Govoriću o korupciji,
ali bih voleo da, u isto vreme,
govorim od dve različite stvari.
Jedna je globalna ekonomija,
ogromna globalizovana ekonomija,
a druga je mali, veoma ograničeni
kapacitet naših tradicionalnih vlada
i internacionalnih institucija
da vode, oblikuju, pomenutu ekonomiju.
Zbog postojanja ove asimetrije,
dolazi do, u suštini,
neuspeha vlade.
Neuspeh vlade ogleda se
u mnogim oblastima:
u oblasti korupcije,
uništavanja životne sredine
u oblasti eksploatacije žena i dece,
u oblasti klimatskih promena,
u svim onim oblastima
u kojima nam zaista treba
kapacitet za ponovnim uvođenjem
primarnosti politike
u ekonomiju
koja pokreće svet.
Mislim da je korupcija
i borba protiv korupcije,
kao i uticaj korupcije,
jedan od najinteresantnijih načina
da ilustrujem ono na šta mislim
kada kažem neuspeh vlade.
Dozvolite mi da govorim
o sopstvenom iskustvu.
Radio sam kao direktor
kancelarije Svetske banke u Najrobiju
za istočnu Afriku.
U to vreme, sam primetio
da korupcija, ona velika korupcija,
sistematska korupcija
potkopava sve naše napore.
I stoga sam započeo
ne samo zaštitu
rada Svetske banke
naših projekata i sopstvenih programa
protiv korupcije,
nego sam pomislio: "Treba nam sistem
koji bi zaštitio ljude
u ovom delu sveta
od pustošenja korupcije".
Čim sam započeo ovaj posao
stigao mi je memorandum Svetske banke,
prvo iz kadrovske službe,
u kom su mi rekli:
"Nemaš dozvolu da to radiš.
Mešaš se u unutrašnje poslove
zemalja partnera.
To zabranjuje povelja Svetske banke,
tako da prestani sa tim radnjama".
U međuvremenu, predsedavao sam
donatorskim skupovima, na primer,
na kojima su različiti donatori,
a mnogi od njih
su voleli da budu u Najrobiju -
istina je, to je jedan
od najnebezbednijih gradova na svetu,
ali su voleli da budu tu,
jer su drugi gradovi
bili još neugodniji.
I na ovim donatorskim sastancima,
primetio sam
da mnogo loših projekata -
koji su gurani u prvi plan
od strane naših klijenata, vlada,
promotera,
od kojih su mnogi bili
dobavljači sa severa -
dakle najgori projekti
bili su prvi realizovani.
Dozvolite da vam dam primer
ogroman projekat elektrane,
300 miliona dolara,
ugraditi pravo u
jednu od najranjivijih
i jednu od najlepših,
oblasti zapadne Kenije.
I svi smo odmah zapazili
da ovaj projekat
nema nikakvu ekonomsku dobit:
nije bilo klijenata,
niko ne bi kupovao struju tu,
nikoga nisu zanimali irigacioni projekti.
Naprotiv, znali smo da će ovaj projekat
uništiti životnu sredinu:
uništiće obalske šume,
koje su osnov za
preživljavanje nomadskih grupa,
u ovoj oblasti, grupa Samburu i Turkana.
Svi smo znali da je ovo,
ne beskoristan projekat,
već totalno uništavajući
i užasan projekat -
da ne govorim
o budućoj prezaduženosti zemlje
za ove stotine miliona dolara,
i krađi
oskudnih izvora ekonomije
namenjene mnogo bitnijim aktivnostima
kao što su škole, bolnice i slično.
Dakle, svi smo odbili projekat,
ni jedan od donatora nije bio voljan
da mu se ime poveže sa tim projektom,
a to je, ujedno,
bio i prvi projekat koji je implementiran.
Dobri projekti,
koje bismo mi kao zajednica donatora,
uzeli pod naše okrilje,
tim projektima su bile potrebne
godine, znate,
bilo je previše izveštaja,
i vrlo često nisu uspevali.
