Mislio sam početi s kratkom

poviješću gradova.

Naselja su tipično počinjala

s ljudima grupiranima oko izvora, a veličina

tih naselja je bila približna udaljenost koju ste mogli prehodati

s loncem vode na glavi.

Zapravo, ako preletite preko Njemačke, na primjer,

i pogledate dolje i vidite stotine tih malih sela,

sva su otprilike jednu milju udaljena.

Trebao vam je lak pristup poljima.

I stotinama, čak i tisućama godina,

dom je bio središte života.

Život je bio jako malen za većinu ljudi.

Bio je središte zabave, energetske proizvodnje, posla,

središte zdravstvene njege.

Tu su se djeca rađala i ljudi umirali.

Zatim, s industrijalizacijom, sve se počelo

centralizirati.

Imali ste prljave tvornice koje su pomaknute

u predgrađa.

Proizvodnja je centralizirana u montažnim postrojenjima.

Imali ste centraliziranu energetsku proizvodnju.

Učenje je održavano u školama, zdravstvena njega u

bolnicama.

I onda ste imali mreže koje su se razvile.

Vodovodne, kanalizacijske mreže koje su omogućavale ovu

vrstu neprovjerenog širenja.

Ubrzano dolazi do odvajanja funkcija.

Dobili ste željezničke mreže koje su povezivale stambenu,

industrijsku i trgovinsku zonu. Imali ste cestovnu mrežu.

Zapravo, model je bio – dajte svima auto,

izgradite putove do bilo gdje, i dajte ljudima mjesto gdje će parkirati

kada dođu tamo. To nije bio vrlo funkcionalan model.

Još uvijek živimo u tom svijetu

i ovdje smo završili.

Dakle, imate širenje LA,

širenje Mexico Cityja.

Imate nevjerojatne nove gradove u Kini

koje biste mogli nazvati širenjem nebodera.

Svi grade gradove prema modelu koji smo izumili

50-tih i 60-tih, što je stvarno zastarjelo,

argumentirao bih, i postoje stotine i stotine novih gradova

koji se planiraju diljem svijeta.

Samo će se u Kini, 300 milijuna ljudi,

neki kažu 400 milijuna ljudi,

preseliti u grad tijekom sljedećih 15 godina.

To znači da će se izgraditi ekvivalent

cijele izgrađene infrastrukture SAD-a u 15 godina.

Zamislite to.

I svima bi nam trebalo biti stalo do ovoga,

živjeli u gradovima ili ne.

Na gradove će otpadati 90 posto rasta populacije,

80 posto globalnog CO2, 75 posto utroška energije,

ali istovremeno to je gdje ljudi žele biti,

u porastu.

Više od pola ljudi na svijetu danas živi u gradovima

i to će samo nastaviti eskalirati.

Gradovi su mjesta proslava, osobnog izražavanja.

Imate organizirane grupe za borbu jastucima –

bio sam na njih par. Prilično su zabavne. (Smijeh)

Imate – (Smije se)

Gradovi su gdje se stvara većina bogatstva,

posebice u razvijenom svijetu,

tu žene nalaze prilike.

To je veliki dio razloga zašto gradovi rastu vrlo brzo.

Neki će trendovi utjecati na gradove.

Kao prvo, posao postaje raspodijeljen i pokretan.

Poslovna zgrada je u osnovi zastarjela

za privatnikov posao.

Dom, ponovno, zbog raspodijeljenog računanja –

komunikacije, postaje centar života,

stoga je to centar proizvodnje i učenja i kupovanja

i zdravstene njege i svih ovih stvari za koje smo navikli

misliti da ne pripadaju domu.

I sve više, sve što ljudi kupuju,

svaki potrošački proizvod, na jedan način ili drugi,

može biti personalizirano.

I to je vrlo važan trend za proučavanje.

Dakle, ovo je moja vizija grada budućnosti.

(Smijeh)

Tu je mjesto za ljude, znate.

Možda ne način na koji se ljudi oblače,

ali – znate, sada je pitanje, kako možemo imati sve

dobre stvari koje povezujemo s gradovima

bez svih loših stvari?

Ovo je Bangalore. Trebalo mi je nekoliko sati

da prođem nekoliko milja u Bangaloru prošle godine.

S gradovima također dolaze zakrčenost i onečišćenje

i bolest i sve ove negativne stvari.

Kako možemo imati dobre stvari bez loših?

Stoga smo se vratili i počeli promatrati velike gradove

koji su se razvili prije auta.

Pariz je bio niz ovih malih sela

koja su se povezala, i još uvijek vidite tu strukturu danas.

