Pre dve godine,
nakon služenja 4 godine
u Marincima SAD,
i rasporeda u Iraku
i Avganistanu,
našao sam se u Port-o-Prensu,
gde sam vodio tim
veterana i medicinskih profesionalaca
u nekim od najpogođenijih
delova tog grada,
tri dana nakon zemljotresa.
Išli smo na mesta na koja
niko drugi nije hteo da ide,
gde niko drugi nije mogao da ide,
i nakon tri nedelje,
shvatili smo nešto.
Vojni veterani
su veoma, veoma dobri u reagovanju
u vanrednim situacijama.
Kada smo stigli kući,
moj partner i ja,
pogledali smo to i rekli,
postoje dva problema.
Prvi je to što je reagovanje
u vanrednim situacijama neadekvatno.
Sporo je, zastarelo.
Ne koristi najbolje tehnologije
i ne koristi najbolje ljude.
Drugi problem kojeg smo
postali svesni
je veoma neadekvatna
reintegracija veterana
i ovo je veoma aktuelna
tema trenutno
dok se veterani vraćaju
iz Iraka i Avganistana
i muče se sa integrisanjem
u život civila.
Seli smo i pogledali
ova dva problema
i nešto smo shvatili.
To nisu problemi.
To su zapravo rešenja.
Šta mislim ovim?
Možemo iskoristiti reagovanje
u vanrednim situacijama kao priliku
da se u službu stave
veterani povratnici.
Skorašnje ankete pokazuju
da 92% veterana želi
da nastavi sa svojom službom
nakon skidanja uniforme.
I možemo iskoristiti veterane da poboljšamo
reagovanje u vanrednim situacijama.
Površno gledano, ovo ima
dosta smisla i 2010.
reagovali smo na cunami u Čileu,
poplave u Pakistanu, poslali smo timove
za obuku na granicu Tajlanda i Burme.
Ali početkom ove godine,
jedan od naših
prvobitnih članova naterao nas je
da promenimo fokus organizacije.
Ovo je Klej Hant. On je bio
u Marincima sa mnom.
Zajedno smo služili
u Iraku i Avganistanu.
Klej je bio sa nama u Port-o-Prensu,
kao i u Čileu.
Početkom ove godine, u martu,
Klej je oduzeo sebi život.
Ovo je bila tragedija,
ali nas je stvarno nateralo
da prebacimo fokus
onoga što smo radili.
Znate, Klej se nije ubio
zbog onoga što se desilo
u Iraku i Avganistanu.
Ubio se
zbog onog što je izgubio
po povratku.
Izgubio je smisao.
Svoju zajednicu.
I možda najtragičnije,
izgubio je samopoštovanje.
Kako smo procenjivali sve
i kako se slegala prašina
od ove tragedije, shvatili smo da,
od ta dva problema -
iz prvobitnog plana naše organizacije,
bili smo organizacija za reagovanje
u vanrednim situacijama koja je koristila
službu veterana.
Imali smo dosta uspeha
i osećali smo se kao da menjamo paradigmu
reagovanja u vanrednim situacijama.
Ali nakon Kleja smo prebacili fokus,
i odjednom
krećući se napred, vidimo sebe
kao organizaciju veterana koja koristi
reagovanje u vanrednim situacijama.
Jer smatramo da možemo
veteranima vratiti
tu svrhu i tu zajednicu
i samopoštovanje.
Tornada u Taskalausi
i Džoplinu i kasnije
uragan Irena, dali su nam priliku
da to i vidimo.
Na trenutak želim da zamislite
dečaka od 18 godina
koji maturira u srednjoj školi
u Kanzasu, u Misuriju.
Stupi u vojsku.
Vojska mu daje pušku.
Pošalju ga za Irak.
Svakog dana napušta bazu
sa misijom.
Misija je da brani slobodu porodice
koju je ostavio kod kuće -
da održi živim ljude oko sebe.
Da smiri selo u kome radi.
Ima svrhu. Ali kada se vrati
u Kanzas u Misuriju,
možda ode na koledž
ili se zaposli,
ali nema taj isti osećaj svrhe.
Date mu motornu testeru.
Pošaljete ga u Džoplin, Misuri
nakon tornada
i taj osećaj se vraća.
Da se vratimo, taj isti osamnaestogodišnjak
maturira u srednjoj školi
u Kanzasu u Misuriju,
stupi u vojsku,
vojska mu daje pušku
i šalje ga za Irak.
Svakog dana gleda
u iste oči oko njega.
Napušta bazu. Zna da može
da računa na te ljude.
Spavali su u istom pesku.
Živeli su zajedno.
Zajedno su jeli.
Zajedno su krvarili.
Vraća se u Kanzas u Misuriju.
Napušta vojsku i skida uniformu.
Više nema tu zajednicu.
Ali kada 25 takvih veterana ostavite
u Džoplinu, Misuri,
vraća im se osećaj
te zajednice.
Još jednom, imate osamnaestogodišnjaka
koji maturira
u srednjoj školi u Kanzasu.
Stupa u vojsku.
Vojska mu daje pušku.
Šalju ga za Irak.
Na grudi mu stavljaju orden.
Vraća se kući za paradu.
Skida uniformu.
Više nije narednik Džouns
u svojoj zajednici.
Sada je Dejv iz Kanzasa.
Više nema to samopoštovanje.
Ali kada pošaljete u Džoplin
nakon tornada
i opet mu neko prilazi
i rukuje se s njim
zahvaljujući mu za njegovu službu,
opet ima to samopoštovanje.
Mislim da je to veoma bitno,
jer trenutno
neko mora da istupi
i ova generacija veterana ima priliku
da uradi to ako im se
pruži šansa.
Hvala vam puno.
(Aplauz)