Dobro veče! Ja sam bio policajac dugo vremena. I vidite ove beleške u mojoj ruci jer sam takođe crni propovednik. (Smeh) I ako znate nešto o crnim propovedačima, mi ćemo završiti pa nastaviti dalje još nekih 20 minuta. (Smeh) Zato mi ovo treba da bih nastavio dalje. Ja sam bio policajac jako dugo vremena, ja sam prethodio tehnologiji. Pričamo o vremenu pre pejdžera. (Smeh) Smejte se ako želite, ali ja govorim istinu. Ja prethodim ratu protiv naših bližnjih, mislim, ratu protiv droga. Prethodim svemu tome. Prethodim toliko, prošao sam kroz plime i oseke i prošao sam kroz dobra i loša vremena, i dalje definitivno volim što sam policajac. Volim da budem policajac jer je to uvek bio moj poziv, a nikad posao. Čak i s tim, moja lična tajna jeste da je policija u krizi. U nevidljivoj krizi, i to mnogo, mnogo godina. Iako mi u policiji govorimo: "Znate šta? Ne možemo da se iz ovog izvučemo hapšenjem." U policiji govorimo stvari poput: "Protivzakonito je opisivati nekog." Znate šta? U policiji mi se slažemo da moramo prihvatiti ovo razmišljanje i postanemo više orijentisani ka tome da postanemo policija zajednice. I čak stalno, i dalje, nastavljamo istu stvar, istu stvar koja protivreči svemu što smo upravo priznali. I to je moj razlog, pre više godina. Bio sam umoran od rasizma, od diskriminacije, umoran od -anja i -acija. Bio sam toliko umoran. Bio sam umoran od ukletog kruga, bio sam umoran čak i u voljenoj agenciji u odeljenju koje volim i dan danas. Moja žena i ja smo seli, odlučili smo i odredili datum kada ćemo ići u penziju. Mi bismo se penzionisali, ja bih otišao ka zalasku sunca, možda bih se bavio propovedanjem stalno, voleo bih ženu mnogo. Znate o čemu pričam. (Smeh) Odlučili smo da ću se penzionisati. Ali je postojala sila veća od mene. Postojala je ljubav prema gradu koji sam voleo, u kom sam odrastao, u kom sam se obrazovao, grad koji mi je vratio srce u sistem. Zato se nismo penzionisali. Nismo se penzionisali i desilo se u narednih nekoliko recimo 18 meseci, 19 meseci, imao sam strast da implementiram radikalno održavanje reda i mira. U narednih 19 meseci prebacio sam se i napredovao od policijskog narednika za drogu spremnog da se penzioniše kao policijski narednik za drogu i išao do nivoa do nivoa do nivoa dok se nisam našao kao komandir okruga, komandir najgoreg okruga u gradu Baltimoru. Zovemo ga Istočni okrug, okrug sa najviše nasilja, najsiromašniji okrug, 46% nezaposlenosti u tom okrugu. Nacionalna procena u to vreme, nacionalna procena side i tuberkuloze uvek je bila u top 10 listi za poštanske brojeve gradova širom zemlje ili samo poštanske brojeve kroz zemlju. Top 10, ne govorim o državi, ne govorim o gradu nego o tom malom susedstvu. I rekao sam, znate šta? Moramo da uradimo nešto drugačije. Moramo uraditi nešto drugačije. Moramo radikalno misliti. Moramo misliti šire. I kako bih napravio promenu koju sam očajnički želeo, koju sam očajnički osećao u srcu, morao sam da počnem da slušam taj unutrašnji duh. Morao sam počnem slušati čoveka iznutra koji mi je govorio da radim sve - koji je išao protiv svega što sam bio naučen da radim. Ali smo svejedno to uradili. Svejedno smo to uradili jer smo slušali unutrašnji duh, zato što sam shvatio ukoliko želim da vidim prave promene u policiji u zajednicama nad kojima sam imao vlast za javnu bezbednost, slušajte, neko mi je jednom rekao, a svi smo čuli ovo, da ako nastaviš da radiš isto i očekuješ promenu, to je ludost. Morali smo da promenimo naše loše razmišljanje. Morali smo da ga promenimo. Počeli smo da razmišljamo u holističkom smislu, a ne u paravojnom. Tako da smo mislili drugačije. I počeli smo da shvatamo da nikad neće