20 četvrti Parisa

su ova mala susjedstva.

Većina toga što ljudi trebaju u životu može biti

unutar pet ili deset minuta hoda udaljeno.

I ako pogledate podatke, kada imate takvu vrstu

strukture, dobijete vrlo ravnomjernu raspodjelu

trgovina i doktora i ljekarna

i kafića u Parizu.

I onda pogledate gradove koji su se razvili nakon

automobila i nemaju takav uzorak.

Vrlo je malo toga unutar petominutne šetnje

u većini zona mjesta kao što je Pittsburgh.

Ne želim prozivati Pittsburgh, ali većina američkih gradova

se razvila na taj način.

Stoga smo, pogledajmo nove gradove, uključeni u

nekoliko novih gradskih projekata u Kini.

Rekli smo, počnimo s tim sustavom susjedstva.

Zamišljamo ga kao kompaktni urbani sustav.

Pružimo većinu toga što ljudi većinom žele

unutar 20-minutnog hoda.

Ovdje također može biti otporna električna mreža,

grijanje za zajednicu, energija, komunikacijska mreža,

itd. mogu biti koncentrirani tu.

Steward Brand bi stavio mikro-nuklearni reaktor

u sredinu, vjerojatno. (Smijeh)

I možda bi bio u pravu.

I onda možemo uspostaviti, zapravo, isprepletenu mrežu.

To je nešto poput tipologije internetskog uzorka,

tako možete imati niz ovih susjedstava.

Možete povećati gustoću – otprilike 20.000 ljudi po sustavu

ako je Cambridge. Ići do 50.000

ako je gustoća kao na Manhattanu.

Sve povežete masovnim prijevozom i omogućujete većinu toga što ljudi

trebaju unutar tog susjedstva.

Možete početi razvijati cijelu tipologiju uličnih krajolika

i vozila koja mogu ići po njima. Neću prolaziti kroz

sve njih. Pokazat ću samo jedan.

Ovo je Boulder. Sjajan primjer vrste široke pokretljive

ceste, veleprometnica za trkače i bicikliste

gdje možete ići s jednog kraja grada na drugi

bez da prelazite cestu, i oni imaju dijeljenje bicikala,

o čemu ću govoriti kasnije.

Ovo je još zanimljivije rješenje u Seoulu, Koreji.

Uzeli su povišenu autocestu, riješili je se,

regenerirali cestu, rijeku ispod ceste

i možete ići s jednog dijela Seoula

u drugi bez prelaženja puta za aute.

Highline na Manhattanu je vrlo sličan.

Imate ove brzo pojavljujuće biciklističke staze

diljem svijeta. Živio sam na Manhattanu 15 godina.

Vratio sam se prije nekoliko vikenda i fotografirao ove

nevjerojatne biciklističke staze koje su postavili.

Još uvijek nisu na razini Kopenhagena gdje je

otprilike 42 posto vožnji kroz grad

biciklom. To je uglavnom zato što imaju

fantastičnu infrastrukturu tamo.

Zapravo smo napravili posve krivu stvar u Bostonu.

Mi – Veliki Iskop – (Smijeh)

Riješili smo se autoceste, ali smo napravili prometni otok

i to sigurno nije pokretni prijelaz za išta

drugo osim automobila.

Pokretljivost na zahtjev je nešto o čemu smo razmišljali,

stoga mislimo da trebamo ekosistem

ovih vozila sa zajedničkom upotrebom povezanih s masovnim prijevozom.

Ovo su neka od vozila na kojima smo radili.

Ali zajednička upotreba je zapravo ključ. Ako dijelite vozilo,

možete dobiti barem četiri osobe koje koriste jedno vozilo

naspram jedne.

Imamo Hubway ovdje u Bostonu, Vélib' sistem u Parizu.

Razvijali smo u Media Labu ovaj mali

gradski auto koji je optimiziran za zajedničko korištenje u gradovima.

Riješili smo se svih nepotrebnih stvari, kao što su motor,

i prijenosa. Sve smo prebacili u kotače,

stoga imate pogonski motor, upravljački motor

i kočenje sve u kotačima.

To je ostavilo postolje neopterećenim, stoga možete

raditi stvari kao što je slaganje, dakle možete složiti

ovo malo vozilo tako da zauzima sićušni prostor.

Ovo je video, koji je bio na europskoj televiziji prošli tjedan,

prikazuje španjolskog ministra industrije kako vozi

ovo malo vozilo, a kada je složeno može se vrtjeti.

Ne treba vam rikverc. Ne treba vam paralelno parkiranje.

