Na putu ovdje, putnik kraj mene i ja vodili smo vrlo zanimljiv razgovor tijekom leta. Rekao mi je, „Čini mi se da je SAD ostao bez poslova, jer su počeli izmišljati neke nove: psiholog za mačke, šaptač psima, lovac na tornado.“ Nekoliko sekundi poslije, pitao me, „Čime se Vi bavite?“ Odgovorila sam mu: „Mirotvorac?“ (Smijeh) Svakog dan trudim se ojačati glasove žena i istaknuti njihova iskustva i sudjelovanje u mirotvornim procesima i rješavanju sukoba te zbog svog posla, smatram da je jedini način da se osigura globalno sudjelovanje žena ponovno religijsko obraćenje. Ovo je pitanje za mene od vitalne važnosti. Kao mlada Muslimanka, jako se ponosim svojom vjerom. Daje mi snagu i uvjerenje da svakodnevno obavljam svoj posao. Ona je razlog zašto sam s vama ovdje. Ali ne mogu prijeći preko štete koja je počinjena u ime religije, ne samo moje, već od strane svih velikih svjetskih religija. Pogrešno predstavljanje i zloupotreba te manipulacija vjerskim zapisima utjecala je na naše društvene i kulturne norme, naše zakone i svakodnevne živote do te mjere da ju ponekad ne prepoznajemo. Moji su se roditelji preselili iz Sjeverne Afrike, Libije, u Kanadu u ranim osamdesetima, a ja sam srednje dijete od 11 djece. Da, 11. Odrastajući, gledala sam svoje roditelje, oboje predani vjeri produhovljeni ljudi, kako mole i hvale Boga za Njegove darove ponajviše mene među ostalim. (Smijeh) Bili su dragi, zabavni i strpljivi, bezgranično strpljivi, na način na koju si prisiljen kada imaš jedanaestero djece. I bili su pravedni. Nikad nisam bila podvrgnuta religiji kako ju drugi vide. Isto su se odnosili prema meni, isto se očekivalo i od mene. Nikad me nisu učili da Bog sudi na temelju spola. Moji su roditelji shvaćali Boga kao milosrdnog i dobrostivog prijatelja, davatelja, i to je utjecalo na moj pogled na svijet. Naravno, moj je odgoj imao dodatne prednosti. Biti jedno od 11 djece značilo je biti vrstan diplomat. I dan danas me pitaju gdje sam se školovala, „Jesi li studirala na Harvardu?" a ja ih pogledam i kažem, „Ne, išla sam u Murabit Školu međunarodnih poslova.“ Morali biste razgovarati s mojom mamom da se upišete. Srećom pa je ona ovdje. Ali biti jedno od 11 djece i imati 10 braće i sestara nauči vas puno o strukturama moći i savezima. Nauči te da se usredotočiš; moraš pričati brzo ili reći manje jer će te uvijek prekinuti. Naučilo me važnosti prenošenja poruke. Potrebno je pitati pitanja na odgovarajući način kako bi dobio odgovor koji želiš, i znati reći „ne“, na pravi način kako bi se održao mir. Ali najvažnija lekcija koju sam naučila odrastajući je važnost prisustva. Kada se majčina omiljena svjetiljka razbila, morala sam biti prisutna dok je pokušavala saznati tko je to učinio, jer sam se morala obraniti, jer da nisam, bila bih glavni krivac, i prije nego što shvatiš, bila bih u kazni. Naravno, ne govorim to iz iskustva. Kada sam imala 15, 2005., završila sam srednju školu i preselila se iz Kanade –Saskatoona - u Zawiyju u Libiji, rodni grad mojih roditelja, vrlo tradicionalan grad. Obratite pažnju, prije sam u Libiji bila samo na odmoru, kao sedmogodišnja djevojčica i bilo je čarobno. Sladoled i izleti na plažu i vrlo uzbudljivi rođaci. Petnaestogodišnjakinji se nije tako činilo. Vrlo sam brzo upoznala kulturni aspekt religije. Riječi „haram“ – što znači biti religijski zabranjen i „aib“ – što znači kulturalno neprihvatljivo bili su korišteni olako, kao da znače istu stvar i imaju iste posljedice. Tako sam iz razgovora u razgovor s kolegama i poznanicima, profesorima, prijateljima, čak i rođacima, počela preispitivati vlastita pravila i osobne težnje. Čak i s temeljima koja su mi moji roditelji pružili, dovela sam u pitanje ulogu žena u mojoj vjeri. Tako smo u Murabit Školi međunarodnih poslova, ušli u jako tešku raspravu, a pravilo broj jedan bilo je istražiti, što sam i učinila, i iznenadilo me kako je bilo lako pronaći žene u mojoj vjeri koje su bile vođe, koje su bile inovativne, snažne – politički, ekonomski, pa i vojno. Khadija je financirala Islamski pokret u ranom djetinjstvu. Ne bismo bili ovdje da nije bilo nje. Pa zašto onda ne učimo o njoj? Zašto nismo učili o ovim ženama? Zašto su žene degradirane na pozicije