moći i da nikad nije smelo da bude mi protiv njih. Tako sam došao na tu raskrsnicu gde sam mogao da upoznam sve slojeve, sve rase, sve veroispovesti, sve boje gde bih upoznao poslovanja i verske grupe, najbolje i srednje i upoznao bih sve ljude koji su činili zajednicu nad kojom sam ja imao vlast. I tako sam ih upoznao i počeo da slušam. Vidite, policija ima problem. Mi želimo sa vrha da donesemo ljudima stvari i smislimo ove ekstravagantne strategije i razvijanja, ali nikada ne razgovaramo sa zajednicom o njima. I gurnemo ih u zajednicu i kažemo im: "Uzmite to". Rekli smo da moramo da se otarasimo tog lošeg razmišljanja, pa smo razgovarali sa zajednicama. Rekli smo: "Ovo je vaš sto zajednice. Privući ćemo stolicu. Hoćemo da čujemo šta mislite. Šta će funkcionisati u vašoj zajednici?" I tad su počele da se događaju neke odlične stvari. Počele su da se dešavaju odlične stvari. Vidite u čemu je stvar, morao sam da smislim način da promenim 130 policajaca pod mojim nadzorom od toga da budu okupatori zajednice do toga da budu partneri. Morao sam da smislim kako to da uradim. Evo u čemu je luda stvar, kao policija, evoluirali smo u nešto neverovatno. Slušajte, postali smo veliki zaštitnici. Znamo kako da vas zaštitimo. Sjajni smo zaštitnici. Ali smo vežbali tu ruku toliko da ako bih ja bio živi odsek policije i da predstavljam odsek policije vi biste videli ovu neverovatnu prelepu ruku od 58cm. (Smeh) Zar nije lepa? Isklesana je. Nema sala na njoj, izgleda tako dobro. Samo izgleda tako dobro! (Smeh) To je odlična ruka - zaštita! To smo mi ali smo vežbali sa njom tako puno ponekad da je dovela do zloupotrebe. Dovela je do hladnoće i bezosećajnosti i načinila nas neljudskim. I zaboravili smo mantru širom nacije, da štitimo i služimo. Ne znate to? Štitimo i služimo. (Smeh) Onda pogledate drugu ruku i onda pogledate je i... eto tu je. (Smeh) Znate, nekako je nejaka. Deluje bolešljivo. Vene i umire, zato što smo uložili toliko u našu zaštitničku ruku. Ali smo zaboravili da tretiramo naše zajednice kao da su naše mušterije, kao da su nam sinovi, ćerke, braća i sestre, majke i očevi. I nekako, usput, ispali smo iz ravnoteže. I zato što smo ponosna profesija, teško je da se pogledamo u ogledalo i uvidimo svoje greške. Još teže je da se načini promena. Moram da kažem ovo, ipak nije u pitanju samo policija. Svako od nas čini zajednicu. Svako čini zajednicu. A kao zajednice - mogu li da kažem ovo - stavili smo previše odgovornosti na policiju. Previše. (Aplauz) I onda imamo smelosti i hrabrosti da se uznemirimo zbog policije kada preduzmemo nešto. Nema šanse da mi, kao zajednica treba da nazovemo policiju zbog dece koja se igraju loptom na ulici. Nema šanse da ćemo zvati policiju zato što je komšijina muzika preglasna, zato što je njegov pas došao u moju baštu i obavio veliku i malu nuždu, nema šanse da treba da nazovemo policiju. Ali smo predali toliko odgovornosti. Slušajte, kad sam bio dete koje je raslo u Baltimoru i slušajte, igrali smo se grubo na ulici, nikad nisam video policajca da je došao i razdvojio nas. Znate ko je dolazio? Stariji ljudi. To su bile roditeljske figure u zajednici. To su bili čuvari, to je bilo seoski mentalitet. Rekli bi: "Prestanite to da radite!" i "Uradite ovo" i "Prekinite to". Imali smo mentore kroz čitavu zajednicu. Zato smo svi potrebni. Svi. Kada kažem zajednice, govorim o svemu što čini zajednicu, čak i - slušajte, zato što sam propovednik, veoma sam strog prema crkvama zato što verujem da su crkve previše često nestale u akciji. Verujem da su se promenile u poslednjih 10, 20 godina od toga da su bile crkve zajednice, gde možete da izađete iz kuće i da iza ugla imate