Prije 23 godine, u dobi od 19 godina, upucao sam i ubio čovjeka. Bio sam mladi diler nagle naravi i s poluautomatskim pištoljem. No, to nije bio kraj moje priče. Zapravo, bio je to tek početak. Naredne 23 godine priča su o priznanju, isprici i okajanju. No to se nije dogodilo na način na koji možda zamišljate ili mislite. Ove su se stvari dogodile u mom životu na način koji je iznenađujuć, posebice meni samom. Vidite, poput mogih od vas, tijekom odrastanja bio sam odličan učenik, primao sam stipendiju i sanjao o tome da postanem liječnik. No, stvari su se dramatično zakomplicirale kada su se moji roditelji razdvojili i naposljetku razveli. Pravi događaji su vrlo izravni. U dobi od 17 godina bio sam tri puta propucan dok sam stajao na uglu u svom kvartu u Detroitu. Prijatelj me odvezao u bolnicu. Liječnici su izvadili metke, zakrpali me, i poslali me nazad u isti kvart u kojem sam bio upucan. Kroz cijelu ovu muku nitko me nije zagrlio, nitko me nije savjetovao, nitko mi nije rekao da ću biti dobro. Nitko mi nije rekao da ću živjeti u strahu, da ću postati paranoičan, niti da ću reagirati pretjerano nasilno na to što sam bio upucan. Nitko mi nije rekao da ću jednoga dana, ja postati osoba iza okidača. Poslije 14 mjeseci, u 2 sata ujutro, zapucao sam nekoliko puta zbog čega je jedan čovjek umro. Kada sam došao u zatvor, bio sam ogorčen, ljut, povrijeđen. Nisam htio prihvatiti odgovornost. Krivio sam sve, od svojih roditelja do sustava. Racionalizirao sam svoju odluku da pucam jer je u mom kvartu bilo bolje biti onaj koji puca nego onaj koji je upucan. Dok sam sjedio u svojoj hladnoj ćeliji, osjećao sam se bespomoćno, nevoljeno i napušteno. Osjećao sam se kao da nikome nije stalo, i reagirao sam nasilno na činjenicu da sam u zatvoru. I sve sam dublje i dublje tonuo u probleme. Vodio sam crno tržište, kamatario, i prodavao drogu ilegalno prokrijumčarenu u zatvor. Postao sam zapravo ono što je nadstojnik Popravnog doma Michigan zvao "najgori od najgorih." I zbog svojih djela dospio sam u samicu na sedam i pol godina svoje robije. Smatram da je samica jedno od najnehumanijih i barbarskih mjesta na kojim se možete naći, a ja sam se tamo doista našao. Jednoga dana dok sam hodao po ćeliji, došao je čuvar i donio poštu. Pogledao sam par pisama, prije nego li sam pogledao pismo na kojemu je bio načrčkan rukopis mog sina. Svaki puta kada bi dobio pismo svog sina, bilo je poput zrake svjetla na najtamnijem mjestu koje možete zamisliti. Taj konkretan dan otvorio sam to pismo, i velikim tiskanim slovima je pisalo, "Mama mi je rekla zašto si u zatvoru: zbog ubojstva." Rekao je, "Tata, nemoj ubijati." "Isus gleda što radiš. Moli Mu se." U to vrijeme nisam bio religiozan, niti sam to sada, ali bilo je nešto jako duboko u riječima mog sina. Natjerale su me da razmotrim stvari u svom životu o kojima nisam bio razmišljao. Bio je to prvi put u mom životu da sam zapravo promislio o činjenici da me moj sin gleda kao ubojicu. Sjeo sam nazad na svoj ležaj, i prisjetio se nečega što sam bio pročitao u Platonu, kada je Sokrat u "Isprici" izjavio da neistraženi život nije vrijedan življenja. U tom trenutku je počela preobrazba. No, nije došla tako jednostavno. Jedna od stvari koje sam shvatio, koja je bila dio preobrazbe, bila je ta da postoje četiri ključne stvari. Prva je stvar bila da imam odlične mentore. Znam da se neki od vas pitaju kako sam našao odličnog mentora u zatvoru. Ali u mom slučaju, neki od mojih mentora koji su služili doživotnu kaznu bili su jedni od najboljih ljudi koji su ikada ušli u moj život, jer su me natjerali da svoj život sagledam iskreno, i da si postavim izazove u donošenju svojih odluka. Druga je stvar bila književnost. Prije odlaska u zatvor, nisam znao da postoje toliki sjajni pjesnici, autori i filozofi koji su crnci, a onda sam imao veliku sreću da naiđem na autobiografiju Malcolma X-a, koja je razbila svaki stereotip koji sam imao o sebi. Treće je bila moja obitelj. Moj otac je 19 godina bio uz mene s nepokolebljivom vjerom, jer je vjerovao da posjedujem ono što mi je bilo potrebno da si preokrenem život. Također sam upoznao nevjerojatnu ženu koja je sada majka mog dvogodišnjeg sina Sekoua, i koja me naučila kako samog sebe voljeti na zdrav način. Posljednje je bilo pisanje. Kada sam dobio ono