Ali ovi loši projekti,
koji su bili apsolutno upropašćavajući
- za ekonomiju
za mnoge generacije, za životnu sredinu,
za hiljade porodica
koje je trebalo raseliti --
odjednom su složeni
od strane konzorcijuma banaka,
agencija dobavljača,
osiguravajućih društava -
kao u Nemačkoj, Hermes i slični -
i ponovo su se pojavljivali, vrlo, vrlo brzo,
na čelu sa mračnim savezom
između jakih elita,
u tim zemljama,
i dobavljača sa severa.
Dakle, ti dobavljači
bili su naše velike kompanije.
To su bili igrači globalnog tržišta,
koje sam pomenuo na početku.
To su bili Simensi ovog sveta
koji su dolazili iz Francuske,
Ujedinjenog Kraljevstva, Japana,
iz Kanade, iz Nemačke,
i sistematski su vođeni,
sveobuhvatajućom korupcijom
na svim nivoima.
Ne govorimo
o 50 000 dolara ovde,
ili 100 000 dolara onde
ili milion dolara tamo.
Ne, govorimo o 10, 20 miliona dolara
na bankovnim računima švajcarskih banaka,
na bankovnim računima u Lihtenštajnu,
na računima predsednikovih ministara,
visokih zvaničnika
u para-vladinim sektorima.
Ovo je bila realnost koju sam video,
i ne samo jedan takav projekat:
video sam, rekao bih,
za sve one godine
koliko sam radio u Africi,
video sam na stotine takvih projekata.
I tako, postao sam ubeđen
da je ovakva sistemska korupcija
koja onemogućava stvaranje
ekonomske politike u ovim zemljama,
glavni razlog
bede, siromaštva,
konflikata, nasilja,
očaja
u mnogima od ovih zemalja.
Danas imamo
više od milijardu ljudi ispod granice
apsolutnog siromaštva,
više od milijardu ljudi
bez ispravne pijaće vode na svetu,
duplo veći broj,
više od dve milijarde ljudi
bez sanitetskog čvora i sličnog,
i bolestima koje su posledice svega
bolesti majki i dece
smrtnost dece je veća od
10 miliona ljudi svake godine
deca koja umiru pre navršene pete godine:
uzrok ovome, u ogromnoj meri,
jeste sistemska korupcija.
Dakle, zašto mi Svetska banka
nije dozvolila da radim ovaj posao?
Saznao sam kasnije
kada sam napustio Svetsku banku,
usled velikog sukoba.
Razlog je što su članice Svetske banke
smatrale da je inostrani mito OK,
uključujući i Nemačku.
U Nemačkoj, inostrano mito je dozvoljeno.
Čak se odbijalo i od poreza.
Nije ni čudo da je većina od najvažnijih
međunarodnih poduhvata u Nemačkoj,
ali i u Francuskoj
i Ujedinjenom Kraljevstvu
i Skandinaviji, svuda,
bilo sistematski korumpirano.
Ne sve, ali većina.
I ovo je fenomen
koji ja nazivam neuspehom vlade,
jer kada sam, onda, otišao u Nemačku
i započeo malu NVO
ovde u Berlinu, u vili Borsing,
rečeno mi je: "Ne možeš zaustaviti
naše nemačke izvoznike u davanju mita,
jer ćemo izgubiti naše ugovore.
Dobiće ih Francuzi,
dobiće ih Šveđani, Japanci".
I stoga, zaista je postojala
zatvorenička dilema,
što je veoma otežalo
pojedinačnim kompanijama
i pojedinačnim zemljama izvoznicama
da kažu: "Mi nećemo
nastaviti ovu smrtonosnu, katastrofalnu
naviku velikih kompanija, da podmićuju".