na kojima su bile prije učenja naše vjere? I zašto, ako smo jednaki u Božjim očima, nismo jednaki u očima ljudi? Za mene, sve se svodi na lekcije koje sam naučila kao dijete. Donositelj odluke, osoba koja ima kontrolu nad porukom, koja je prisutna, a nažalost, ni u jednoj svjetskoj religiji, ta osoba nije žena. Religijskim ustanovama dominiraju muškarci i pod vodstvom su muškaraca, koji kreiraju politiku po vlastitoj želji, i dok god u potpunosti ne promijenimo sustav, realno, ne možemo očekivati potpuno sudjelovanje žena u gospodarstvu i politici. Naši su temelji uništeni. Moja mama govori da se ne može graditi kuća na lošim temeljima. 2011. u Libiji je izbila revolucija i moja je obitelj bila na bojišnici. I tu je ta nevjerojatna stvar koja se dogodila u ratu, gotovo kulturni pomak, ali privremen. To je bilo prvi put da sam osjetila da ne samo da je prihvatljivo to da budem uključena, nego je bilo i potaknuto. Zahtijevalo se. Druge žene i ja dobile smo priliku prisustvovati. Nije bilo držanja za ruke ni posrednika. Sudjelovale smo u donošenju odluke. Dijelile smo informacije. Bile smo od presudne važnosti. Željela sam i trebala da ta promjena bude stalna. Ispalo je da to nije tako lako. Za samo su se nekoliko tjedana žene s kojima sam ranije radila vratile prijašnjim ulogama, a mnoge su od njih ohrabrivale riječi vjerskih i političkih vođa, od koji je većina citirala religijske zapise kao opravdanje. Tako su stekli podršku naroda za svoje stavove. U početku sam se usmjerila na gospodarsko i političko osnaživanje žena. Mislila sam da će to dovesti do kulturnih i društvenih promjena. Ispostavilo se da malo i jest, ali ne previše. Odlučila sam koristiti njihovo opravdanje za svoj napad, te počela citirati i isticati islamske zapise. 2012. i 2013. je moja organizacija vodila najveću pojedinačnu i najrašireniju kampanju u Libiji. Posjećivali smo domove, škole, sveučilišta, pa čak i džamije. Izravno smo se obratili 50,000 ljudi, a još stotinama tisuća preko billboarda i tv reklama, radio reklama i plakata. Vjerojatno se pitate kako je organizacija za prava žena mogla to učiniti u zajednicama koje su se prethodno protivile samom našem postojanju. Koristila sam zapise. Koristila sam stihove iz Kurana, i izreke Proroka, Hadisa, čije su izreke primjerice: „Najbolje od tebe je najbolje i za njihovu obitelj.“ „Ne daj svom bratu da ugnjetava drugog.“ Prvi su put propovijedi petkom, koje su vodili lokalni imami, isticale prava žena. Bile su o zabranjenim temama kao što je obiteljsko nasilje. Politika se promijenila. U nekim smo zajednicama morali ići toliko daleko da smo tvrdili da Međunarodna deklaracija o ljudskim pravima, kojoj se protive jer ju nisu napisali vjerski učenjaci, očiva na istim načelima koja su u našoj knjizi. Zapravo je UN to preuzeo od nas. Mijenjanjem poruke, bili smo u mogućnosti pružiti drugačiju priču koja promiče prava žena u Libiji. To se sada ponavlja na međunarodnoj razini i ne kažem da je to lako – vjerujte mi, nije. Liberali bi rekli da koristite religiju i da ste pokvareni konzervativci. Konzervativci bi vas nazivali mnogim šarolikim imenima. Naslušala sam se svega, od: „Tvoji te se roditelji sigurno srame“ netočno, oni me najviše podržavaju do „Nećeš doživjeti svoj sljedeći rođendan“ - i, opet, pogrešno. I dalje vjerujem da se religija i prava žena međusobno ne isključuju. Ali moramo biti prisutne. Moramo se prestati odricati pozicija jer ako budemo šutjele dopuštamo kontinuirani progon i zlostavljanje žena širom svijeta. Kada kažemo da ćemo se izboriti za prava žena i boriti se protiv ekstremizma bombama i ratom, potpuno onesposobljavamo društva koja se trebaju suočiti s ovim pitanjima kako bi se održala. Nije lako suprotstaviti se iskrivljenoj vjerskoj poruci. Dobit ćete svoju porciju uvreda, podrugivanja i prijetnji. Ali moramo to učiniti. Nemamo drugog izbora nego ponovno prenijeti poruku o ljudskim pravima, načelima naše vjere, ne zbog sebe, ne zbog žena u vašim obiteljima, ne zbog žena u ovoj prostoriji, pa ni zbog žena tamo negdje, nego zbog društava koja će se preobraziti uz pomoć žena. A jedini način da to učinimo, naša jedina mogućnost, je biti i ostati, prisutne. Hvala. (Pljesak)