Želela bih da vam predstavim
jedan organizam:
sluzavu plesan, Physarum polycephalum.
To je plesan s krizom identiteta,
jer nije plesan,
raščistimo s tim na samom početku.
Jedna je od 700 poznatih sluzavih plesni
koje pripadaju carstvu ameba.
Jednoćelijski je organizam, ćelija,
koja se spaja sa drugim ćelijama
radi formiranja masivne super-ćelije
da bi maksimirala svoje resurse.
Unutar sluzave plesni
možete pronaći hiljade
ili milione jedara,
koja dele ćelijski zid
i deluju kao jedan entitet.
U svom prirodnom staništu,
sluzavu plesan možete pronaći
u njenom šumskom traženju hrane,
kako jede trulu vegetaciju,
ali takođe
i u istraživačkim laboratorijima,
učionicama, pa čak
i u umetničkim ateljeima.
Prvi put sam na nju naišla
pre otprilike pet godina.
Prijatelj mikrobiolog
mi je dao petrijevu posudu
sa žutom grudvicom
rekavši da se kući s njom poigram.
Jedina uputstva su bila
da voli mračno i vlažno
i da joj je omiljena hrana ovsena kaša.
Umetnica sam i dugi niz godina sam radila
sa biološkim naučnim postupcima,
pa mi živi materijal nije neobičan.
Radila sam sa biljkama, bakterijama
sipama, voćnim mušicama.
Jedva sam čekala da odnesem
svoju novu saradnicu kući
da vidim šta može da radi.
Odnela sam je kući i posmatrala.
Davala sam joj raznovrsnu hranu.
Posmatrala sam kako se umrežava.
Stvarala je vezu između izvora hrane.
Gledala sam kako ostavlja trag iza sebe,
označavajući gde je bila.
Primetila sam da bi se, kad je bila
zasićena jednom petrijevom posudom,
izmicala i tražila bolji dom.
Zabeležila sam svoja opažanja
putem snimanja proteklog vremena.
Sluzava plesan raste
oko jedan centimetar na sat,
pa i nije idealna za posmatranje uživo
osim ako postoji neki vid
zaista ekstremne meditacije,
ali pomoću ove tehnike
mogla sam opažati neka
zaista zanimljiva ponašanja.
Na primer, pošto se nahranila
lepom porcijom ovsa
sluzava plesan odlazi
na istraživanje novih teritorija
u različitim smerovima istovremeno.
Kada sebe sretne
zna da je već tu,
prepoznaje gde je,
pa se povlači nazad
i raste u drugim pravcima.
Bila sam prilično impresionirana
ovim poduhvatom,
kako u suštini obična vreća ćelijske sluzi
može da nekako mapira svoje teritorije,
da se prepozna i da se kreće
kao da ima nameru.
Našla sam bezbroj naučnih studija,
radova, članaka,
svi navode neverovatan rad
s tim jednim organizmom
i podeliću sa vama neke od njih.
Na primer, tim na japanskom
univerzitetu Hokaido
napunio je lavirint sluzavom plesni.
Spojile su se i formirale masivnu ćeliju.
Uveli su joj hranu na dva mesta,
ovas, naravno
i napravila je vezu
između hrane.
Povukla se iz praznih prostora
i ćorsokaka.
Postoje četiri moguća puta kroz lavirint,
a sluzava plesan je,
apsolutno svaki put
napravila najkraći
i najefikasniji put.
Vrlo pametno.
Zaključak iz njihovog eksperimenta
je bio da je sluzava plesan
primitivni oblik inteligencije.
U drugoj studiji su joj puštali
hladan vazduh u redovnim intervalima.
To joj se nije dopalo. Hladno ne voli.
Ne voli osušeno.
To su ponavljali u intervalima
i svaki put je odreagovala
usporavajući svoj rast.
Kada istraživači u narednom intervalu
nisu pustili hladan vazduh,
sluzava plesan je ipak
usporila u očekivanju
tog događaja.
Nekako je znala da je vreme
za hladan vazduh koji joj se ne dopada.
