Želeo bih da vas povedem u epsku avanturu svemirske letelice Rozeta. Praćenje komete i spuštanje svemirske sonde na nju bila je moja strast u poslednje dve godine. Da bih to uradio, treba da vam objasnim nešto o postanku Sunčevog sistema. Ako se vratimo unazad 4,5 milijarde godina, postojao je oblak gasa i prašine. U središtu ovog oblaka, nastalo je i upalilo se naše sunce. Uz to nastalo je i ono što znamo kao planete, komete i asteroide. Zatim, prema teoriji, pošto se Zemlja ohladila nedugo posle svog nastanka, komete su je žestoko udarale i donele vodu na Zemlju. One su verovatno donele i složeni organski materijal i to je možda pokrenulo nastanak života. To možete uporediti sa rešavanjem slagalice od 250 delova, a ne od 2.000 delova. Zatim, velike planete kao Jupiter i Saturn nisu se nalazile tamo gde su sada i u međusobnoj gravitacionoj interakciji počistile su celu unutrašnjost Sunčevog sistema, a ono što sada znamo kao komete završilo je u nečemu što se zove Kajperov pojas, što je naziv za pojas objekata iza Neptunove orbite. Ponekad ovi objekti naleću jedni na druge i gravitaciono se odbijaju, a onda ih Jupiterova gravitacija privlači nazad u Sunčev sistem. I onda postaju one komete kakve vidimo na nebu. Ovde je važno primetiti da su u međuvremenu, tokom 4,5 milijarde godina, ove komete stajale na spoljnom rubu Sunčevog sistema i nisu se promenile - daleke, smrznute verzije našeg sunčevog sistema. Na nebu, one izgledaju ovako. Prepoznajemo ih po repu. U stvari, postoje dva repa. Jedan je rep od prašine koju raznosi solarni vetar. Drugi je rep od jona, naelektrisanih čestica, i oni prate magnetno polje u sunčevom sistemu. Tu je još koma i tu je nukleus, koji je ovde premali da be se video, i morate imati na umu da je u slučaju Rozete svemirska letelica u tom središnjem pikselu. Udaljeni smo samo 20, 30, 40 km od komete. Dakle, šta je važno zapamtiti? Komete sadrže originalni materijal od koga je nastao naš sunčev sistem, tako da su one idealne za proučavanje komponenti koje su bile prisutne kada su Zemlja i život nastajali. Za komete se takođe sumnja da su donele elemente koji su možda pokrenuli život. Godine 1983, ESA je pokrenula dugoročni program "Horajzon 2000", čiji je ključni element bila misija na kometu. Paralelno je pokrenuta manja misija na kometu letelicom Đoto koju vidite ovde i koja je 1986. proletela pored Halejeve komete sa grupom letelica. Iz rezultata te misije postalo je odmah jasno da su komete idealna tela za proučavanje da bi se razumeo naš sunčev sistem. Tako da je misija Rozeta odobrena 1993. i prvobitno je trebalo da krene 2003, ali iskrsao je problem sa raketom Arijana. Ipak, naše odeljenje za odnose s javnošću je u svom entuzijazmu već napravilo 1.000 Delft tanjira sa imenom pogrešne komete. Od tad više nisam morao da kupujem porcelan. To je dobra strana. (Smeh) Čim je problem rešen, poleteli smo sa Zemlje 2004. godine na novoizabranu kometu Čurjumov-Gerasimenko. Ova kometa je specijalno izabrana jer: pod A, treba da budete u stanju da stignete do nje, a pod B, ne treba da se zadržava predugo u Sunčevom sistemu. Ova kometa se nalazi u Sunčevom sistemu od 1959. Tada ju je prvi put skrenuo Jupiter i došla je dovoljno blizu Sunca da bi počela da se menja. Tako da je to vrlo sveža kometa. Rozeta je prva u istoriji u nekoliko stvari. To je prvi satelit koji je orbitirao oko komete i pratio je na celom putu kroz Sunčev sistem - najbliži prilazak Suncu, kao što ćemo videti u avgustu, i onda nazad ka spoljašnjosti. To je prvo sletanje na kometu