Prvog septembra 1953. godine, Vilijam Skovil je iskoristio polugu i jeftinu ručnu bušilicu da probuši lobanju mladića i odstrani važan deo njegovog mozga isisavajići ga kroz metalnu cev. Ovo nije scena iz horor filma ili odvratni policijski izveštaj. Dr Skovil je bio jedan od najpriznatijih neurohirurga svog vremena, a mladić je bio Henri Moleson, poznat kao pacijent "H.M.", iz čijeg slučaja su proistekli brojni zaključci o tome kako naš mozak radi. Kao dečaku, Henriju je napukla lobanja u nesreći i počeo je da dobija napade, nesvestice i gubi kontrolu nad telesnim funkcijama. Nakon što je godinama trpeo česte epizode i čak se ispisao iz srednje škole, očajan mladić se javio dr Skovilu, pustolovu poznatom po rizičnim operacijama. Parcijalna lobotomija je decenijama unazad korišćena u lečenju duševnih poremećaja, na osnovu pretpostavke da su mentalne funkcije strogo lokalizovane u određenim oblastima mozga. Pošto ju je uspešno koristio da bi redukovao napade kod psihoza, Skovil je odlučio da ukloni H.M.-ov hipokampus, deo limbičkog sistema koji je povezan sa emocijama ali čije su funkcije i dalje nepoznate. Na prvi pogled operacija je bila uspešna. H.M.-ovi napadi su praktično prestali bez promena u njegovoj ličnosti, a IQ mu se čak i povećao. Međutim javio se jedan problem. Njegovo pamćenje je bilo oštećeno. Pored toga što je izgubio većinu uspomena iz prethodne decenije, H.M. nije mogao ni da formira nove, zaboravljao je koji je dan danas, ponavljao je komentare i čak jeo više obroka za redom. Kada je Skovil o ovome obavestio drugog stručnjaka, Vajldera Penfilda, on je poslao doktorantkinju Brendu Milner da proučava H.M. u njegovoj porodičnoj kući, gde je on provodio svoje vreme obavljajući neobične radnje i gledajući klasične filmove, po prvi put, iznova i iznova. Ono što je otkrila, kroz niz testova i intervjua, nije samo doprinelo proučavanju pamćenja, već je potpuno redefinisalo značenje pamćenja. Jedno od Milnerovih otkrića osvetlilo je očiglednu činjenicu da iako H.M. ne može da stvori nove uspomene, on ipak pamti informacije dovoljno dugo da završi rečenicu ili pronađe kupatilo. Kada mu je Milnerova pokazala nasumični broj uspeo je da ga zapamti na 15 minuta tako što ga je stalno ponavljao. Ali samo pet minuta kasnije, zaboravio je da su uopšte uradili test. Neurolozi su smatrali da je pamćenje monolitno, u suštini jednako i ravnomerno raspoređeno kroz mozak. Rezultati Milnerove ne samo da su bili prvi korak ka danas poznatoj razlici između kratkoročnog i dugoročnog pamćenja, već su pokazali da su oni smešteni u različitim delovima mozga. Danas znamo da je za stvaranje uspomena potrebno nekoliko koraka. Nakon što su senzorne informacije pomoću neurona privremeno stigle u korteks, one dalje putuju do hipokampusa, gde proteini ojačavaju kortikalne sinaptičke veze. Ukoliko je iskustvo bilo dovoljno jako, ili ga se u prvih nekoliko dana redovno prisećamo, hipokampus će onda prebaciti sećanje nazad u korteks gde će biti trajno smešteno. H.M-ov mozak može da formira početni utisak, ali bez hipokampusa koji bi odradio konsolidaciju sećanja, utisak bledi, poput poruke ispisane u pesku. Ali to nije bila jedina razlika u pamćenju koju je Milnerova našla. U poznatom eksperimentu, ona je pitala H.M. da ocrta treću zvezdu u uskom prostoru između dve koncentrične zvezde pri čemu je papir i olovku mogao da vidi samo u ogledalu. Poput bilo koga ko izvršava ovako čudan zadatak prvi put, i njegov rezultat je bio jako loš. Ali se kroz više pokušaja popravio, na opšte iznenađenje, iako se nije sećao prethodnih pokušaja. Njegovi nesvesni motorni centri su zapamtili ono što je svest zaboravila. Milnerova je otkrila da je deklarativno pamćenje imena, datuma i činjenica drugačije od proceduralnog pamćenja, poput vožnje bicikla ili potpisivanja. Danas znamo da se proceduralno pamćenje oslanja više na bazalne ganglije i cerebelum, strukture koje su u mozgu H.M.-a bile neoštećene. Ova razlika, između "znati šta" i "znati kako" je uticala na sva kasnija istraživanja. H.M. je umro u 82. godini nakon uglavnom mirnog života u staračkom domu. Tokom godina ispitalo ga je preko 100 neurologa, što čini njegov mozak najviše proučavanim u istoriji. Nakon smrti, njegov mozak je očuvan i skeniran pre nego što je podeljen na preko 2000 delova i fotografisan, kako bi se napravila digitalna mapa, na nivou pojedinačnih neurona, i sve to u prenosu uživo, koji je pratilo 400,000 ljudi. Iako je H.M. proveo veći deo života zaboravljajući stvari, on i njegovi doprinosi našem razumevanju pamćenja biće pamćeni generacijama koje dolaze.