Ovo je moj prastric,

mlađi brat mog djeda po očevoj strani.

Zvao se Joe McKenna.

Bio je mlad, oženjen, 
poluprofesionalni igrač bejzbola

i vatrogasac u New Yorku.

Obiteljska predaja kaže
da je volio svoj posao,

i tijekom jednog svog 
slobodnog dana 1938. godine

provodio je vrijeme u vatrogasnoj postaji.

Da bude koristan, primio se
laštenja mjedenih predmeta,

ograde na vatrogasnom vozilu,
opreme na zidovima.

jedna od glava vatrogasnih šmrkova,

koja je ogroman i težak metalni predmet,

pala je s police na njega.

Poslije par dana počelo ga je boliti rame.

Dva dana kasnije, dobio je vrućicu.

Vrućica mu se pogoršavala.

Supruga ga je njegovala,

no ništa nije pomagalo,
a kada su pozvali liječnika

ni on nije mogao pomoći.

Odvezli su ga taksijem u bolnicu.

Medicinske sestre su odmah
shvatile da se radi o infekciji,

što se u to vrijeme zvalo "otrovanje krvi"

i iako to vjerojatno nisu rekle,

sigurno su odmah znale

da mu ni na koji način ne mogu pomoći.

Nisu mu mogle pomoći jer
sredstva koja mi danas koristimo

za liječenje infekcija,
tada još nisu postojala.

Prvi test za penicilin, prvi antibiotik,

došao je tek tri godine kasnije.

Ljudi koji su se inficirali,
ili su bili te sreće da se oporave,

ili su umirali.

Moj prastric nije imao sreće.

Tjedan dana je proveo u 
bolnici, drhteći od zimice,

dehidriran i u bunilu,

tonući u komu dok su mu otkazivali organi.

Stanje su se toliko pogoršalo

da su njegovi kolege iz vatrogasne stanice
čekali u redu da bi mu dali transfuziju,

nadajući se da će razrijediti infekciju
koja je kolala u njegovim žilama.

Ništa nije pomoglo. Umro je.

Imao je 30 godina.

Ako pogledate kroz povijest,

većina ljudi umirala je
poput mog prastrica.

Većina ih nije umirala od 
raka ili srčanih bolesti,

od čega danas boluju ljudi na Zapadu.

Nisu umirali od tih bolesti jer
nisu živjeli dovoljno dugo

da bi ih razvili.

Umirali su od ozljeda:

teško ih je ranio vol,

bili su propucani na bojištu,

zdrobljeni u novim
tvornicama industrijske revolucije,

a većinu vremena od infekcije,

koja bi dovršila što su
one ozljede započele.

Sve se to promijenilo pojavom antibiotika.

Odjednom su se infekcije, 
koje su nekoć bile smrtonosne,

mogle izliječiti u nekoliko dana.

To je bilo poput čuda,

i otada živimo u zlatnom 
dobu čudesnih lijekova.

A sada se primičemo njegovu kraju.

Moj prastric umro je u posljednim 
danima pred-antibiotičke ere.

Danas se nalazimo na pragu
post-antibiotičke ere,

u najranijim danima kada
će najjednostavnije infekcije,

poput one koju je imao Joe,
ponovo usmrćivati ljude.

To se zapravo već i događa.

Ljudi ponovo umiru od
infekcija zbog fenomena

koji se naziva rezistencija
na antibiotike.

To, ukratko, djeluje ovako.

Bakterije se međusobno bore za hranu,

tako da proizvode smrtonosne 
spojeve kojima se međusobno napadaju.

Druge bakterije, kako bi se zaštitile,

razvijaju zaštitu protiv
tih kemijskih napada.

Kada smo prvi put stvorili antibiotike,

uzeli smo te spojeve u laboratorij
i od njih napravili naše verzije,

a bakterije su na naš napad odgovorile
jednako kao što uvijek čine.

Evo što se potom dogodilo:

Penicilin se počeo izdavati 1943.,

a već do 1945. raširila se
rezistencija bakterija na penicilin.

Vankomicin je proizveden 1972.,

a rezistentnost na njega 1988.

Imipenem je razvijen 1985.,

a rezistentnost na njega 1998.

Daptomicin, jedan od najnovijih
lijekova, razvijen je 2003.,

a rezistentnost na njega samo
godinu nakon toga - 2004.

Natezali smo se s bakterijama 70 godina,

naš lijek i njihova rezistencija,

onda drugi lijek, i potom
ponovo rezistencija,

a sada se to primiče kraju.

Bakterije razvijaju rezistenciju toliko
brzo da su farmaceutske tvrtke

odlučile da im se više ne isplati
proizvoditi nove antibiotike,

pa se svijetom šire infekcije

za koje, od više od sto antibiotika

dostupnih na tržištu,

dva lijeka možda djeluju s nuspojavama,

ili jedan lijek,

ili nijedan.

