Ovo je moj prastric, mlađi brat oca mog oca. Zvao se Džo Mekena. Bio je mlad suprug i poluprofesionalni košarkaš i vatrogasac u Njujorku. Porodična istorija kaže da je voleo da bude vatrogasac, pa je tako 1938. godine, kada je imao slobodan dan, odabrao da provede vreme u vatrogasnom domu. Da bi bio koristan tog dana, počeo je da polira sav mesing, ogradu na vatrogasnom vozilu, armature na zidovima, a jedna od mlaznica vatrogasnog creva, ogroman, teški komad metala, srušila se sa police i udarila ga. Nekoliko dana kasnije, počelo je da ga boli rame. Dva dana nakon toga, izbila mu je temperatura. Groznica se pojačavala i pojačavala. Njegova žena je brinula o njemu, ali nije vredelo šta god da je činila, a kada su doveli lokalnog lekara, nije vredelo ni ono što je on činio. Zaustavili su taksi i odveli ga u bolnicu. Medicinske sestre su tamo odmah prepoznale da on ima infekciju, ono što su u to vreme zvali „trovanje krvi”, i mada verovatno to nisu rekli, znali su odmah da se ništa ne može učiniti. Nisu mogli ništa da učine jer stvari koje danas koristimo da izlečimo infekcije tada još nisu postojale. Prvo testiranje penicilina, prvog antibiotika, bilo je tri godine kasnije. Ljudi koji bi dobili infekciju ili bi se oporavili, ako su imali sreće, ili bi umrli. Moj prastric nije imao sreće. Bio je u bolnici nedelju dana, tresući se od groznice, dehidriran i u delirijumu, upadao u komu dok su mu organi otkazivali. Njegovo stanje je postalo toliko beznadežno da su se ljudi iz vatrogasnog doma poređali da mu daju krv, nadajući se da će razblažiti infekciju koja juri kroz njegovu krv. Ništa nije delovalo. Umro je. Imao je 30 godina. Ako pogledate unazad kroz istoriju, većina ljudi je umrla na način na koji je moj prastric umro. Većina ljudi nije umrla od raka ili bolesti srca, oboljenja vezanih za način života koja nas danas pogađaju na zapadu. Nisu umrli od tih bolesti zato što nisu živeli dovoljno dugo da bi ih razvili. Umrli su od povreda - tako što bi ih probo vo, bili bi pogođeni na bojnom polju, smrskani u jednoj od novih fabrika industrijske revolucije - i većinom od infekcija, koje bi dokrajčile ono što bi povrede započele. Sve se to promenilo kada su stigli antibiotici. Odjednom, infekcije koje su pre bile smrtna presuda postale su nešto od čega se oporavlja za nekoliko dana. Delovalo je kao čudo, i od tada živimo u zlatnoj epohi čudesnih lekova, a sada, približavamo se njenom kraju. Moj prastric je umro poslednjih dana preantibiotičke ere. Danas stojimo na pragu postantibiotičke ere, najranijih dana vremena kada će obične infekcije, poput one koju je Džo imao, ponovo ubijati ljude. U stvari, već ih ubijaju. Ljudi ponovo umiru od infekcija zbog fenomena zvanog otpornost na antibiotike. Ukratko, dešava se sledeće. Bakterije se međusobno nadmeću zbog sredstava, zbog hrane, proizvodeći smrtonosna jedinjenja koja usmeravaju jedna protiv druge. Druge bakterije, da bi se zaštitile. razviju odbrane protiv tog hemijskog napada. Kada smo prvi put napravili antibiotike, odneli smo ta jedinjenja u laboratoriju i napravili njihove verzije, a bakterije su uzvratile na naš napad kao što su to uvek činile. Evo šta se zatim dogodilo. Penicilin je distribuiran 1943. godine, a rasprostranjena otpornost na penicilin nastupila je do 1945. godine. Vankomicin je stigao 1972. godine, otpornost na vankomicin - 1988. godine. Imipenem - 1985. godine, a otpornost na njega - 1998. godine. Daptomicin, među skorijim lekovima, 2003. godine, a otpornost na njega samo jednu godinu kasnije, 2004. godine. Sedamdeset godina se igramo trule kobile - naš lek i otpornost na njega, a onda drugi lek, pa ponovo otpornost - i sada se igra završava. Bakterije razvijaju otpornost tako brzo da su farmaceutske kompanije odlučile da pravljenje antibiotika nije u njihovom najboljem interesu, tako da se svetom šire infekcije za koje, od preko 100 antibiotika dostupnih na tržištu, dva leka bi mogla delovati uz nuspojave, ili jedan lek, ili nijedan. Ovako