Dakle, evo kako ja to vidim
sa strukturom vlade koja je podbacila,
jer i najsnažnija vlada
koju imamo u Nemačkoj, relativno,
nije u mogućnosti da kaže:
"Nećemo dozvoliti našim kompanijama
da daju mito u inostranstvu".
Bila im je potrebna pomoć,
i same velike kompanije
imaju ovu dilemu.
Mnoge od njih nisu želele da nude mito.
Mnoge od nemačkih kompanija, na primer,
veruju da zaista
proizvode visokokvalitetni proizvod
po dobroj ceni,
tako da su vrlo kompetitivne.
One nisu toliko dobre u podmićivanju
kao što su suparničke
međunarodne kompanije
ali nije im dozvoljeno
da pokažu svoje snage
zato što je svet izjeden
sistemskom korupcijom.
I zato vam sve ovo pričam:
Građansko društvo je podiglo svoj glas.
Imali smo ovu malu NVO
Transparency International.
A oni su počeli da razmišljaju
o razrešavanju zatvoreničke dileme,
i mi smo razvili koncepte
grupne akcije,
u suštini privlačeći različite nadmetače
na jedno mesto,
i objašnjavajući im
koliko je zaista u njihovom interesu
da u isto vreme prestanu sa podmićivanjem,
i da skratim priču,
uspesli smo da napokon
pridobijemo Nemačku da potpiše,
zajedno sa ostalim OECD zemljama
i par drugih izvoznika,
1997. godine, konvenciju pod nadzorom
Organizacije za ekonomsku saradnju
i razvoj,
koja obavezuje sve
da promene svoje zakone
i kriminaliziju inostrano podmićivanje.
(Aplauz)
Hvala vam, vidite interesantno je,
da smo radili ovo
zajedno sa kompanijama.
Imali smo ovde u Berlinu,
na Institutu Aspen u Vanzeju,
sastanke sa oko
20 glavešina u industriji,
i sa njima smo diskutovali
šta raditi po pitanju
međunarodnog podmićivanja.
Na prvom sastanku - a imali smo ih tri
u periodu od dve godine.
Predsednik fon Vajczeker je, uzgred,
predsedavao prvim sastankom,
da bi otklonio strah
preduzetnicima,
koji nisu navikli da se hvataju u koštac
sa nevladinim organizacijama.
I na prvom sastanku su svi oni rekli,
"Ovo nije mito, ovo što mi radimo".
To je tamošnji običaj.
To je ono što kulture
zemalja domaćina zahtevaju.
Oni to čak i podstiču.
Zapravo
i danas se to govori.
Dakle, i dalje je mnogo ljudi
koji nisu ubeđeni da je neophodno
zaustaviti podmićivanje.
Ali na drugom sastanku,
priznali su da se time više neće baviti,
tim nezakonitim poslovima
u drugim zemljama,
niti u Nemačkoj,
Ujedinjenom Kraljevstvu, ni drugde.
Kabinetski ministri su ovo izjavili.
A na poslednjem sastanku
u Institutu Aspen,
svi su potpisali otvoreno pismo
vladi premijera Kola,
premijera u tom periodu,
zahtevajući da
učestvuju u OECD konvenciji.
I ovo je, po mom mišljenju,
primer "meke" snage,
jer smo uspeli da ih ubedimo
da moraju da se slože sa nama,
U vidu smo imali dugoročnu perspektivu.
Imali smo širi,
geografski mnogo širi,
ustavni poredak koji smo
pokuašavli da odbranimo.
I zato je zakon promenjen.
Zbog toga je Simens danas
u problemu u kom jeste
i zbog toga je i MIN u problemu.
U nekom drugim zemljama, OECD konvencija
još uvek nije u potpunosti primenjena.
I opet, građansko društvo
stoji za vratom vladama.
U Londonu, na primer,
BAE je uspela da se izvuče
iz ogromnog korupcijskog slučaja,
koji je gonila Kancelarija
protiv ozbiljnih prevara,
100 miliona funti,
svake godine, proteklih deset godina,
davano je jednom određenom funkcioneru
jedne određene prijateljske zemlje
koji je od tog novca kupio
44 milijarde funti vrednu vojnu opremu.