Ovako to izgleda.

2000. godine, Centar za 
kontrolu i prevenciju bolesti,

identificirao je

u bolnici u Sjevernoj Karolini

infekciju rezistentnu
na sve osim dva lijeka.

Ta se infekcija, zvana KCP, do danas

raširila na sve savezne 
američke države osim tri,

kao i na Južnu Ameriku, Europu

i Bliski Istok.

Liječnici u Švedskoj su 2008. godine

dijagnosticirali čovjeku iz 
Indije jednu drugu infekciju

koja je je otporna na
sve osim jednog lijeka.

Gen koji stvara tu rezistentnost,

zvan NDM, proširio se iz
Indije na Kinu, Aziju, Afriku,

Europu, Kanadu i SAD.

Normalno je nadati se

da su te infekcije iznimke,

no u stvarnosti,

u SAD-u i Europi

50.000 ljudi godišnje

umre od infekcija kojima nema lijeka.

Britanska vlada pokrenula je projekt

zvan Pregled antimikrobske rezistencije

koji procjenjuje da trenutno 700.000 ljudi
na svijetu godišnje umre od ovoga.

To je jako puno smrtnih slučajeva,

no mi se uglavnom ne osjećamo ugroženo,

jer vjerujemo da su ti ljudi
bili pacijenti u bolnici,

na odjelima intenzivne njege,

ili se približavali kraju života
u staračkim domovima.

Ljudi čije infekcije su daleko od nas,

u situacijama s kojima se
ne možemo poistovjetiti.

No nitko od nas nije razmišljao o tome

da se gotovo čitav moderan život
oslanja na antibiotike.

Da izgubimo antibiotike,

izgubili bismo i sljedeće:

Bilokakvu zaštitu za pacijente
s oslabljenim imunosustavom:

pacijente s rakom, AIDS-om,

primatelje novih organa, nedonošćad.

Nadalje, bilokakva terapija kojom
se ugrađuju strana tijela u organizam:

stentovi za moždani udar,
pumpe za šećernu bolest,

dijalizu, nadomjesci za zglobove.

Koliko 50-70-godišnjaka koji se bave
sportom treba novi kuk ili koljeno?

Nedavna studija procjenjuje
da bi bez antibiotika

svaka šesta osoba umrla.

Vjerojatno ne bismo više imali kirurgiju.

Prije mnogih operacija pacijentima se daju

profilaktičke doze antibiotika.

Bez te zaštite,

ne bismo više mogli
otvarati tijela pacijenata.

Ne bi bilo operacija srca,

biopsije prostate,

carskog reza.

Morali bismo se priviknuti na strah od
zaraza koje nam se sada čine beznačajne.

Streptokokna upala grla prije
je uzrokovala zatajenje srca.

Kožne infekcije vodile su do amputacija.

Žene su umirale tijekom rađanja,
u najčišćim bolnicama,

gotovo svaka stota žena.

Troje od desetero djece
umiralo je od upale pluća.

Više od ičega drugog,

izgubili bismo sigurnost s kojom
živimo svakodnevni život.

Da znate da vas bilokakva
ozljeda može ubiti,

biste li vozili motor,

jurili na skijalištu,

penjali se na ljestve da
objesite božićne lampice,

dopustili svome djetetu da se
baca po nogometnom terenu?

Naposljetku, prva osoba
koja je primila penicilin,

britanski policajac Albert Alexander,

kojeg je toliko uništila infekcija
da mu je iz lubanje curio gnoj,

i liječnici su mu morali izvaditi oko,

zarazio se radeći nešto
vrlo jednostavno.

Ušetao se u svoj vrt i
ogrebao lice trnom.

Onaj britanski projekt koji sam spomenula
prema kojemu trenutno na svijetu

svake godine umire 700.000 ljudi

također predviđa da će, ako ovu situaciju
ne stavimo pod kontrolu do 2050. godine,

u kratkom roku godišnje
umirati 10 milijuna ljudi.

Kako smo došli do ove situacije

u kojoj predviđamo

takve strašne brojke?

Teška je istina da smo 
si sami to prouzročili.

Rezistencija je neizbježan
biološki proces,

no mi smo odgovorni za njeno ubrzavanje.

To smo prouzročili
dijeljenjem antibiotika

takvom bezbrižnošću koja
nam se sada čini šokantnom.

Penicilin se prodavao
bez recepta do 1950-ih.

Većina antibiotika još uvijek se tako
prodaje diljem razvijenog svijeta.

U SAD-u 50 posto

antibiotika koji se daju 
u bolnicama su nepotrebni.

45 posto recepata koje izdaju liječnici

daje se za stanja kojima
antibiotici ne pomažu.

I to je samo stanje u zdravstvu.

Diljem planeta, većina životinja uzgajana
za meso dobiva antibiotike svaki dan,

ne radi izlječenja bolesti,

već da ih se ugoji i zaštiti od

uvjeta na farmi na kojoj su uzgajana.

