Dok sam odrastao, 
volio sam se igrati skrivača.

Jednom sam mislio kako ću, ako se popnem 
na drvo, naći sjajno mjesto za skrivanje,

no pao sam i slomio ruku.

Krenuo sam u prvi razred
s velikim gipsom preko trupa.

Gips su mi skinuli šest tjedana kasnije, 
no čak ni tad nisam mogao ispružiti lakat

i morao sam ići na terapiju
kako bih ga mogao saviti i ispružiti,

sto puta dnevno, sedam dana u tjednu.

Jedva sam uspio
jer je bilo dosadno i bolno,

zbog čega mi je
tek za šest tjedana bilo bolje.

Kod moje se majke poslije 
razvio sindrom smrznutog ramena,

kod kojeg se javlja bol i 
ukočenost u ramenu.

Osobi koju sam pola svog života
smatrao Superženom

odjednom je bila potrebna pomoć
pri odijevanju ili pripremi hrane.

Svaki je tjedan išla 
na terapiju, no baš kao i ja,

jedva je mogla izvoditi vježbe kod kuće

i tek nakon više od pet mjeseci
bilo joj je bolje.

I mojoj je majci i meni 
bila potrebna terapija,

izvođenje niza vježbi s ponavljanjima

kako bismo vratili raspon pokreta
izgubljen zbog nesreće ili ozljede.

Isprva fizioterapeut vježba s pacijentima,

no zatim pacijenti sami 
moraju izvoditi vježbe kod kuće.

Međutim, pacijentima je terapija dosadna, 
frustrira ih i zbunjuje,

a rezultati su vidljivi tek
nakon dužeg vremena.

Nažalost, u 70 % slučajeva 
pacijenti se ne pridržavaju terapije.

To znači da većina pacijenata
ne izvodi svoje vježbe

i stoga im treba duže da se oporave.

Svi se fizioterapeuti slažu 
da posebne vježbe

smanjuju vrijeme potrebno za oporavak,

ali pacijentima nedostaje
motivacija za vježbanje.

Troje prijatelja i ja, 
svi redom kompjutorski štreberi,

zapitali smo se

zar ne bi bilo zanimljivije da pacijenti 
do svog oporavka stignu kroz igru?

Počeli smo graditi programsku platformu
koja se zove MIRA

i koristi se uređajem Kinect 
- kamerom koja snima pokrete,

kako bi tradicionalno vježbanje
pretvorila u videoigre.

Moja je fizioterapeutkinja već
napravila raspored za moju terapiju.

Pa da vidimo kako to izgleda.

U prvoj igri upravljam pčelom 
koja leti gore-dolje

kako bi prikupila pelud i 
spremila ga u košnicu

izbjegavajući druge kukce.

Upravljam pčelom ispružujući 
i savijajući lakat,

baš kao kad mi je bilo sedam godina
nakon što sam skinuo gips.

Kad osmišljavamo igru,
prvo razgovaramo s fizioterapeutima

kako bismo razumjeli koje pokrete
pacijenti moraju izvesti.

U videoigrama zatim

pacijentima postavljamo jednostavne, 
motivirajuće ciljeve.

Program je vrlo prilagodljiv.

Fizioterapeuti mogu izrađivati vlastite vježbe.

Koristeći se programom,

moja se fizioterapeutkinja
snimila kako izvodi

vježbe odmicanja, pokret koji je 
moja majka

izvodila kad je imala
smrznuto rame.

Mogu slijediti svoju fizioterapeutkinju
na lijevoj strani ekrana,

dok na desnoj vidim sebe kako 
izvodim preporučeni pokret.

Osjećam se angažiranije i sigurnije

jer vježbam uz svoju terapeutkinju

i izvodim vježbe koje ona
smatra najboljima za mene.

Ovo fizioterapeutima zapravo omogućuje

osmišljavanje vježbi koje oni 
smatraju najboljima.

Cilj ove igre s aukcijskom kućom
jest sprječavanje padova,

a osmišljena je kao vježba za 
jačanje mišića i ravnoteže.

Moram izvesti pokrete 
u stojećem i sjedećem položaju,

a kad ustanem,

licitiram za predmete koje želim kupiti.

(Smijeh)

Moja će baka za dva dana
napuniti 82 godine.

Svaka druga osoba starija od 80 godina

padne barem jednom godišnje,

zbog čega može slomiti kuk 
ili se još i teže ozlijediti.

Nizak mišićni tonus i oslabljena ravnoteža
najčešći su uzrok padova,

pa će suzbijanje takvih problema
izvođenjem ciljanih vježbi

pomoći starijim osobama poput moje bake

da ostanu samostalni i sigurni
što je duže moguće.

Kad moj program završi,
MIRA mi sažeto prikaže

kako sam napredovao tijekom treninga.

Pokazao sam vam tri različite videoigre

za djecu, odrasle i starije.

Njima se mogu koristiti i ortopedski 
ili neurološki bolesnici.

Uskoro ćemo imati 
videoigre za djecu s autizmom,

za mentalno zdravlje ili terapije govora.

Moja terapeutkinja 
može posjetiti moj profil

i vidjeti podatke 
prikupljene tijekom treninga.

Može vidjeti koliko sam se kretao, 
osvojene bodove,

brzinu kojom sam pomicao zglobove

i tako dalje.

Ona se njima može koristiti 
kako bi prilagodila moju terapiju.

Vrlo sam zadovoljan što se ova verzija

sada koristi u više od 
10 klinika u Europi i SAD-u.

Radimo i na kućnoj verziji.

Fizioterapeutima želimo omogućiti
propisivanje digitalne terapije,

a pacijentima želimo pomoći 
da se pomoću igre oporave kod kuće.

Da smo ja ili moja mama imali 
ovakav alat kad nam je trebala terapija,

bili bismo uspješniji u njezinom praćenju

te bismo se možda i brže oporavili.

Hvala.

(Pljesak)

TR: Pa, Cosmine, reci mi, 
kakvo je to sklopovlje

koje tako brzo sklanjaju?

Od čega je napravljeno i koliko košta?

CM: Za ovo predstavljanje koristili smo 
Microsoft Surface Pro 3,

no potrebno je samo imati računalo
i uređaj Kinect koji košta 120 dolara.

TR: Aha, a Kinect je ona naprava
koja se koristi za Xbox

za igranje 3D igara?

CM: Točno, ali ne treba 
ti Xbox - samo kamera.

TR: Dakle, ovo rješenje košta
manje od tisuću dolara.

CM: Da, košta 400 dolara,
svakako ga možete koristiti.

TR: A trenutno radiš 
na probnim verzijama u klinikama?

CM: Da.

TR: A onda se možemo nadati 
verziji za kućnu upotrebu,

vježbati na daljinu,

a terapeut u klinici moći će vidjeti 
kako napredujem i slično.

CM: Upravo tako.

TR: Super. Puno vam hvala.
CM: Hvala.

(Pljesak)