Ovaj slučaj se ne tereti
u Ujedinjenom Kraljevstvu.
Zašto? Zato što ovo smatraju
suprotno bezbednosnim interesima
naroda Ujedinjenog Kraljevstva.
Građansko društvo je uporno,
građansko društvo
pokušava da nađe rešenje ovog problema,
kako u Ujedinjenom Kraljevstvu,
tako i u Japanu,
a to nije dovoljno dobro podržano,
i tako dalje.
U Nemačkoj, trudimo se
da ratifikujemo konvenciju UN,
a to je konvencija koja je usledila.
Mi, u Nemačkoj, je nismo ratifikovali.
Zašto? Zato što bi nas to obavezalo
da kriminalizujemo korupciju
poslanika.
U Nemačkoj, imamo sistem koji
ne dozvoljava da podmitiš
državnog službenika,
ali smeš da podmitiš poslanika.
Ovo je dozvoljeno
u nemačkom zakonodavstvu,
i članovi našeg Parlamenta
ne žele da to menjaju,
i to je razlog zašto ne potpisuju
konvenciju UN protiv
inostranog podmićivanja -
jedna smo od vrlo retkih zemalja
koje zagovaraju poštene
i dobre vlade širom sveta,
ali ne ratifikuju konvenciju,
koju smo uspeli da uvedemo u zakonodavstvo
preko 160 zemalja širom sveta.
Vidim da mi vreme ističe.
Dozvolite da samo pokušam
da izvedem neke zaključke
iz ovoga što se zbilo.
Verujem da smo uspeli da postignemo
u borbi protiv korupcije,
ono što se može postići
u drugim oblastima neuspelih vlada.
Do sada, Ujedinjene nacije
u potpunosti su na našoj strani.
Svetska banka se pretvorila
iz Savla u Pavla, pod Volfensonom,
postali su, rekao bih, najjača
anti-korupcijska agencija na svetu.
Većina velikih kompanija
sada su potpuno ubeđene
da moraju primeniti
veoma jaka pravila
protiv podmićivanja i sličnog.
A ovo je moguće, jer građansko društvo
zajedno sa kompanijama
i zajedno sa vladama
analizira problem
i pronalazi rešenja,
implementira reforme
i kasnije, prati delovanje reformi.
Naravno, ukoliko organizacije
građanskog društva
žele da imaju ovu ulogu,
moraju dorasti ovakvoj odgovornosti.
Nisu sve organizacije
civilnog društva dobre.
Kju kluks klan je nevladina organizacija.
Dakle, moramo biti obazrivi
da građansko društvo
mora samo sebe oblikovati.
Moraju imati mnogo
transparentnije finansijsko poslovanje.
Moraju imati participatorno upravljanje
u mnogim organizacijama civilnog društva.
Lideri građanskih inicijativa
moraju imati dosta kompetencija.
Zato smo napravili školu upravljanja
i Centar za građansko društvo,
ovde u Berlinu,
zato što verujemo
da većina naših obrazovnih
i istraživačkih institucija u Nemačkoj
i kontinentalnoj oblasti Evrope,
još uvek ne obraćaju dovoljno pažnje
na osnaživanje građanskog društva
i edukovanje lidera građanskog društva.
Ali ono što vam govorim iz ličnog
i veoma praktičnog, iskustva:
ukoliko građansko društvo
dobro obavi svoj posao
i uključi druge aktere -
posebno vlade,
vlade i njihove međunarodne institucije,
ali i velike međunarodne igrače,
posebno one koji su se već posvetili
korporativnoj socijalnoj odgovornosti -
onda u ovom magičnom trouglu
između građanskog društva,
vlade i privatnog sektora,
ogromna je šansa
za sve nas, da kreiramo bolji svet.
Hvala vam.
(Aplauz)