crkvu, od toga su se promenile i postale udaljene crkve. I sada imate crkve koje su postale udaljene od same zajednice gde su postavljene. I ne vode brigu o toj zajednici. Zajednica i policijski režim, svi smo izgubili taj dar, i to nazivam odnosima pravičnosti. Izgubili smo jedno za drugim. Nije niko drugi kriv, za sve smo to mi krivi. Svi imamo odgovornost u ovome. Ali govorim ovo, nije prekasno za sve nas da stvaramo naše gradove i ovu naciju da je napravimo velikom opet. Nikad nije kasno. Nikad nije prekasno. Vidite, posle tri godine od moje četiri i po godine službe u tom okrugu, tri godine u tome posle stavljanja sveštenika u kola sa mojom policijom pošto sam znao ovo, to je mala tajna, zato što sam znao da bilo je teško ostati gadan policajac dok se družite sa sveštenstvom. (Smeh) (Aplauz) Znate izlazili biste iz kola, pogledali desno i rekli: "Oče oprosti mi, jer sam grešio" ceo dan ali ne možete! Pa smo smislili neverovatne inicijative, obaveze za našu zajednicu i policiju kako bismo povratili to poverenje. Počeli smo da se bavimo našom omladinom sa onim za koje smo mislili da su na pogrešnoj strani ograde. Znali smo da imamo ekonomski problem, pa smo počeli da stvaramo poslove. Znali smo da postoji bolest u našoj zajednici i da nisu imali pristup odgovarajućoj medicinskoj nezi zato smo se zbližili. Došli smo do te raskrsnice i zbližili se sa svima koji su hteli da se zbliže sa nama i pričali o tome šta nam treba u holističkom smislu, nikad nismo mislili o kriminalu. Jer na kraju dana, ako zbrinemo potrebe ljudi, ako dođemo do korena problema, kriminal će se sam rešiti. Sam će se rešiti. (Aplauz) I tako, posle tri godine od četiri i po godine ograničenja, pogledali smo nazad i preko i saznali da smo da smo na najnižoj tački u poslednjih 40 godina, brojevi krivičnih dela, ubistava, sve je palo na nivo 1970-ih. I može da ode dalje, ali problem je, počeli smo da čuvamo podatke tek od 1970-ih. Četrdeset godina pada kriminala, toliko da su me drugi komandiri zvali, "Hej Mel, šta to radiš čoveče?" Šta radiš? Daj i nama da se uključimo!" (Smeh) Tako da smo im dali da se uključe. I u kratkom vremenskom roku, grad je bio u tridesetogodišnjem padu kriminala. Prvi put u 30 godina, pali smo, grad Baltimor, ispod 200 ubistava, 197 da budem precizan. I proslavili smo to, jer smo naučili da budemo veliki sprovodioci, prvo veliki sprovodioci. Prvo veliki sprovodioci. Ali moram vam reći ovo, poslednjih par godina koliko smo shvatili, da postanemo veliki proaktivni policajci i veliki relacioni policajci, pre nego reaktivni, poslednje godine su me razočarale. Slomile su mi srce. Ustanak me i dalje boli. I dalje me boli srce od toga, jer zaista ja verujem da to nikad nije trebalo da se dogodi. Verujem da nikada nije trebalo da se dogodi da nam je bilo dozvoljeno da nastavimo putem u kom smo bili, time da služimo našoj zajednici, da ih tretiramo kao ljudska bića, sa poštovanjem, prvenstveno da ih volimo. Da smo nastavili tim putem, nikad se ne bi dogodilo. Ali nekako smo se vratili na staro. Ali ja sam uzbuđen opet! Opet sam uzbuđen jer sad imamo policijskog komesara koji ne samo da govori o policiji zajednice, već apsolutno to razume, i što je najvažnije, on to prihvata. Zato sam veoma uzbuđen. Slušajte, uzbuđen sam zbog Baltimora danas, jer mi kao i drugi gradovi, dići ćemo se iz pepela. Verujem, zaista verujem - (Aplauz) da ćemo opet biti veliki. Nacija će opet postati velika. Jer svi imamo isti cilj, svi želimo mir. Svi želimo međusobno poštovanje. Svi želimo ljubav. Verujem da smo ponovo na tom putu, i veoma sam uzbuđen zbog toga. Bog vas sve blagoslovio. (Aplauz) Bog vas blagoslovio. (Aplauz)