Razmišljao sam o razlikama između
vrlina biografije i vrlina hvalospjeva.
Vrlinet biografije su one
koje savljamo u našu biografiju,
a to su vještine
koje donosimo na tržište rada.
Vrline hvalospjeva su one
koje su spomenute u hvalospjevu,
a one su dublje: ko ste vi u dubini,
koja je priroda vaših odnosa,
da li ste ćelavi, nježni,
pouzdani, dosljedni?
Većina, uključujući i mene, bi rekla
da su vrline hvalospjeva
najvažnije od svih vrlina.
Ali barem u mom slučaju,
da li o njima najviše razmišljam?
Odgovor je ne.
Razmišljao sam o tom problemu,
a mislioc koji mi je
pomogao da razmišljam o tome
je Joseph Soloveitchik, rabin
koji je napisao knjigu
"Usamljeni čovjek od vjere" 1965. godine.
Soloveitchik je rekao
da postoje dvije strane naše prirode,
koje je on nazvao Adam I i Adam II.
Adam I je svjetovna, ambiciozna,
spoljašna strana naše prirode.
On želi graditi, stvarati,
stvarati kompanije,
stvarati inovacije.
Adam II je ponizna strana naše prirode.
Adam II ne samo da želi
činiti dobro, već i biti dobar,
živjeti na način koji
poštuje Boga, stvaranje,
i naše mogućnosti.
Adam I želi osvojiti svijet.
Adam II želi čuti poziv
i poštivati svijet.
Adam I cijeni postignuće.
Adam II cijeni
unutrašnju dosljednost i snagu.
Adam I pita kako stvari funkcionišu.
Adam II pita zašto smo ovdje.
"Uspjeh" je moto Adama I.
"Ljubav, iskupljenje,
i povratak" je moto Adama II.
Soloveitchik je tvrdio
da su ove dvije strane
naše prirode u suprotnosti jedna s drugom.
Mi živimo u vječnom samo-sučeljavanju
između vanjskog uspjeha
i unutrašnje vrijednosti.
Mislim da je problem u tome što
ove dvije strane funkcionišu
po različitim logikama.
Spoljašnja logika je ekonomična logika:
ulaz vodi ka izlazu, rizik vodi nagradi.
Unutrašnja strana naše prirode
je moralna logika
i često je inverzna logika.
Morate dati da biste dobili nazad.
Morate se predati nečemu van sebe
da biste ojačali iznutra.
Morate pobijediti želju
da dobijete ono što želite.
Da biste se zadovoljili
morate zaboraviti na sebe.
Da biste se pronašli,
morate izgubiti sebe.
Živimo u društvu koji preferira Adama I,
i često zapostavlja Adama II.
Problem je u tome što
vas to pretvara u prepredenu životinju
koja život vidi kao igru,
i onda postajete hladno, proračunato biće
koje upada u mediokritet
gdje shvatate razliku
između onoga što želite da budete
i ono što stvarno jeste.
Ne ostvarujete onaj hvalospjev
koji biste željeli,
kojem se nadate.
Ne posjedujete dubinu uvjerenja.
Ne posjedujete emocionalnu zvučnost.
Niste posvećeni zadacima
kojima treba čitav život da se ispune.
Podsjetio sam se
čestog odgovora kroz historiju
o tome kako se stvara Adam II,
kako se gradi dubina karaktera.
Kroz historiju, ljudi su se vratili
u svoje prošlosti,
nekada u lijepe trenutke
u svojim životima,
svoja djetinjstva,
i često, um naginje ka prošlosti
u momentu stida,
nekog počinjenog grijeha, čina sebičnosti,
čina propusta, plitkosti,
grijeha ljutnje, grijeha samožaljenja,
trudeći se ugoditi ljudima,
manjak hrabrosti.
Adam I je stvoren
gradeći na vašim snagama.
Adam II je stvoren
boreći se sa vašim slabostima.
Kada zavirite u sebe, naći ćete grijeh
koji ste počinili iznova tokom života,
vaš karakteristični grijeh
iz kojeg proizilaze drugi,
pa se borite s tim grijehom
i hrvate se s tim grijehom,
i iz tog hrvanja i patnje
stvara se dubina karaktera.
Mi često ne znamo prepoznati
grijeh u nama,
u ovoj kulturi nismo podučeni
kako da se hrvemo s njim,
kako da mu se suprostavimo.
Živimo u kulturi sa mentalitetom Adama I
gdje šutimo o Adamu II.
Na kraju, Reinhold Niebuhr
je sumirao
sučeljavanje Adama I kojim se živi
i život Adama II na sljedeći način:
"Ništa što je vrijedno se ne može postići
tokom našeg života;
stoga nada nas mora spasiti.
Ništa što je istinito
ili lijepo ili dobro nema smisao
u bilo kojem
neposrednom kontekstu u historiji;
stoga vjera nas treba spasiti.
Ništa od onoga
što uradimo, ma koliko
moralno, se ne može ostvariti samo;
stoga ljubav nas mora spasiti.
Nijedan moralan čin nije toliko moralan
sa stajališta
našeg prijatelja ili neprijatelja
kao sa našeg vlastitog stajališta.
Stoga taj konačni oblik
ljubavi nas mora spasiti,
a to je oprost."
Hvala
(Aplauz)