Da li postoji bolest
koja čini da volimo mačke
i da li je vi imate?
Može biti,
a to je verovatnije nego što mislite.
Radi se o toksoplazmozi,
oboljenju koje izaziva Toxoplasma gondii.
Kao i svi paraziti, toksoplazmoza živi
na račun svog domaćina
i potreban joj je domaćin
da bi stvorila potomstvo.
Da bi to postigla, toksoplazma
orkestrira manipulatinom šemom u mozgu
koja podrazumeva mačke,
njihov plen, glodare,
kao i gotovo sve druge ptice i sisare,
uključujući ljude.
Zabeležene ljudske infekcije
potiču čak iz Starog Egipta.
Pronaši smo uzorke kod mumija.
Danas je inficirano
oko trećine svetske populacije,
a većina njih nikada to ne sazna.
Kod zdravih ljudi,
simptomi se često uopšte ne javljaju.
Kada se pojave, blagi su i slični gripu.
Međutim, to su samo fizički simptomi.
Toksoplazma se takođe ugnezdi
u našem mozgu
i upliće se u naše ponašanje iza kulisa.
Da bismo razumeli zašto je to tako,
pogledajmo životni ciklus ovog parazita.
Mada se parazit može umnožavati
u praktično bilo kom domaćinu,
mogu se seksualno razmnožavati
samo u crevima mačaka.
Potomci zvani oociste
izbacuju se kroz izmet mačke.
Jedna mačka može izbaciti
i do stotine miliona oocista.
Ako ih druga životinja,
kao što je miš, slučajno proguta,
napašće tkiva miša i sazreti
tako da formiraju tkivne ciste.
Ako miša pojede mačka,
tkivne ciste postaju aktivne
i oslobađaju potomke
koji se pare da bi formirali nove oociste,
dovršavajući ciklus.
Međutim, postoji problem.
Prirodna potreba miša da izbegne mačku
otežava zatvaranje ove petlje.
Toksoplazma ima rešenje za to.
Paraziti prodiru u bele krvne ćelije
da bi uhvatili prevoz do mozga,
gde izgleda poništavaju
urođeni strah od predatora.
Inficirani glodari su više nesmotreni
i imaju sporije vreme reakcije.
Što je najčudnije,
zapravo ih privlači mačji urin,
zbog čega je verovatno veća šansa
da im se ukrsti put sa mačkom
i da će pomoći parazitu
da završi svoj životni ciklus.
Kako parazitu to uspeva?
Mada mehanizam nije tačno poznat,
izgleda da toksoplazma povećava dopamin,
moždani neurotransmiter koji je uključen
u ponašanje traganja za novinama.
Stoga je jedna ideja da toksoplazma
petlja sa neurotransmiterima,
hemijskim signalima
koji podešavaju emocije.
Rezultat?
Fatalna privlačnost.
Međutim, miševi nisu jedine životinje
koje završe sa ovim parazitima,
a tu stupamo na scenu mi ljudi
i svi drugi domaćini toksoplazme.
Možemo slučajno uneti oociste
kroz kontaminiranu vodu
ili neoprane poljoprivredne proizvode,
ili igrajući se u kutijama sa peskom,
ili čisteći posude za vršenje nužde.
Iz tog razloga je uobičajena preporuka
da trudne žene ne menjaju posude mačaka.
Toksoplazma može izazvati
ozbiljne defekte na rođenju.
Takođe možemo dobiti toksplazmu
tako što pojedemo nedovoljno kuvano meso
drugih životinja koje su pokupile oociste.
Ispostavilo se da toksoplazma
može da poremeti i naš mozak.
Istraživanja su pokazala povezanost
između toksoplazme i šizofrenije,
bipolarnog poremećaja,
opsesivno-kompulzivnog poremećaja
i agresije.
Takođe usporava reakcije
i snižava koncentraciju,
a moguće je,
kao što jedna studija otkriva,
da ljudi uključeni u saobraćajne nesreće
imaju skoro tri puta veće šanse
da imaju toksoplazmu.
Dakle, da li je manipulacija našim mozgom
toksoplazme evolutivna strategija
da navede mačke grabljivice da nas pojedu?
Ili je jednostavno naš mozak
dovoljno sličan glodarovom
tako da isti neurološki trikovi
koji mame njih hvataju i nas u mreže?
Da li je toksoplazma razlog
zbog kojeg toliko ljudi voli mačke
i čuva ih kao ljubimce?
Pa, porota još razmatra to pitanje.
Neka skorija istraživanja
čak protivreče toj ideji.
U svakom slučaju, toksoplazma
je definitivno imala korist od ljudi
i postala jedan od najuspešnijih
parazita na svetu.
Ne radi se samo o našoj spremnosti
da pustimo mačke na trpezarijske stolove
ili u naše krevete.
Gajenje stoke i izgradnja gradova
koji privlače glodare
obezbedilo je milijarde novih domaćina,
a vi i vaša mačka
ste možda dva među njima.