Kasnog XVII veka, student medicine, po imenu Johanes Hofer je primetio neobičnu bolest koja je pogađala švajcarske plaćenike koji su služili u inostranstvu. Simptomi, uključujući umor, nesanicu, nepravilan rad srca, lošu probavu i groznicu su bili toliko jaki da su vojnici morali da budu poslani kući. Kako je Hofer otkrio, uzrok nije bila neka fizička smetnja, već snažna žudnja za svojom planinskom domovinom. Stanje je označio kao nostalgiju, od grčke reči "nostos" za povratak kući i "algos" za bol ili žudnju. Prvobitno je nostalgija smatrana naročito švajcarskom nedaćom. Neki doktori su pretpostavili da konstantni zvuk kravljih zvona sa Alpa uzrokuje oštećenje bubnih opni i mozga. Komandanti su čak zabranjivali vojnicima da pevaju tradicionalne švajcarske pesme iz straha da će ih navesti na dezerterstvo i samoubistvo. No kako je migracija porasla širom sveta nostalgija je posmatrana kod raznih grupa. Ispostavilo se da je bilo ko odvojen od svog rodnog mesta duže vremena podložan nostalgiji. A do ranog XX veka, profesionalci više nisu na nju gledali kao na neurološku bolest, već kao na mentalno stanje slično depresiji. Psiholozi iz tog vremena su nagađali da je predstavljala poteškoće napuštanja detinjstva, pa čak i žudnju da se pojedinac vrati u stanje fetusa. No tokom narednih nekoliko decenija se promenilo razumevanje nostalgije na dva važna načina. Njeno značenje je prošireno, od pokazivanja čežnje za domom do uopšteno žudnje za prošlošću. A umesto kao na groznu bolest, počeli su da je gledaju kao dirljivo i prijatno iskustvo. Možda je najpoznatiji primer ovoga zabeležio francuski pisac Marsel Prust. Opisao je kako ukus keksa medveđe šapice, koga nije jeo od detinjstva, pokreće lavinu toplih i snažnih senzornih asocijacija. Pa, šta je uzrokovalo tako velik preokret u našem viđenju nostalgije? Delimično ima veze s naukom. Psihologija je napravila zaokret od čiste teorije ka pažljivijem i sistematičnijem empirijskom posmatranju. Te su profesionalci uvideli da su mnogi negativni simptomi možda prosto bili povezani s nostalgijom, a ne uzrokovani njome. I, zapravo, uprkos tome što je to složeno emotivno stanje koje može da podrazumeva osećanja gubitka i tuge, nostalgija uopšteno ne uzrokuje negativna raspoloženja kod ljudi. Naprotiv, omogućujući pojedincima da se sete ličnih značajnih i dragocenih iskustava koja su delili s drugima, nostalgija može da podstakne psihološku dobrobit. Istraživanja su pokazala da izazivanje nostalgije kod ljudi može da pojača njihova osećanja samopoštovanja i društvenog pripadanja, da podstakne psihološki rast, pa čak i da ih učini darežljivijim. Pa, umesto da bude uzrok mentalnih smetnji, nostalgija može da bude lekovit način izlaženja na kraj s njima. Na primer, kad ljudi dožive negativna emotivna stanja, prirodno pribegavaju nostalgiji kako bi umanjili bol i obnovili zdravlje. Danas se čini da je nostalgija svuda, delimično jer su oglašivači otkrili koliko je moćna kao marketinška tehnika. Privlačno je o ovome razmišljati kao o znaku zarobljenosti u prošlosti, ali nostalgija tako ne deluje. Naprotiv, nostalgija pomaže da se setimo da naši životi imaju značaj i vrednost, pomaže nam da nađemo samopouzdanje i motivaciju da se suočimo sa budućim izazovima.