Pojam „potres mozga“ izaziva strah danas više nego ikad ranije, a to znam iz sopstvenog iskustva. Igrao sam američki fudbal 10 godina, imao udarce u glavu hiljadu puta. A opet, moram vam reći, ono što je bilo mnogo gore od toga bilo je par padova sa bicikla kada sam pretrpeo potres mozga, i još uvek imam posledice od poslednjeg dok danas stojim pred vama. Postoji strah od potresa mozga koji ima potporu u nekim dokazima. Postoji informacija da učestala istorija potresa mozga može dovesti do rane demencije, poput Alchajmera, i hronične traumatske encefalopatije. To je bila tema filma Vila Smita „Potres mozga“. Tako se svi hvataju za fudbal i za ono što vide u vojsci, međutim, možda ne znate da je vožnja bicikla vodeći uzrok potresa mozga kod dece, tj. potres mozga vezan za sport. Druga stvar koju bi trebalo da vam kažem, a što možda ne znate, je da kacige koje se nose u biciklizmu, fudbalu u mnogim drugim aktivnostima, nisu dizajnirane niti testirane za to koliko dobro mogu zaštititi vaše dete od potresa mozga. Zapravo su dizajnirane i testirane za to da zaštite od frakture lobanje. Roditelji mi stalno postavljaju jedno pitanje, a pitaju me: „Da li bi ti pustio svoje dete da igra američki fudbal?“ Ili: „Da li bi trebalo da pustim svoje dete da igra fudbal?“ Mislim da smo, kao polje nauke, daleko od davanja bilo kakvog samouverenog odgovora. Ja gledam na to pitanje iz malo drugačije perspektive, i želim da znam kako možemo sprečiti potres mozga? Da li je to čak moguće? Većina stručnjaka smatra da nije, ali ono što radimo u mojoj laboratoriji počinje da otkriva više detalja koji se tiču potresa mozga tako da možemo bolje da ga razumemo. Razlog zašto možemo da sprečimo frakturu lobanje sa kacigom je prilično jednostavan. Znamo kako funkcioniše. Potres mozga je veća misterija. Da bih vam približio šta se može događati prilikom potresa mozga, želim da vam pokažem jedan video koji vidite kada na Guglu ukucate: „Šta je potres mozga?“ Izaći će sajt Centra za kontrolu i prevenciju bolesti (CDC) i ovaj video u suštini iznosi celu priču. Vidite glavu kako se pomera napred, mozak ostaje pozadi, potom mozak hvata ritam i udara u lobanju. Odbija se od lobanje a onda nastavlja da ide ka drugoj strani lobanje. Ono što ćete primetiti da je naglašeno u ovom videu sa sajta CDC-a, koji, da napomenem, finansira NFL, jeste da spoljašnja površina mozga, gde se desio udar o lobanju, izgleda kao da je oštećena ili povređena, tako da je na spoljnoj površini mozga. A uz pomoć ovog videa želeo bih da vam kažem da postoje neki aspekti koji su verovatno tačni, koji pokazuju šta naučnici misle u vezi sa potresom mozga, ali verovatno je više onog što je pogrešno kod ovog snimka. Jedna stvar oko koje se slažem, a mislim i većina stručnjaka, je to da mozak zaista ima ovakve pokrete. Zaista ostaje u zadnjem delu lobanje i onda hvata ritam i pomera se napred-nazad i oscilira. Smatramo da je to tačno. Međutim, količina pokreta koju vidite u mozgu na ovom snimku verovatno uopšte nije tačna. Postoji vrlo malo prostora u kranijalnom svodu, samo nekoliko milimetara, i on je u potpunosti ispunjen cerebrospinalnom tečnošću koja se ponaša kao zaštitni omotač. Stoga se mozak kao celina verovatno veoma malo pomera unutar lobanje. Drugi problem kod ovog snimka je da je mozak prikazan kao rigidna celina dok se pomera okolo, a to takođe nije istina. Mozak je jedna od najmekših supstanci u vašem telu, i o njemu možete misliti kao vrsti želea. Dok vam se glava pomera napred-nazad, vaš mozak se uvija, okreće i krivi, a tkivo se širi. Zbog toga mislim da bi se mnogi stručnjaci složili da potres mozga verovatno nije nešto što se dešava na spoljašnjoj strani mozga, već je to pre nešto što ide mnogo dublje ka središtu mozga. E, sad, način na koji mi prilazimo ovom problemu kako bismo razumeli mehanizme potresa mozga i shvatili možemo li ih sprečiti je tako što koristimo jedan uređaj poput ovog. Ovo je