Zaključak iz njihovog eksperimenta
je bio da sluzava plesan
može da uči.
Treći eksperiment:
sluzavoj plesni je dato
da istraži područje pokriveno ovsom.
Raspršila se u razgranati uzorak.
Kako to već ide,
svaki čvorić hrane koji nađe,
priključuje, tvorenjem veza u mreži
i nastavlja u potrazi za hranom.
Posle 26 sati, stvorila je
prilično čvrstu mrežu
između rasutog ovsa.
U tome nije ništa izuzetno
sve dok ne saznate da centralni ovas
od kojeg je započela
predstavlja grad Tokio,
a okolni ovas
prigradske železničke stanice.
Sluzava plesan je kopirala
tokijsku prometnu mrežu
- (Smeh) -
kompleksan sistem razvijen tokom vremena
iz životne prostore zajednice, građanskog
inženjerstva, urbanog planiranja.
Nama je za to trebalo više od 100 godina,
a sluzavoj plesni nešto malo više
od jednog dana.
Zaključak iz njihovog eksperimenta
je bio da sluzava plesan
može da formira efikasne mreže
i rešava probleme trgovačkog putnika.
Ona je biološki kompjuter.
Kao takva je bila matematički oblikovana,
algoritamski analizirana.
Bila je sonifikovana,
kopirana, simulirana.
Širom sveta, timovi istraživača
dekodiraju njene biološke principe
da bi razumeli njena pravila računanja
i primenili to učenje
na područja elektronike,
programiranja i robotike.
Dakle, pitanje je,
kako ona funkcioniše?
Nema centralni nervni sistem
ni mozak,
a ipak pokazuje ponašanje
koje povezujemo s mozgom.
Može da uči, da pamti,
da rešava probleme, donosi odluke.
Pa, gde leži ta inteligencija?
Ovo je mikroskopija,
video koji sam snimila
i koji je uvećan oko 100 puta
i ubrzan oko 20 puta.
Unutar sluzave plesni,
postoji ritmički pulsirajući tok,
struktura slična venama prenosi
ćelijski materijal, hranjive sastojke
i hemijske informacije
kroz ćeliju
strujanjem prvo u jednom,
a onda natrag u drugom pravcu.
Te kontinuirane, sinhrone oscilacije
unutar ćelije omogućavaju joj
prilično složeno
razumevanje svoje okoline,
ali bez ikakvog kontrolnog centra
velikih razmera.
Tu leži njena inteligencija.
Nisu samo akademski istraživači
na univerzitetima zainteresovani
za ovaj organizam.
Pre nekoliko godina,
osnovala sam SliMoCo,
Zajednicu sluzave plesni.
To je onlajn, otvorena,
demokratska mreža
za istraživače sluzave plesni
i entuzijaste
gde dele znanje i eksperimentisanje
preko granica naučnih disiplina
i preko akademskih polarizacija.
Članstvo u Zajednici sluzave plesni
odabirate sami.
Ljudi su pronašli zajednicu
kao što sluzava plesan pronalazi ovas.
U njoj su naučnici,
kompjuterski naučnici i istraživači
ali takođe i umetnici, kao ja,
arhitekte, dizajneri,
pisci, aktivisti itd.
To je vrlo zanimljivo,
eklektičko članstvo.
Samo nekoliko primera:
umetnik koji slika
fluorescentnim Physarum-om;
saradnički tim
koji kombinuje biološki
i elektronski dizajn
sa 3D tehnologijom
štampanja u radionici;
drugi umetnik koji koristi sluzavu plesan
kao način angažovanja zajednice
da mapira svoje područje.
Ovde se sluzava plesan koristi direktno
kao biološki alat, ali metaforički
kao simbol za razgovore
o društvenoj koheziji, komunikaciji
i saradnji.
Od ostalih aktivnosti javnog angažmana,
pokrenula sam mnoge
radionice sluzave plesni,
kreativne načine za bavljenje organizmom.
Pozvala sam ljude da dođu i nauče
kakve neverovatne stvari radi
i oni dizajniraju sopstveni eksperiment
petrijeve posude,
okruženja za navigaciju sluzave plesni,
da mogu da ispituju njena svojstva.
