Razmišljao sam o razlikama između vrlina biografije i vrlina hvalospjeva. Vrlinet biografije su one koje savljamo u našu biografiju, a to su vještine koje donosimo na tržište rada. Vrline hvalospjeva su one koje su spomenute u hvalospjevu, a one su dublje: ko ste vi u dubini, koja je priroda vaših odnosa, da li ste ćelavi, nježni, pouzdani, dosljedni? Većina, uključujući i mene, bi rekla da su vrline hvalospjeva najvažnije od svih vrlina. Ali barem u mom slučaju, da li o njima najviše razmišljam? Odgovor je ne. Razmišljao sam o tom problemu, a mislioc koji mi je pomogao da razmišljam o tome je Joseph Soloveitchik, rabin koji je napisao knjigu "Usamljeni čovjek od vjere" 1965. godine. Soloveitchik je rekao da postoje dvije strane naše prirode, koje je on nazvao Adam I i Adam II. Adam I je svjetovna, ambiciozna, spoljašna strana naše prirode. On želi graditi, stvarati, stvarati kompanije, stvarati inovacije. Adam II je ponizna strana naše prirode. Adam II ne samo da želi činiti dobro, već i biti dobar, živjeti na način koji poštuje Boga, stvaranje, i naše mogućnosti. Adam I želi osvojiti svijet. Adam II želi čuti poziv i poštivati svijet. Adam I cijeni postignuće. Adam II cijeni unutrašnju dosljednost i snagu. Adam I pita kako stvari funkcionišu. Adam II pita zašto smo ovdje. "Uspjeh" je moto Adama I. "Ljubav, iskupljenje, i povratak" je moto Adama II. Soloveitchik je tvrdio da su ove dvije strane naše prirode u suprotnosti jedna s drugom. Mi živimo u vječnom samo-sučeljavanju između vanjskog uspjeha i unutrašnje vrijednosti. Mislim da je problem u tome što ove dvije strane funkcionišu po različitim logikama. Spoljašnja logika je ekonomična logika: ulaz vodi ka izlazu, rizik vodi nagradi. Unutrašnja strana naše prirode je moralna logika i često je inverzna logika. Morate dati da biste dobili nazad. Morate se predati nečemu van sebe da biste ojačali iznutra. Morate pobijediti želju da dobijete ono što želite. Da biste se zadovoljili morate zaboraviti na sebe. Da biste se pronašli, morate izgubiti sebe. Živimo u društvu koji preferira Adama I, i često zapostavlja Adama II. Problem je u tome što vas to pretvara u prepredenu životinju koja život vidi kao igru, i onda postajete hladno, proračunato biće koje upada u mediokritet gdje shvatate razliku između onoga što želite da budete i ono što stvarno jeste. Ne ostvarujete onaj hvalospjev koji biste željeli, kojem se nadate. Ne posjedujete dubinu uvjerenja. Ne posjedujete emocionalnu zvučnost. Niste posvećeni zadacima kojima treba čitav život da se ispune. Podsjetio sam se čestog odgovora kroz historiju o tome kako se stvara Adam II, kako se gradi dubina karaktera. Kroz historiju, ljudi su se vratili u svoje prošlosti, nekada u lijepe trenutke u svojim životima, svoja djetinjstva, i često, um naginje ka prošlosti u momentu stida, nekog počinjenog grijeha, čina sebičnosti, čina propusta, plitkosti, grijeha ljutnje, grijeha samožaljenja, trudeći se ugoditi ljudima, manjak hrabrosti. Adam I je stvoren gradeći na vašim snagama. Adam II je stvoren boreći se sa vašim slabostima. Kada zavirite u sebe, naći ćete grijeh koji ste počinili iznova tokom života, vaš karakteristični grijeh iz kojeg proizilaze drugi, pa se borite s tim grijehom i hrvate se s tim grijehom, i iz tog hrvanja i patnje stvara se dubina karaktera. Mi često ne znamo prepoznati grijeh u nama, u ovoj kulturi nismo podučeni kako da se hrvemo s njim, kako da mu se suprostavimo. Živimo u kulturi sa mentalitetom Adama I gdje šutimo o Adamu II. Na kraju, Reinhold Niebuhr je sumirao sučeljavanje Adama I kojim se živi i život Adama II na sljedeći način: "Ništa što je vrijedno se ne može postići tokom našeg života; stoga nada nas mora spasiti. Ništa što je istinito ili lijepo ili dobro nema smisao u bilo kojem neposrednom kontekstu u historiji; stoga vjera nas treba spasiti. Ništa od onoga što uradimo, ma koliko moralno, se ne može ostvariti samo; stoga ljubav nas mora spasiti. Nijedan moralan čin nije toliko moralan sa stajališta našeg prijatelja ili neprijatelja kao sa našeg vlastitog stajališta. Stoga taj konačni oblik ljubavi nas mora spasiti, a to je oprost." Hvala (Aplauz)