Samo se okrenete i direktno idete. (Smijeh)

Radili smo s tvrtkom

kako bi to komercijalizirali. Moj doktorand Ryan Chin je predstavio

ove početne ideje prije dvije godine na TEDx konferenciji.

Ono što je zanimljivo, ako počnete dodavati

nove stvari k tome, poput samostalnosti, izađete iz auta,

parkirate na svojoj destinaciji, potapšate ga po zadnjici,

on ode i parkira se, puni se,

i možete dobiti otprilike sedam puta

više vozila od konvecionalnih auta u danom području,

i mi mislimo da je ovo budućnost. Zapravo bismo mogli ovo raditi danas.

Nije zapravo problem.

Možemo spojiti zajedničku upotrebu i slaganje i autonomiju

i dobiti nešto kao 28 puta veću upotrebu prostora

s tom vrstom strategije.

Jedan od naših diplomiranih učenika je zatim rekao:

Kako auto bez vozača komunicira sa pješacima?

Nemate nikoga s kime biste uspostavili kontakt očima.

Ne znate hoće li vas pregaziti.

Stoga on razvija strategije kako bi vozilo moglo

komunicirati s pješacima, dakle – (Smijeh)

Prednja svjetla su očne jabučice, zjenice se mogu proširiti,

imamo izravan zvuk, možemo bacati zvuk

izravno na ljude.

Ono što volim kod ovog projekta je to što on rješava problem

koji nije, koji još ne postoji, dakle – (Smijeh)

(Smijeh) (Pljesak)

Također mislimo da možemo demokratizirati pristup biciklističkim stazama.

Znate, biciklističke staze većinom koriste mladi muškarci

u rastezljivim hlačicama, znate. Stoga – (Smijeh)

Mislimo da možemo razviti vozilo koje prometuje

na biciklističkim stazama, dostupno starijima i hendikepiranim,

ženama u suknjama, poslovnim ljudima, i držati do pitanja

energetske prenatrpanosti, pokretljivosti, starenja i pretilosti

istovremeno. To je naš izazov.

Ovo je rani dizajn za ovo malo vozilo na tri kotača,

to je elektronički bicikl. Morate pedalirati

da biste njime upravljali na biciklističkoj stazi, ali ako ste starija osoba

to je preokret. Ako ste zdrava osoba

morali biste raditi vrlo jako da idete brzo.

Možete utipkati 40 kalorija na putu do posla

i 500 na putu doma, gdje se možete otuširati.

Nadamo se da ćemo to izgraditi ove jeseni.

Stanovanje je još jedno područje na kojem možemo dosta napredovati.

Gradonačelnik Menino u Bostonu kaže da je nedostatak pristupačnog stanovanja

za mlade ljude jedan od najvećih problema

s kojima se gradovi susreću.

Graditelji kažu, u redu, napravit ćemo sitne male stanove.

Ljudi kažu, ne želimo zapravo živjeti u malim

standardnim stanovima.

Stoga mi kažemo, izgradimo standardizirano postolje,

slično našim autima. Dovedimo naprednu tehnologiju

u stanove, ispunu omogućenu tehnologijom,

dajmo ljudima alat unutar ovih velikih prilagodljivih postolja

da prođu kroz proces definiranja njihovih potreba

i vrijednosti i aktivnosti, i onda će

odgovarajući algoritam složiti jedinstven sklop

integriranih komponenata ispune, namještaja i elemenata

koji su personalizirani prema tom pojedincu i daju mu

alat kojim će to proći i preraditi,

a to je nešto poput rada s arhitektom,

gdje razgovor počinje kada date alternativu

osobi kako bi reagirala na nju.

Najzanimljivije ostvarenje toga za nas

je što možete početi koristiti robotske zidove,

stoga vam se prostor može pretvoriti iz mjesta za vježbu do mjesta za rad,

ako vodite virtualnu tvrtku.

Imate goste, imate dvije gostinjske sobe

koje mogu biti razvijene.

Imate konvencionalni raspored s jednom spavaćom sobom

kada ga trebate. Možda je to većinu vremena.

Imate svečanu večeru. Stol se proširi

tako da stane 16 ljudi u inače konvencionalnu spavaću

ili možda želite plesni studio.

Mislim, arhitekti su razmišljali o ovim idejama

jako dugo. Ono što sada trebamo napraviti je

razviti stvari koje se mogu mjeriti s onih 300 milijuna Kineza

koji bi htjeli živjeti u gradu,

i to vrlo ugodno.

Mislimo da možemo napravili vrlo mali stan

koji bi funkcionirao kao da je dvaput veći

koristeći ove strategije. Ne vjerujem u pametne domove.

