[Ovaj video sadrži grafički sadržaj.
Gledatelju se preporučuje oprez.]

Ovo je Facebook profil Nine Rodríguez.

Imala je tri različita profila

i 890 dječaka starih između 8 i 13 godina
među svojim kontaktima.

Ovo su isječci razgovora
s jednim od tih dječaka.

Razgovor je tekstualan

i nalazi se u dosjeu.

Ovaj joj je dječak slao
intimne slike

sve dok njegova obitelj
nije za to saznala.

Optužbom i istragom koja je uslijedila
razotkriveno je mjesto prebivališta.

Ovo je bila njezina soba.

Nina Rodríguez je u stvarnosti
bila odrasla osoba od 24 godine

koja je to običavala raditi
mnogim maloljetnicima.

Micaela Ortega imala je 12 godina

kada se otišla naći s
novom Facebook prijateljicom

istih godina.

Govorila je da se zove "Rochi de River".

U stvarnosti se našla s
Jonathanom Lunom (26)

koji je, kad su ga konačno uhitili,
priznao da ju je ubio

jer djevojčica nije htjela
imati seksualne odnose.

On je imao četiri Facebook profila

i 1700 žena među kontaktima.

Devedeset posto njih
bilo je mlađe od 13 godina.

Ovo su dva različita
slučaja "groominga":

odrasla osoba kontaktira
maloljetnu preko Interneta

te ih manipulacijom ili prijevarom

dovodi do seksualnog područja,

od razgovora o seksu do
dijeljenja intimnih fotografija,

snimanja preko web kamere

ili dogovora fizičkog susreta.

To je grooming.

Postoji i dobiva na snazi.

Pitanje je: "Što ćemo učiniti?"

jer su u međuvremenu djeca sama.

Završavaju s večerom, odlaze u sobu,

zatvaraju vrata

uzimaju računalo, mobitel

i ulaze u klub,

u disko.

Razmislite na sekundu
o ovome što sam vam rekao:

nalaze se na mjestu punom neznanaca

u okruženju bez inhibicija.

Internet je slomio fizičke prepreke.

Kad smo sami u svojoj sobi

i spojimo se na Internet,

zapravo nismo sami.

Postoje najmanje dva razloga zašto
se ne zanimamo za ovu temu,

odnosno zašto se ne zanimamo
na pravi način.

Prvi je zato što smo sigurni

da je sve što se događa
na Internetu virtualno.

U biti, tako ga i zovemo:
"virtualni svijet".

Ako potražite u rječniku,

virtualno znači nešto
prividno i nestvarno.

Koristimo tu riječ
kad se radi o Internetu,

nečemu nestvarnom.

I u tome leži problem s groomingom,

koji je stvaran.

Poremećene, izopaćene
odrasle osobe koriste Internet

kako bi zlostavljale dječake i djevojčice.

I koriste se, izmedu ostalog, time

što roditelji i djeca misle da se ono
što se ondje događa, zapravo ne događa.

Prije nekoliko godina s kolegama sam
osnovao NVO, "Cybersigurna Argentina",

koja se bavi osvještavanjem
o sigurnom surfanju Internetom.

U 2013. sudjelovali smo na sastancima

Zastupničkog doma

gdje se raspravljalo o
Zakonu o groomingu.

Sjećam se da je za mnoge

grooming značio tek korak koji prethodi

dogovoru za fizički susret
s djecom i spolnim odnosima s njima.

No, nisu mislili da se događa djeci

koja su neznajući bila izložena
razgovoru o seksu s odraslom osobom,

koja su dijelila intimne slike
misleći da će ih vidjeti drugo dijete

ili, još gore,

koja su se razotkrivala preko web kamere;

nitko to nije doživljavao zlostavljanjem.

Siguran sam da
za mnoge od vas zvuči čudno

da netko nekoga može zlostavljati
a da ga pritom ne dotakne.

Oblikovani smo da tako mislimo.

Znam, jer sam i ja bio takav.

Bio sam običan tehničar
za informatičku sigurnost

dok mi se nije dogodilo ovo.

Krajem 2011. godine,

u malom gradu provincije Buenos Aires,

prvi sam put čuo za takav jedan slučaj.

Kad sam završio s izlaganjem,

prišli su mi roditelji
jedanaestogodišnje djevojčice

koja je bila žrtva groominga.

Odrasla osoba ju je nagovorila

da se samozadovolji
pred web kamerom

te ju je snimila.

I video je kružio raznim
Internet stranicama.

Tog su nas dana
roditelji u suzama molili

da im damo recept kako
maknuti te snimke s Interneta.

Slomilo mi se srce,

a dio mene se promijenio zauvijek;

bio sam njihovo zadnje razočaranje
i rekao da je za to prekasno.

Jednom kad se sadržaj
podijeli na Internetu

nemamo više kontrolu nad njim.

Od tog dana mislim na tu djevojčicu,

koja se ujutro budi

i doručkuje sa svojom obitelji
koja je vidjela taj video,

i odlazi u školu

i putem susreće ljude
koji su je vidjeli golu,

i dolazi i igra se s prijateljima
koji su je također takvu vidjeli.

Tako živi.

Izložena.

Naravno da je nitko nije silovao.

No, nije li njezina
seksualnost iskorištena?

Očito je da imamo različite mjere
za ono fizičko i ono digitalno.

Ljutimo se na društvene mreže

jer ljutiti se na nas same
bilo bi bolnije i iskrenije.

To nas dovodi do drugog razloga

zašto se ne zanimamo
za ovu temu na pravi način.

Uvjereni smo

da djeca ne trebaju našu pomoć,

da im je tehnologija "jasna".