ikada. Mi u stvari orbitiramo oko komete pomoću nečega što se obično ne radi letelicom. Obično pogledate na nebo i znate gde ciljate i gde se nalazite. U ovom slučaju, to nije dovoljno. Upravljali smo gledajući obeležja na kometi. Prepoznali smo fizionomiju - stene, kratere - i tako smo znali gde smo u odnosu na kometu. I naravno, to je prvi satelit koji je stigao izvan Jupiterove orbite pomoću solarnog pogona. Ovo zvuči herojskije nego što zaista jeste, jer tehnologija koja koristi radioizotopne termoelektrične generatore tada nije bila dostupna u Evropi, tako da nije bilo izbora. Ali ovi solarni paneli su veliki. Ovo je jedno krilo, a ovo nisu specijalno odabrani mali ljudi. Oni su isti kao vi i ja. (Smeh) Imamo dva ovakva krila od 65 kvadratnih metara. Kasnije, naravno, kad smo stigli do komete, shvatili smo da 65 kvadratnih metara jedra blizu trupa koji emituje gas nije uvek baš zgodan izbor. Kako smo stigli do komete? Zato što je trebalo da odemo tamo zbog Rosetinih naučnih ciljeva vrlo daleko - kao četiri razdaljine od Zemlje do Sunca - i takođe, mnogo većom brzinom nego što smo mogli postići s gorivom, jer bi nam trebalo goriva šest puta više od težine letelice. I šta radite onda? Koristite gravitacione manevre u kojima prolazite pored planete veoma nisko, nekoliko stotina kilometara, i onda dobijate besplatno ubrzanje oko Sunca od te planete. Nekoliko puta smo to uradili: Sa Zemljom, sa Marsom, pa opet dvaput sa Zemljom i proleteli smo i pored dva asteroida, Lutecije i Stajnsa. Zatim, 2011, otišli smo toliko daleko od Sunca, da se letelica našla u nevolji i nismo više mogli da je spasemo, pa smo je stavili u hibernaciju. Sve smo isključili, osim jednog sata. Ovde vidite njenu putanju i kako to funkcioniše. Vidite da je od početnog kruga bela linija postajala sve više eliptična i onda smo konačno došli do komete u maju 2014. i morali smo da počnemo sa manevrima za susret. Usput smo prošli pored Zemlje i napravili nekoliko slika da bismo testirali kamere. Ovo je izlazak Meseca iza Zemlje, a ovo je ono što sada zovemo "selfi", reč koja tada nije postojala. (Smeh) To je na Marsu. Snimljeno je kamerom CIVA. To je jedna od kamera na lenderu i nalazi se ispod solarnih ploča i na slici vidite planetu Mars i solarnu ploču. Kad smo izašli iz hibernacije, u januaru 2014, približavali smo se udaljenosti od 2 miliona kilometara od komete u maju. Ali, brzina letelice je bila prevelika. Išli smo 2.800 km na sat brže od komete, pa smo morali da kočimo. Morali smo da napravimo 8 manevara i vidite ovde da su neki od njih bili zaista veliki. Prvo smo morali da usporimo za nekoliko stotina kilometara na čas i to je trajalo sedam sati i potrošilo je 218 kilograma goriva i to je bilo sedam stresnih sati, jer 2007. godine desilo se curenje u pogonskom sistemu Rozete i morali smo da zatvorimo granu, tako da je sistem radio pod pritiskom za koji nije bio napravljen ni spreman. Onda smo stigli u blizinu komete i ovo su bile prve slike koje smo videli. Realno vreme rotacije komete je 12 i po sati, tako da je ovo ubrzano, ali razumećete da su naši inženjeri dinamike leta pomislili da ovde neće biti lako sleteti. Nadali smo se nekom krompirastom obliku gde bi moglo lako da se sleti. Ali ostala nam je jedna nada: možda je glatko. Ne, nije bilo. (Smeh) U tom momentu bilo je očigledno da moramo da napravimo najdetaljniju moguću mapu ovog tela, jer smo morali da nađemo ravnu površinu od 500m u prečniku. Zašto 500 metara? To je greška koju možemo da napravimo pri sletanju sonde. Prošli smo kroz ovaj