to izgleda. Godine 2000, Centar za kontrolu i prevenciju bolesti, CDC, identifikovao je jedinstveni slučaj u bolnici u Severnoj Karolini infekcije otporne na sve osim dva leka. Danas se ta infekcija, poznata kao KPC, proširila na svaku državu osim tri, na Južnu Ameriku, Evropu i na Srednji Istok. Godine 2008, doktori u Švedskoj dijagnostikovali su kod čoveka iz Indije drugačiju infekciju, otpornu na sve osim jednog leka. Gen koji stvara tu otpornost, poznat kao NDM, sada se proširio iz Indije u Kinu, Aziju, Afriku, Evropu, Kanadu, i SAD. Bilo bi prirodno nadati se da su te infekcije izuzetni slučajevi, ali u stvari, u Sjedinjenim Državama i Evropi, 50 000 ljudi godišnje umre od infekcije kojoj nikakvi lekovi ne mogu pomoći. Projekat koji je osnovala britanska vlada poznat kao Pregled otpornosti na antibiotike procenjuje da je svetski gubitak u ovom trenutku 700 000 smrti godišnje. To je mnogo smrtnih slučajeva, pa ipak, dobri su izgledi da ne osećate da ste pod rizikom, da zamišljate da su ti ljudi bili bolnički pacijenti na intenzivnoj nezi ili stanari staračkog doma pri kraju svog života, ljudi čije su infekcije udaljene od nas, u situacijama u kojima se ne možemo pronaći. Ono što niste pomislili, niko od nas nije, je da antibiotici igraju ulogu u skoro čitavom savremenom životu. Ako izgubimo antibiotike, evo šta bismo još izgubili: prvo, svaku zaštitu za ljude sa oslabljenim imunim sistemom - pacijente obolele od raka i side, pacijente sa izvršenom transplantacijom, prerano rođene bebe. Zatim, svaki tretman kojim se unose strani objekti u telo: stentovi kod moždanog udara, pumpe kod dijabetesa, dijalizu, artroplastiku. Za koliko atletskih pripadnika bejbi bum generacije su potrebni novi kukovi i kolena? Skorije istraživanje pokazuje da bi bez antibiotika umro jedan od svakih šest. Potom bismo verovatno izgubili hirurgiju. Mnogim operacijama prethode profilaktičke doze antibiotika. Bez te zaštite, izgubili bismo mogućnost da otvaramo skrivena mesta u telu. Dakle, nema operacija na srcu, nema biopsija prostate, nema carskog reza. Morali bismo da naučimo da se bojimo infekcija koje se sada čine neznatnim. Upala grla je ranije izazivala otkazivanje rada srca. Infekcije kože su dovodile do amputacija. Porođaj je ubijao, u najčistijim bolnicama, skoro jednu ženu na svakih sto. Upala pluća je odnosila troje dece od svakih 10. Više od svega, izgubili bismo siguran način na koji vodimo naše živote svakog dana. Kada biste znali da bi vas bilo koja povreda mogla ubiti, da li biste vozili motor, survali se niz skijašku stazu, peli se uz merdevine da okačite božićne lampice, dozvolili svom detetu da se strmoglavi u bejzbol utakmici? Uostalom, prva osoba koja je primila penicilin, britanski policajac po imenu Albert Aleksander, koga je toliko razorila infekcija da mu je iz kože na glavi curio gnoj i doktori su morali da izvade oko, zadobio je infekciju radeći nešto vrlo jednostavno. Ušetao je u svoju baštu i ogrebao lice o trn. Onaj britanski projekat koji sam pomenula koji procenjuje da je svetski gubitak 700 000 smrti godišnje u ovom trenutku takođe predviđa da ako ne budemo mogli to da kontrolišemo do 2050. godine, ne dugo, danak će iznositi 10 miliona smrti godišnje. Kako smo došli do ove tačke na kojoj očekujemo te zastrašujuće brojeve? Težak odgovor je: sami sebi smo to uradili. Otpornost je neizbežni biološki proces, ali mi nosimo odgovornost za njegovo ubrzanje. Uradili smo to rasipajući antibiotike sa nepažljivošću koja sada deluje šokantno. Penicilin je bio u slobodnoj prodaji do 1950-ih. U mnogim zemljama u razvoju, većina antibiotika je još uvek. U Sjedinjenim Državama, 50 posto antibiotika datih u bolnicama je nepotrebno, 45 posto recepata propisanih u doktorskim ordinacijama su za stanja kojima antibiotici ne mogu pomoći, a to je samo u oblasti zdravstva. U većem delu planete, većina životinja koje daju meso dobija antibiotike svakodnevno, ne da bi se izlečile bolesti, već da bi ih ugojili