Pre 23 godine, kada sam imao 19 godina, upucao sam i ubio čoveka. Bio sam mladi diler droge sa prgavom naravi i poluatuomatskim pištoljem. Ali to nije bio kraj moje priče. Zapravo, bio je početak, i 23 godine kasnije postala je priča o priznanju, izvinjenju i iskupljenju. Ali se nije dogodilo na način na koji biste mogli da zamislite. Te stvari su se dogodile u mom životu na način koji je bio iznenađujuć posebno za mene. Kao mnogi od vas, odrastajući, bio sam cenjen i uzoran učenik, sa stipendijom i snovima da postanem doktor. Ali su stvari dramatično krenule loše kada su mi se roditelji rastali i na kraju razveli. Sami događaji su prilično jednostavni. Sa 17 godina upucan sam tri puta dok sam stajao na uglu mog bloka u Detroitu. Prijatelj me je odvezao u bolnicu. Doktori su izvukli metke, zašili me i poslali me nazad u isti kraj gde sam upucan. Kroz ovo teško iskustvo, niko me nije zagrlio, niko me nije posavetovao, niko mi nije rekao da ću biti dobro. Niko mi nije rekao da ću živeti u strahu, da ću postati paranoičan ili da ću reagovati hiperagresivno na to što sam upucan. Niko mi nije rekao da ću jednog dana postati osoba iza obarača. Četrnaest meseci kasnije u 2 ujutru, ispucao sam metak koji je izazvao čovekovu smrt. Kada sam ušao u zatvor, bio sam ogorčen, besan, povređen. Nisam hteo da preuzmem odgovornost. Krivio sam svakoga, od roditelja do čitavog sistema. Racionalizovao sam svoju odluku da pucam jer u kraju odakle potičem bolje je da pucate nego budete upucani. Dok sam sedeo u hladnoj ćeliji, osećao sam se bespomoćno, nevoljeno i napušteno. Osećao sam da nikoga nije briga i reagovao sam sa negodovanjem prema svom zatočeništvu. Onda sam osetio kako tonem sve dublje i dublje u nevolju. Vodio sam prodavnicu na crnoj berzi, zelenašio sam i prodavao drogu koja je ilegalno krijumčarena u zatvor. Zapravo sam postao ono što bi upravnik popravnog doma u Mičigenu nazvao "najgori od najgorih." Zbog moje aktivnosti, bačen sam u samicu na sedam i po godina od svog zatočeništva. Kada pomislim na to, samica je jedno od najnehumanijih i varvarskih mesta u kojima se možete naći, ali ja sam se tamo našao. Jednog dana, dok sam bio u ćeliji stražar je došao i doneo mi poštu. Pogledao sam nekoliko pisama pre nego što sam pogledao pismo koje je imalo izobličen rukopis mog sina na sebi. I kad god bih dobio pismo od sina, bilo je kao zrak svetla u najmračnijem mestu u kom se možete zamisliti. Tog naročitog dana, otvorio sam pismo, i velikim slovima je napisao: "Mama mi je rekla zašto si u zatvoru: ubistvo." Rekao je: "Tata, ne ubijaj. Isus posmatra šta radiš. Moli Mu se." Nisam bio religiozan u to vreme, niti sam sad, ali bilo je nešto toliko duboko u rečima mog sina. Učinilo je da ispitam stvari u svom životu koje nisam uzeo u obzir. To je bio prvi put u mom životu da sam zapravo pomislio na činjenicu da me sin vidi kao ubicu. Seo sam nazad na svoj ležaj i razmislio o nečemu što sam pročitao kod Platona gde je Sokrat rekao u "Odbrani Sokratovoj" da neistraženi život nije vredan življenja. U tom momentu preobražaj je počeo. Ali nije došao lako. Jedna stvar koju sam shvatio, koja je bila deo preobražaja, je da su postojale četiri ključne stvari. Prva stvar je da sam imao sjajne mentore. Znam da neki od vas verovatno misle, kako sam našao dobre mentore u zatvoru? Ali u mom slučaju, neki od mojih mentora koji su služili doživotne kazne su bili jedni od najboljih ljudi koji su ikada ušli u moj život, jer su me primorali da se iskreno zagledam u svoj život, i primorali su me da dam sebi izazov o donošenju svojih odluka. Druga stvar je bila književnost. Pre nego što sam otišao u zatvor, nisam znao da postoji toliko briljantnih crnih pesnika, autora i filozofa, a imao sam veliku sreću da se upoznam sa autobiografijom Malkoma Iksa, i razbila je svaki stereotip koji sam imao o sebi. Treća stvar bila je porodica. 