proces i napravili mapu komete. Koristili smo tehniku zvanu fotoklinometrija. Tu se koriste senke koje pravi sunce. Ovde vidite kamen na površini komete, koji obasjava sunce odozgo. Po senci možemo, pomoću našeg uma, odmah utvrditi otprilike kog je oblika taj kamen. Možete uneti to u kompjuterski program, zatim pokriti celu kometu i napraviti mapu komete. Za to smo leteli posebnim putanjama, počevši od avgusta. Prvo, trougaonom putanjom od 100km sa strane, na razdaljini od 100km, a onda smo ponovili celu stvar na 50km. Tada smo imali snimke komete iz svih uglova i mogli smo da upotrebimo ovu tehniku da napravimo celu mapu. Usledilo je biranje mesta za sletanje. Ovaj ceo proces, od pravljenja mape komete do nalaženja konačnog mesta za sletanje, trajao je 60 dana. Nismo imali više vremena. Za poređenje, za prosečnu misiju na Mars potrebne su godine da se stotine naučnika složi oko toga gde ćemo ići. Mi smo imali 60 dana i to je bilo to. Na kraju smo odabrali konačno mesto za sletanje i komande su bile spremne za Rozetu da lansira File. To funkcioniše tako što Rozeta treba da bude na određenom mestu u svemiru i da nacilja kometu, jer je lender pasivan. Onda se lender ispali i krene prema kometi. Rozeta mora da se okrene, da bi kamere gledale File kako odlazi i da bi mogla da komunicira s njim. Celo sletanje je trajalo sedam sati. Sada izračunajte jednostavno: ako brzina Rozete odstupi za jedan centimetar u sekundi, sedam sati je 25.000 sekundi. To znači da će promašiti cilj za 252 metra. Tako da smo morali znati brzinu Rozete bez odstupanja većeg od 1cm u sekundi i njen položaj u svemiru s odstupanjem manjim od 100m na razdaljini od 500 miliona km od Zemlje. To je veliki podvig. Da vam opišem ukratko neke od instrumenata. Neću vas gnjaviti s detaljima o svim instrumentima, ali imamo sve. Možemo da pomirišemo gas, da izmerimo čestice prašine, njihov oblik, sastav, postoje magnetometri, sve. Ovo je jedan od rezultata sa instrumenta koji meri gustinu gasa na poziciji Rozete. To je, znači, gas koji je došao s komete. Donji grafikon je iz septembra prošle godine. Postoje varijacije u toku dugog perioda, što samo po sebi nije iznenađujuće, ali vidite oštre vrhove. To je dan na kometi. Možete videti uticaj Sunca na isparavanje gasa i na činjenicu da se kometa okreće. Postoji jedno mesto odakle dolazi mnogo toga, ono se zagreva na suncu, a onda se hladi sa druge strane. I možemo videti varijacije u gustini. Ovo su gasovi i organska jedinjenja koja smo već izmerili. Videćete da je lista impresivna i biće još mnogo, mnogo toga, jer ima još merenja. Trenutno je u toku konferencija u Hjustonu, gde se predstavljaju mnogi od ovih rezultata. Izmerili smo i čestice prašine. Ovo vam neće izgledati naročito impresivno, ali naučnici su bili oduševljeni kad su to videli. Dve čestice prašine: desnu su nazvali Boris i ubrizgali joj tantal da bi mogli da je analiziraju. Pronašli smo natrijum i magnezijum. To vam govori da je to koncentracija ta dva materijala u vreme kada je nastao Sunčev sistem, i tako smo saznali koji materijali su bili tu kad je nastala planeta. Naravno, jedan od važnih elemenata je slikanje. Ovo je OZIRIS, jedna od kamera sa Rozete, i to je naslovna strana časopisa Sajens od 23. januara ove godine. Niko nije očekivao da će ovo telo izgledati ovako. Stene i kamenje najviše liče na granitnu kupolu u nacionalnom parku Josemiti. Takođe smo videli i ovako nešto: dine i, sa desne strane, nešto što liči na senke vetra. To nam je poznato s Marsa, ali ova kometa nema atmosferu, pa je malo