pismo od sina, počeo sam pisati dnevnik o stvarima koje sam proživio u djetinjstvu i u zatvoru, a to mi je otvorilo um ideji o okajanju. U ranijem periodu mog robijanja, dobio samo pismo jedne rođakinje moje žrtve, i u tom pismu rekla mi je da mi oprašta jer je shvatila da sam bio malo dijete koje je bilo zlostavljano i koje je prolazilo kroz nevolje i samo donijelo niz loših odluka. To je bio prvi put u mom životu da sam se osjećao otvoren opraštanju samome sebi. Jedna od stvari koje su se dogodile nakon što sam to doživio bila je da sam razmišljao o drugim zatvorenicima koji su robijali zajedno sa mnom, i o tome koliko sam to htio s njima podijeliti. Tako sam počeo razgovarati s njima o nekim njihovim iskustvima, i bio sam strašno pogođen shvativši da je većina njih došla iz istih nasilnih okolina. I većina njih željela je pomoć i preokret u svom životu, no, nažalost sustav koji trenutno drži 2,5 milijuna ljudi u zatvoru simšljen je tako da skladišti umjesto da rehabilitira ili preobražava. Tako sam odlučio da ako ikada budem pušten iz zatvora da ću napraviti sve u svojoj moći da pomognem to promijeniti. Godine 2010. izišao sam iz zatvora po prvi put nakon dva desetljeća. Zamislite, ako možete, Freda Kremenka kak ulazi u epizodu "Jetsonsovih." Tako je otprilike izgledao moj život. Po prvi put bio sam izložen internetu, društvenim mrežama, autima koji govore poput KITT-a iz serije "Knight Rider." No najviše me fascinirala telefonska tehnologija. U vrijeme kada sam otišao u zatvor, naši telefoni u autima bili su ovako veliki i trebalo je dvoje ljudi da ih nose. Zamislite onda kako je to bilo kada sam po prvi puta primio svoj maleni Blackberry i počeo učiti kako slati poruke. Radi se o tome da, ljudi oko mene nisu shvaćali da nisam imao pojma što znače sve te skraćenice, poput LOL, OMG, LMAO, sve dok jednog dana nisam vodio razgovor s prijateljem preko poruka, i zamolio ga da nešto napravi, a on je odgovorio sa "K." Pitao sam ga, "Što je K?" A on je odgovorio "K je okej." Pomislio sam, "Koji vrag ne valja s K?" Poslao sam mu upitnik. Odgovorio je, "K = okej." A ja mu odgovorim, "FU." (j*i se) (Smijeh) On me na to upita zašto sam ga opsovao. Ja mu odgovorim, "LOL FU," u smislu, napokon razumijem (finally understand). (Smijeh) Sada, tri godine poslije, ide mi relativno dobro. Imam stipendiju za Media Lab na Tehnološkom institutu Massachusetts, radim za fenomenalnu tvrtku koja se zove BMe, podučavam na Sveučilištu Michigan. No, bilo je teško jer shvaćam da ima više ljudi koji se vraćaju kući kojima neće biti omogućene takve prilike. Blagoslovljen sam što radim s nevjerojatnim ljudima, pomažući drugima u resocijalizaciji, a jedan od njih je moj prijatelj Calvin Evans. Bio je u zatvoru 24 godine radi zločina koji nije počinio. Ima 45 godina. Trenutno ide na fakultet. Jedna od stvari o kojima smo pričali su tri stvari koje smatram bitnima u svojoj osobnoj preobrazbi. Prva je priznanje. Morao sam priznati da sam povrijedio druge. Trebao sam priznati i da sam ja bio povrijeđen. Druga je isprika. Morao sam se ispričati ljudima koje sam povrijedio. Iako nisam očekivao da će je prihvatiti, bilo je bitno da to napravim jer je to bilo ispravno. No, trebao sam se i sam sebi ispričati. Treća je okajanje. Za mene je kajanje značilo povratak u svoju zajednicu i rad s ugroženom mladeži koja je bila na istom putu kao i ja, ali i to da budem jedno sam sa sobom. Kroz svoje iskustvo zatvora, jedna od stvari koje sam otkrio je ovo: većina ljudi koja su zatvorena mogu biti iskupljena, i činjenica je da će se 90 posto ljudi koji služe kaznu u zatvoru jednog dana vratiti u zajednicu, a mi imamo udjela u odluci kakvi će se ljudi vratiti u našu zajednicu. Moja je želja danas da prihvatimo suosjećajniji pristup tome kako se nosimo s masama koje služe zatvorsku kaznu, da se riješimo "treba ih zatvoriti za vijeke vjekova" mentaliteta, jer je dokazano da ne funkcionira. Moje putovanje je jedinstveno, no ne mora biti tako. Bilo tko može doživjeti preobrazbu ako za takvo što stvorimo mogućnost. Zato vas danas tražim da zamislite svijet gdje ljudi nisu taoci svoje prošlosti, gdje prestupi i pogreške ne određuju osobu za cijeli život. Mislim da kolektivno možemo stvoriti takvu stvarnost, i nadam se da ćete to i napraviti. Hvala. (Pljesak)