Kad sam ja bio dijete,

u nekom su mi trenutku
dopustili da idem sam u školu.

Nakon što su me godinama
starci držali za ruku,

jednog dana su me posjeli,

dali mi ključeve od kuće

i rekli: "Dobro ih čuvaj,
ne daj ih nikome,

idi i vrati se putem koji smo ti pokazali,

vrati se u vrijeme koje smo ti rekli,

prijeđi cestu na uglu, a prije
pogledaj lijevo i desno

i, najvažnije, ne pričaj s nepoznatima".

Jako sam dobro znao hodati,

a ipak, tu je bila figura odrasle osobe
zadužene da me pazi.

Jedna je stvar znati nešto raditi,

a druga je znati se paziti.

Zamislite sa mnom sljedeću situaciju:

imam 10 ili 11 godina,
probudim se ujutro,

bace mi ključeve od kuće i kažu:

"Seba, danas možeš
ići sam pješke u školu".

I kad se vratim kasno,

kažu mi: "Ah, ne! Moraš se
vratiti u vrijeme koje ti kažemo".

I dva tjedna kasnije,

usputno: "Znaš što?

Moraš prelaziti cestu na uglu

i prije pogledati lijevo i desno".

I dvije godine poslije:

"Ah! I ne pričaj s nepoznatima".

Zvuči blesavo, zar ne?

Tako se blesavo mi 
ponašamo s tehnologijom.

Djeci dajemo potpuni pristup

i čekamo hoće li jednog dana,
kasnije no što bi trebali,

naučiti kako se paziti.

Jedna stvar je znati nešto učiniti,

druga je znati se paziti.

Također, kad držimo govore za roditelje

često nam kažu kako
njih ne zanima tehnologija,

kako ih ne zanimaju društvene mreže.

Uvijek ih na to upitam
zanimaju li ih njihova djeca.

Za nas odrasle, približiti se
ili ne tehnologiji

znači isto što i
približiti se ili ne djeci.

Internet je dio njihovog života.

Tehnologija nas tjera
da promislimo

o odnosu između odraslih i maloljetnika.

Obrazovanje je uvijek
počivalo na dva stupa:

iskustvu i znanju.

Kako onda možemo podučavati
kako sigurno pretraživati Internet

kad nemamo ni jedno ni drugo?

Mi odrasli danas 
moramo usmjeravati djecu

u područjima koje često ne poznajemo,

a njima su vrlo bliska.

Nemoguće je, dakle, pronaći odgovor

ako se ne upustimo u stvari
koje nam nisu toliko ugodne,

na koje nismo navikli.

Mnogi od vas možda misle
da je meni sve ovo jednostavno

jer sam relativno mlad.

I uglavnom je to i bilo tako.

Bilo.

Do prošle godine

kad sam osjetio teške
godine na leđima

prvi put kad sam otvorio Snapchat.

(Smijeh)

(Pljesak)

Apsolutno ništa nisam shvaćao!

Djelovao mi je kao
nepotrebna društvena mreža,

beskorisna, neshvatljiva;

činio se poput fotoaparata!

Nije imao izbornik s opcijama!

Tad sam prvi put osjetio jaz

koji ponekad postoji
između djece i odraslih.

Ali, istovremeno je to bila prilika
da učinim nešto ispravno:

da izađem iz ugodne zone i da se prislim.

Osjećao sam da nikad
u životu neću koristiti Snapchat.

Ipak, kasnije sam upitao
moju sestričnu, tinejdžericu,

da mi objasni kako ga koristi.

Ali, i zašto ga koristi.

Zašto je zabavlja.

Lijepo smo porazgovarali.

Pokazala mi je svoj Snapchat,
svašta mi ispričala,

zbližili smo se i nasmijali.

Danas ga koristim,

(Smijeh)

ne znam koliko dobro,

ali najbitnije je da mi je poznat

i da ga razumijem.

Ključ je bio u tome da se
othrvam početnom dojmu,

da se upustim učiniti nešto novo,

nešto novo.

Danas imamo priliku
stvoriti nove dijaloge.

Koja je zadnja aplikacija
koju si skinuo?

Na kojoj društvenoj mreži
razgovaraš s prijateljima?

Koju vrstu informacija dijeliš?

Je li netko nepoznat probao
razgovarati s tobom?

Možemo li ovako razgovarati
mi odrasli i djeca?

Moramo se prisiliti, svi mi.

I ovdje ima mnogo mladih koji nas slušaju.

Često kad im držimo govore u školama

ili na društvenim mrežama,

djeca nas pitaju ili
nam ispričaju stvari

koje se nisu odvažili reći
ni roditeljima ni nastavnicima,

nama, koje ni ne poznaju.

Ta djeca moraju znati

koje su opasnosti
surfanja po Internetu,

kako se paziti

i, najbitnije od svega, da,
kao i sve ostalo

dok su djeca, to mogu naučiti
od bilo koje odrasle osobe.

Sigurno pretraživanje Interneta
mora biti tema razgovora

u svakoj kući i svakoj učionici u državi.

U anketi koju smo proveli ove godine

15% škola reklo je da su se susreli
sa slučajevima groominga

u svojoj instituciji.

Taj broj raste.

Tehnologija je promijenila
sve aspekte našeg života,

uključujući i opasnosti
s kojima se suočavamo,

i način na koji se pazimo.

Grooming nam je to pokazao
na najbolniji način:

okomivši se na djecu.

Hoćemo li se uključiti da ga izbjegnemo?

Rješenje polazi od
vrlo jednostavnog poteza:

razgovarati o toj temi.

Puno hvala.

(Pljesak)