U SAD-u oko 80 posto antibiotika

prodanih svake godine najmjenjeno
je životinjama na farmama, a ne ljudima,

stvarajući tako rezistentne
bakterije koje sa farmi odlaze

u vodu, prašinu

i meso koje te životinje postaju.

Akvakultura također ovisi o antibioticima,

posebice u Aziji,

i uzgoj voća oslanja se na antibiotike

radi zaštite jabuka, krušaka
i citrusa protiv bolesti.

S obzirom da bakterije mogu 
međusobno prenositi svoj DNK

poput putnika koji predaje
putnu torbu u zračnoj luci,

jednom kada izazovemo tu rezistenciju,

ne možemo znati kamo
će se sve ona raširiti.

Ovo smo mogli predvidjeti.

To je zaista i predvidio

Alexander Fleming, čovjek
koji je okrio penicilin.

Za priznanje je 1945. godine
dobio Nobelovu nagradu,

a u intervjuu koji je nedugo
potom dao, evo što je izjavio:

"Bezumna osoba koja se 
igra terapijom penicilinom

moralno je odgovorna za smrt čovjeka

koji podlegne infekciji

uzrokovanom organizmom
koji je rezistentan na penicilin."

Dodaje: "Nadam se da
se ovo zlo može izbjeći."

Možemo li to izbjeći?

Neke tvrtke rade na novim antibioticima,

stvarima koje superbakterije
nisu nikada vidjele.

Jako su nam potrebni ti novi lijekovi,

i trebamo poticaje:

subvencije za otkrića, proširene patente,

nagrade, kako bismo privukli druge tvrtke
da ponovo počnu proizvoditi antibiotike.

No to vjerojatno neće biti dovoljno.

Zato što evolucija uvijek pobjeđuje.

Svakih 20 minuta stvara se
nova generacija bakterija.

Farmaceutskim tvrtkama treba
deset godina da naprave novi lijek.

Svaki put kada koristimo antibiotik,

dajemo bakterijama milijardu šansi

da razbiju šifre

zaštita koje smo izgradili.

Dosad nije bilo lijeka

kojeg nisu uspjele pobijediti.

Ovo je neravnopravno ratovanje,

ali možemo izmijeniti njegov ishod.

Možemo izgraditi sustave za prikupljanje
podataka koji nam automatski i konkretno

govore kako se antibiotici koriste.

Možemo izgraditi kontrolu
nad pisanjem recepata

tako da se svaki recept pregledava.

Mogli bismo tražiti od poljoprivrede
da više ne koristi antibiotike.

Mogli bismo izgraditi nadzorne sustave

koji bi otkrivali gdje se
pojavila nova rezistencija.

To su tehnološka rješenja.

Ni ona vjerojatno nisu dovoljna,

osim ako mi ne pomognemo.

Rezistencija na antibiotike je navika.

Svi znamo koliko je
teško izmijeniti naviku.

No, to smo kao društvo već ranije radili.

Ljudi su običavali bacati smeće po cesti,

nisu vezali sigurnosni pojas u autima,

pušili su u javnim zgradama.

Više to ne radimo.

Ne zagađujemo okoliš,

ne izazivamo strašne nesreće,

niti ne izlažemo druge
mogućem oboljenju od raka,

jer smo zaključili da nam je to skupo,

destruktivno i da nam nije u interesu.

Promijenili smo društvene norme.

Mogli bismo promijeniti društvene
norme i kod uporabe antibiotika.

Znam da se razina
rezistencije na antibiotike

čini nepobjediva,

no ako ste ikada kupili štednu žarulju

jer se brinete zbog klimatskih promjena,

ili ste pročitali sastav
namirnica na kutiji krekera

jer razmišljate o deforestaciji
zbog palminog ulja,

već znate kako je to kada

učinite malen korak radi
naoko nepobjedivog problema.

Mogli bismo poduzeti takve
korake i u uporabi antibiotika.

Mogli bismo odustati od davanja nekog
antibiotika ako nismo sigurni da je dobar.

Mogli bismo prestati inzistirati na
receptu ako nam dijete ima upalu uha

prije nego utvrdimo što ju je uzrokovalo.

Mogli bismo pitati svaki restoran,

svaki supermarket,

odakle dolazi njihovo meso.

Mogli bismo jedni drugima obećati

da nikada više nećemo 
kupiti piletinu, škampe ili voće

uzgajane uz pomoć
rutinske uporabe antibiotika,

i ako se toga držimo,

mogli bismo usporiti dolazak
post-antibiotičkog svijeta.

No to moramo učiniti brzo.

Penicilin je 1943. godine
započeo eru antibiotika.

U samo 70 godina doveli
smo se do ruba propasti.

Nećemo imati dodatnih 70 godina

da pronađemo izlaz iz ovoga.

Hvala vam.

(Pljesak)