To je neka vrsta prividnog koncepta.

Mislimo da moramo izgraditi glupe kuće

i staviti pametne stvari u njih. (Smijeh)

Radili smo na postolju samog zida.

Znate, standarna platforma s motorima

i baterijom pomoću koje radi, malim zavojnicama

koje bi ju zaključale na mjestu i dobile nisko voltažnu energiju.

Mislimo da sve ovo može biti standardizirano i onda ljudi

mogu personalizirati stvari koje idu u taj zid

i, poput auta, možemo uklopiti sve vrste senzora

koji bi bili svjesni ljudske aktivnosti, stoga ako je dijete

ili psić na putu nećete imati problema. (Smijeh)

Dakle izumitelji kažu, ovo je super. U redu,

ako imamo standardnu zgradu,

imamo nepromijenjiv omot, možda možemo staviti 14 odjeljaka.

Ako funkcioniraju kao da su dvostruko veći,

možemo staviti 28 odjeljaka.

Iako to znači duplo više parkiranja.

Parkiranje je vrlo skupo. Otprilike je 70.000 dolara

po prostoru za gradnju konvencionalnog parkirnog mjesta

unutar zgrade.

Ako možete imati slaganje i samostalnost

možete to napraviti na jednoj sedmini prostora.

To se onda spušta na 10.000 dolara po autu,

samo za cijenu parkiranja.

Ako dodate zajedničko korištenje, možete ići i dalje.

Također možemo uklopiti sve vrste napredne tehnologije

u ovaj proces. Postoji put na tržište za inovativne tvrtke

da donesu tehnologiju u dom.

U ovom slučaju, projekt na kojem radimo sa Siemensom,

imamo senzore na svom namještaju, svoj ispuni,

koji razumiju gdje su ljudi i što rade.

Plavo svijetlo je vrlo djelotvorno, stoga imamo ove podesive

24-bitne LED svjetlosne instalacije.

Prepoznaju gdje se osoba nalazi, što radi,

ispuni svjetlošću kada je potrebno s punim spektrom bijelog svijetla

i štedi možda 30, 40 posto u energetskoj potrošnji,

mislimo, čak i preko konvencionanog najmodernijeg

svjetlosnog sustava.

Ovo samo pokazuje podatke koji dolaze iz senzora

koji su uklopljeni u pokućstvo.

Ne vjerujemo zapravo da kamere obavljaju stvari u domovima.

Mislimo da su ovi mali bežični senzori djelotvorniji.

Također mislimo da možemo personalizirati sunčevu svjetlost.

To je na neki način ultimativna personalizacija.

Pogledali smo pokretna ogledala na pročelju

koja mogu bacati zrake svjetlosti bilo gdje u prostoru,

na taj vam način omogućavajući da zasjenite većinu stakla

na vruć dan kao što je danas.

U ovom slučaju, podigne telefon, može planirati

pripremu hrane za kuhinjskim otokom na određenu

poziciju svjetlosti. Algoritam će je zadržati na toj lokaciji

dokle god je zaposlena u toj aktivnosti.

Ovo može biti usklađeno s LED rasvjetom također.

Mislim da bi radno mjesto trebalo biti dijeljeno.

Mislim, ovo je doista radno mjesto budućnosti.

Ovo je Starbucks, znate. (Smijeh)

Možda trećina – i vidite da svi imaju leđa okrenuta zidu

i hranu i kavu na putu

i svi su u svom malom osobnom mjehuru.

Trebamo dijeljenje prostora za interakciju i suradnju.

Ne radimo vrlo dobar posao time.

Na Cambridge centru za inovacije, možete imati

zajedničke stolove. Proveo sam mnogo vremena u Finskoj

u tvornici dizajna na Sveučilištu Aalto

gdje imaju zajedničku trgovinu i zajednički Fablab,

zajedničke mirne kutke,

elektroničke prostore,

rekreacijska mjesta.

Mislimo da se najzad sve ove stvari mogu spojiti,

novi model za pokretljivost, novi model za stanovanje,

novi model za kako živimo i radimo,

put za tržište naprednim tehnologijama,

ali na kraju osnovno na što se moramo usredotočiti

su ljudi. Gradovi su potpuno o ljudima.

Oni su mjesta za ljude.

Nema razloga zašto ne bi dramatično povećali

kvalitetu življenja i kreativnost gradova kao što su napravili

u Melbourneu s prometnim trakama u isto vrijeme

dramatično smanjujući CO2 i energiju.

To je globalni imperativ. Moramo to napraviti kako treba.

Hvala vam. (Pljesak)