teže da se napravi senka od vetra. Možda je to lokalno izbacivanje gasa, koji ide nagore i vraća se. Ne znamo to, tako da ima puno toga za istraživanje. Ovde vidite istu sliku dvaput. S leve strane, vidite u sredini jamu. S desne strane, ako pažljivo pogledate, vide se tri mlaza koji izlaze s dna jame. To je aktivnost komete. Očigledno, na dnu ovih jama se nalaze aktivne oblasti, i tu materija isparava u svemir. Jedna vrlo intrigantna pukotina se nalazi na vratu komete. Vidite je s desne strane. Dugačka je kilometar i široka dva i po metra. Neki kažu da će se u stvari, kada se približimo Suncu, kometa možda rascepiti na dva dela, i onda ćemo morati da izaberemo koju ćemo kometu pratiti? Lender - ponovo, mnogo instrumenata, uglavnom sličnih, osim onih koje udaraju u tlo, buše itd. Ali vrlo je slično Rozeti, zato što želite da uporedite ono što nađete u svemiru sa onim što nađete na kometi. To se zovu apsolutno tačna merenja. Ovo su slike spuštanja koje je snimila kamera OZIRIS. Vidite lender koji se udaljava od Rozete. U gornjem desnom uglu, vidite sliku koju je napravio lender na 60m , 60 metara iznad površine komete. Onaj kamen ima oko 10 metara. Ovo je jedna od poslednjih slika pre nego što smo sleteli na kometu. Ovde vidite ponovo celu sekvencu, ali iz druge perspektive i vidite tri uvećane slike od donjeg desnog ugla ka sredini lendera koji putuje po površini komete. A na vrhu su slike pre i posle spuštanja. Jedini problem sa slikom posle spuštanja je taj što nema lendera. Ali ako pogledate pažljivo desnu stranu ove slike, videli smo da je lender još tu, ali je poskočio. Ponovo je uzleteo. Komično je to što je Rozeta prvobitno projektovana da ima lender koji bi se odbijao. To je odbačeno, jer je bilo preskupo. Mi smo to zaboravili, ali lender nije. (Smeh) U toku prvog odbijanja, na magnetometrima, vidite ovde podatke s njih s tri ose: x, y i z. Na polovini vidite crvenu liniju. Na toj crvenoj liniji je promena. Dogodilo se da smo prilikom prvog odbijanja nekako udarili u ivicu kratera sa jednom nogom lendera i brzina rotacije lendera se promenila. Imali smo prilično sreće da smo tu gde smo. Ovo je jedan od antologijskih snimaka Rozete. Predmet koji su napravili ljudi, noga lendera, stoji na kometi. Ovo je, za mene, jedna od najboljih slika svemirske nauke ikada. (Aplauz) Jedna od stvari koje još moramo da uradimo jeste da nađemo lender. Plava površina je ono gde znamo da mora da bude. Nismo još uspeli da ga nađemo, ali traženje se nastavlja, kao i naši pokušaji da ponovo osposobimo lender. Slušamo svakog dana i nadamo se da će se negde do aprila leder ponovo pokrenuti. Ono što smo otkrili na ovoj kometi je: ova kometa bi plutala u vodi. Ima upola manju gustinu od vode. Samo izgleda kao veoma veliki kamen, ali nije. Povećanje aktivnosti koje smo videli u junu, julu i avgustu prošle godine bilo je četvorostruko. Do trenutka kada budemo kod Sunca, 100 kilograma u sekundi će odlaziti sa komete: gasa, prašine, čega god. To je 100 miliona kilograma dnevno. Zatim, konačno, dan spuštanja. Nikada to neću zaboraviti - apsolutno ludilo, 250 TV ekipa u Nemačkoj. BBC me je intervjuisao, a druga TV ekipa, koja me je pratila celog dana, je snimala kako me intervjuišu i tako se nastavilo celog dana. Ekipa kanala Diskaveri me je uhvatila kad sam napuštao kontrolnu sobu i postavili su mi pravo pitanje i zaplakao sam i još uvek to osećam. Mesec i po dana nisam mogao da pomislim na spuštanje, a da ne zaplačem i još uvek imam tu emociju. Završiću s ovom slikom komete. Hvala vam. (Aplauz)