Svako odnese kući novog ljubimca
i pozvan je da pošalje svoje rezultate
na Zajednicu sluzave plesni.
Zajednica mi je omogućila
da sarađujem
sa čitavim nizom zanimljivih ljudi.
Radila sam sa snimateljima
na dugometražnom dokumentarcu
o sluzavoj plesni,
naglašavam dugometražni,
koji je u završnoj fazi
i ubrzo će se pojaviti
na vašim bioskopskim platnima.
(Smeh)
Takođe mi je omogućila
da izvedem ono što mislim da je
prvi humani eksperiment
sluzave plesni na svetu.
To je deo prošlogodišnje izložbe
u Roterdamu.
Pozvali smo ljude da pola sata
budu sluzava plesan.
U suštini smo ih međusobno vezali,
da bi bili velika ćelija
i pozvali smo ih da slede
pravila sluzave plesni.
Morate da komunicirate putem oscilacija,
bez reči.
Morate delovati kao jedan entitet,
jedna masivna ćelija,
bez ega,
a motivacija za kretanje
i istraživanje okoline
je potraga za hranom.
Haotična zbrka je usledila
kada je ova gomila stranaca
povezanih žutim konopcima, u majicama
s natpisom "Biće sluzava plesan"
lutala muzejskim parkom.
Kad su naišli na stabla,
morali su da preoblikuju
svoje veze i da se preurede
kao masivna ćelija
bez reči.
To je apsurdan eksperiment
iz mnogo razloga.
Nije zasnovan na hipotezama.
Ne pokušavamo da dokažemo, pokažemo ništa.
Međutim, omogućio nam je
da široki deo javnosti zaokupiramo
idejama o inteligenciji,
aktivnosti, autonomiji,
i pružio nam je razigranu platformu
za rasprave
o stvarima koje su usledile.
Jedna od najuzbudljivijih stvari
povodom ovog eksperimenta
bio je razgovor posle toga.
Sasvim spontani simpozijum
se dogodio u parku.
Ljudi su razgovarali
o ljudskoj psihologiji,
kako je teško odreći se
svoje ličnosti i ega.
Drugi ljudi su govorili
o bakterijskoj komunikaciji.
Svaka osoba je dala
sopstveno tumačenje
i naš zaključak
iz ovog eksperimenta je bio
da su ljudi u Roterdamu
bili vrlo kooperativni,
pogotovo kada su dobili pivo.
Nismo im davali samo ovas.
Dali smo im i pivo.
Ipak nisu bili tako efikasni
kao sluzava plesan
koja je za mene,
fascinantna tema.
Fascinantna je biološki,
zanimljiva računarski,
ali je takođe i simbol,
način uključivanja ideja zajednice,
kolektivnog ponašanja, saradnje.
Veliki deo moga rada se oslanja
na naučna istraživanja,
pa se ovim odaje počast
eksperimentu lavirinta,
ali na drugačiji način.
Sluzava plesan je takođe
moj radni materijal.
Ona je saizvođač fotografija,
grafika, animacija,
participativnih događaja.
Iako sluzava plesan ne bira
da radi sa mnom,
to jeste neka vrsta saradnje.
Mogu da predvidim određena ponašanja
razumevanjem kako funkcioniše,
ali ne mogu da je kontrolišem.
Sluzava plesan ima zadnju reč
u kreativnom procesu.
I na kraju, ona ima
sopstvenu unutrašnju estetiku.
Ovi razgranati uzorci koje vidimo,
viđamo u svim prirodnim oblicima
i razmerama,
od rečnih delti do sevanja munje,
od naših krvnih sudova
do neuronskih mreža.
Postoje očito značajna pravila igre
u ovom jednostavnom,
a ipak složenom organizmu
i bez obzira koje je naša perspektiva
ili naš način ispitivanja,
postoji mnogo toga što možemo da naučimo
iz opažanja i bavljenja
sa ovom lepom grudvicom bez mozga.
Dajem vam Physarum polycephalum.
Hvala vam.
(Aplauz)