19 godina, moj otac je stajao na mojoj strani sa nepotresnom verom jer je verovao da imam ono što treba da se moj život izokrene. Takođe sam upoznao izvanrednu ženu koja je sada majka mog dvogodišnjeg sina Sekua i naučila me je kako da volim sebe na zdrav način. Poslednja stvar bila je pisanje. Kada sam dobio pismo od sina, počeo sa da pišem dnevnik o stvarima koje sam iskusio u detinjstvu i u zatvoru i to je otvorilo moj um za ideju o ispaštanju. Ranije tokom mog zatočeništva primio sam pismo od jedne od rođaka moje žrtve i u tom pismu rekla mi je da mi oprašta jer je shvatila da sam mlad momak koji je bio zloupotrebljen i koji je prošao kroz nevolje i napravio niz loših odluka. To je bio prvi put u mom životu da sam se ikada osetio otvoreno da oprostim sebi. Jedna od stvari koje su se desile nakon iskustva su da sam mislio o drugim muškarcima koji su zatočeni zajedno sa mnom i koliko sam želeo da to podelim sa njima. Stoga sam počeo da razgovaram sa njima o nekim od njihovih iskustava i bio sam ophrvan kada sam shvatio da je većina njih došla iz istih nasilnih okruženja i većina njih je želela pomoć i želeli su da preokrenu to ali nažalost sistem koji trenutno drži 2,5 miliona ljudi u zatvoru je stvoren da čuva umesto da rehabilituje i transformiše. Stoga sam odlučio u svojoj glavi da ako ikada budem pušten iz zatvora da ću uraditi sve što je u mojoj moći da pomognem da se to promeni. 2010. godine izašao sam iz zatvora, po prvi put nakon dve decenije. Zamislite sad, ako ćete, Freda Kremenka kako ulazi u epizodu "Džetsonovih". Tako nekako je moj život izgledao. Po prvi put sam se izložio internetu, društvenim mrežama, kolima koji govore poput KITT-a iz serije "Najt Rajder". Ali stvar koja me je najviše fascinirala bila je mobilna tehnologija. Kada sam otišao u zatvor naši telefoni su bili ovoliko veliki i trebalo je dvoje ljudi da ih nosi. Zamislite kako je bilo kada sam prvi put uzeo moj mali Blekberi i počeo da učim kako da šaljem poruke. Interesantna stvar je da ljudi oko mene nisu shvatali da nemam pojma šta sve te skraćenice u porukama znače, poput LOL, OMG, LMAO, dok jednog dana nisam vodio prepisku sa jednim od svojih prijatelja preko poruke i pitao ga da uradi nešto a on mi je odgovorio sa "K". Pitao sam "Šta je K?", a on je odgovorio: "K je okej." Pitao sam se "Šta je pobogu sa K?" Odgovorio sam mu sa upitnikom. Rekao je: "K = okej." Otkucao sam mu: "FU." (Smeh) A onda je odgovorio i pitao me je zašto ga psujem. rekao sam "LOL FU", kada sam konačno shvatio. (Smeh) Danas, tri godine kasnije prilično se dobro držim. Vodim udruženje sa Medijskom laboratorijom MIT-ja. radim za fantastičnu kompaniju po imenu BMe, predajem na Univerzitetu u Mičigenu, ali je tu velika borba jer shvatam da postoji mnogo muškaraca i žena koji se vraćaju kuči a koji neće moći sebi da priušte te prilike. Bio sam blagosloven da radim sa nekim neverovatnim muškaracima i ženama, pomažući drugima da ponovo uđu u društvo, i jedan od njih je moj prijatelj po imenu Kalvin Evans. Odslužio je 24 godine za zločin koji nije počinio. Ima 45 godina. Trenutno je polaznik koledža. Jedna od stvari o kojima smo govorili su tri stvari koje smatram važnim u svom ličnom preobražaju, a prva stvar je priznanje. Morao sam da priznam da sam povredio druge. Morao sam da priznam i da sam bio povređen. Druga stvar je izvinjenje. Morao sam da se izvinim ljudima koje sam povredio. Iako nisam očekivao da će oni to prihvatiti, bilo je važno to uraditi jer je to bilo ispravno. Morao sam da se izvinim i sebi. Treća stvar je pokajanje. Za mene, pokajanje je značilo vraćanje u zajednicu i rad sa rizičnom omladinom koji su bili na istom putu, ali i pomirenje sa sobom. Kroz svoje iskustvo u zatočeništvu, jedna od stvari koje sam otkrio je ovo: većina muškaraca i žena koji su zatočeni mogu da se iskupe i činjenica je da će se 90 posto muškaraca i žena koji su zatočeni u jednom trenutku vratiti u zajednicu i imaćemo ulogu u određivanju koja vrsta muškaraca i žena se vraća u našu zajednicu. Moja želja danas je da ćemo prihvatiti empatičniji pristup prema tome kako rešavamo grupno zatočeništvo, da ćemo se rešiti mentaliteta po principu zaključaj ih i baci ključ, jer je dokazano da to ne funkcioniše. Moje putovanje je jedinstveno, ali ne mora da bude tako. Svako može da se preobrazi ako stvorimo prostor da se to desi. Ono što vas pitam danas je da zamislite svet gde muškarci i žene nisu taoci svoje prošlosti, gde vas prestupi i greške ne određuju do kraja vašeg života. Ja mislim da kolektivno možemo da stvorimo tu stvarnost i nadam se da vi isto tako smatrate. Hvala vam. (Aplauz)