i da bi ih zaštitili od uslova fabričke farme u kojoj su uzgajane. U Sjedinjenim Državama, verovatno 80 posto antibiotika prodatih svake godine odlaze životinjama sa farme, ne ljudima, stvarajući otpornu bakteriju koja se premešta sa farme u vodu, prašinu, u meso koje životinje postaju. Akvakultura takođe zavisi od antibiotika, naročito u Aziji, i uzgajanje voća se oslanja na antibiotike da bi se jabuke, kruške i citrusi zaštitili od bolesti. A pošto bakterije mogu da prenose svoj DNK jedna na drugu kao putnik koji predaje svoj prtljag na aerodromu, jednom kada podstaknemo tu otpornost, ne zna se gde će se raširiti. To se moglo predvideti. Zapravo, to je i predvideo Aleksandar Fleming, čovek koji je otkrio penicilin. Dobio je Nobelovu nagradu 1945. godine kao priznanje i u intervjuu ubrzo nakon toga, ovo je izjavio: „Nepromišljena osoba koja se igra sa penicilinskim lečenjem je moralno odgovorna za smrt čoveka koji podlegne infekciji izazvanoj organizmom otpornim na penicilin.” Dodao je: „Nadam se da se to zlo može izbeći.” Možemo li ga izbeći? Postoje kompanije koje rade na novim antibioticima, stvarima kakve superbube nikada pre nisu videle. Veoma su nam potrebni ti novi lekovi i potrebni su nam podsticaji: donacije za otkrića, produženi patenti, nagrade, da bismo privukli druge kompanije da ponovo prave antibiotike. Međutim, to verovatno neće biti dovoljno. Evo zašto: evolucija uvek pobeđuje. Bakterije rađaju novu generaciju svakih 20 minuta. Farmaceutskoj hemiji je potrebno 10 godina da bi se proizveo novi lek. Svaki put kada koristimo antibiotik, dajemo bakterijama milijardu prilika da provale šifru odbrana koje smo izgradili. Još nije bilo leka koji nisu uspele da poraze. Ovo je asimetrično ratovanje, ali mi možemo izmeniti ishod. Možemo da izgradimo sisteme za prikupljanje podataka koji će nam automatski i konkretno reći kako se antibiotici koriste. Možemo izgraditi kontrolu pristupa u sistemima poretka lekova tako da svaki recept bude preispitan. Mogli bismo da zahtevamo da poljoprivreda odustane od korišćenja antibiotika. Mogli bismo da izgradimo sistem nadzora koji bi nam rekao gde se javlja sledeća otpornost. To su tehnološka rešenja. Verovatno ni ona nisu dovoljna, osim ukoliko mi pomognemo. Otpornost na antibiotike je navika. Svi znamo koliko je teško promeniti naviku, ali činili smo to u prošlosti, kao društvo. Ljudi su nekada bacali đubre po ulici, nisu koristili sigurnosne pojaseve, pušili su u javnim zgradama. Više ne radimo te stvari. Ne razbacujemo đubre po okolini niti prizivamo nesagledive nesreće, niti izlažemo druge mogućnostima da dobiju rak, jer smo presudili da su te stvari skupo koštale, da su bile razarajuće, da nisu bile u našem najboljem interesu. Promenili smo društvene norme. Možemo promeniti i društvene norme vezane za korišćenje antibiotika. Znam da se razmere otpornosti na antibiotike čine nesavladivim, ali ako ste ikada kupili fluorescentnu sijalicu jer ste bili zabrinuti zbog klimatskih promena, ili ste pročitali deklaraciju na kutiji krekera jer razmišljate o seči šuma radi dobijanja palminog ulja, već znate kakav je osećaj kada preduzmete mali korak da biste se bavili ogromnim problemom. Mogli bismo da preduzmemo takve korake i u upotrebi antibiotika. Možemo odustati od davanja antibiotika ako nismo sigurni da je to pravo rešenje. Mogli bismo da prestanemo da insistiramo na propisivanju recepta za infekciju uha svog deteta dok ne budemo sigurni šta ju je izazvalo. Mogli bismo da pitamo svaki restoran, svaki supermarket, odakle dolazi njihovo meso. Mogli bismo da obećamo jedni drugima da nećemo nikada više kupiti piletinu, škampe ili voće odgajane uz rutinsku upotrebu antibiotika, i ako bismo to radili, mogli bismo usporiti dolazak postantibiotičkog sveta, ali moramo to da uradimo ubrzo. Penicilin je započeo antibiotičku eru 1943. godine. Za samo 70 godina, došli smo do ruba propasti. Nećemo dobiti još 70 godina da ponovo nađemo izlaz. Mnogo vam hvala. (Aplauz)