štitnik za zube. On u sebi ima senzore koji su u osnovi isti kao oni u vašem mobilnom: akcelerometri, žiroskopi, i kada neko dobije udarac u glavu, može nam reći kako se glava pomerila u hiljadu snimaka u sekundi. Prinicip koji stoji iza štitnika za zube je ovaj: prijanja uz zube. Naši zubi su jedna od najčvršćih supstanci u našem telu, tako da su čvrsto spojeni uz lobanju i daju nam najpreciznije moguće merenje toga kako se lobanja pomera. Ljudi su probali sa drugim pristupima, sa kacigama. Uzimali smo u obzir druge senzore koji idu na kožu, i svi se oni naprosto previše pomeraju, i tako smo otkrili da je ovo jedini pouzdani način da se dobiju dobra merenja. Sada kada imamo ovaj uređaj, idemo dalje od proučavanja leševa, zato što o potresu mozga možete naučiti samo do izvesne mere proučavanjem leša, a mi želimo da učimo proučavajući žive ljude. Pa, gde to možemo naći neku grupu radih volontera koji bi pristali da se stalno udaraju glavama i trpe potrese mozga? Pa, ja sam bio jedan od tih, i to je vaš prijateljski lokalni stenfordski fudbalski tim. Pa, ovo je naša laboratorija, i želim da vam pokažem prvi potres mozga koji smo izmerili ovim uređajem. Ono što bih istakao je da ovaj uređaj u sebi ima žiroskop, a on nam omogućava da izmerimo rotaciju glave. Većina stručnjaka smatra da je to kritični faktor koji bi mogao da nam pokaže dešavanja tokom potresa mozga. Hajde da pogledamo snimak. Spiker: Kuguari kasno uvode više ljudi, ali Lak ima vremena, i Vinslou je oboren. Nadam se da je dobro. (Urlici publike) Na vrhu ekrana, videćete ga kako nailazi upravo ovom linijom, da dobije na odstojanju, sigurnosti. Evo ga u stvarnoj brzini. Čućete ovo. Udarac je izveo - Dejvid Kamarilo: Izvinite, tri puta je bilo možda malo previše, ali shvatili ste poentu. Sada kada ste videli ovaj film, jedina stvar koju ste u suštini videli je da je jako udaren i da je povređen. Međutim, kada izdvojimo podatke iz štitnika za zube koji je nosio, možemo videti dosta više detalja, bogatijih informacija. Jedna od stvari koju smo ovde primetili je da je dobio udarac u donju levu stranu štitnika za lice. A to je dovelo prvo do nečega što je bilo protivno intuiciji. Glava mu nije otišla udesno. Zapravo, prvo je zarotirala ulevo. Potom kako je došlo do kompresije vrata, od siline udarca je odletela udesno. Tako je ovaj pokret sleva udesno bio nešto poput jakog zamaha, i smatramo da je ovo verovatno dovelo do povrede mozga. E, sad, ovaj uređaj je ograničen na to da meri pokrete lobanje, ali ono što stvarno želimo da znamo je šta se događa unutar mozga. Zato sarađujemo sa grupom Svajna Klajvena iz Švedske. Oni su razvili konačni element modela mozga. Ovo je simulacija koja koristi podatke iz štitnika za zube iz povrede koju sam vam pokazao, a ono što vidite je mozak - ovo je presek tačno na prednjoj strani mozga dok se uvija i krivi kao što sam spomenuo. Možete da vidite da ovo ne liči mnogo na snimak CDC-a. Boje koje vidite pokazuju kako se tkivo mozga širi. Tako crvena označava 50 procenata. To znači da se mozak proširio do 50 procenata svoje dužine, tj. tkivo u toj određenoj zoni. A glavna stvar na koju hoću da vam skrenem pažnju je crvena tačka. Crvena tačka je jako blizu središtu mozga, i relativno govoreći, ne možete videti mnogo takvih boja na spoljašnjoj površini kako je prikazano na snimku CDC-a. A sad, da malo detaljnije pojasnim kako mi smatramo da se potres mozga dešava, a trebalo bi i da spomenem da smo mi i drugi primetili da je potres mozga verovatniji kada ste zadobili udarac i glava vam rotira u ovom pravcu. Ovo je uobičajenije u sportovima poput fudbala, ali izgleda da je opasnije. Pa, šta bi se moglo dešavati ovde? Jedna stvar koju ćete primetiti u ljudskom mozgu koja je drugačija nego kod ostalih životinja je da mi imamo dva vrlo velika režnja. Imamo desnu i levu hemisferu mozga. A ključna stvar na ovoj slici ovde je da se baš u središtu desne i leve hemisfere nalazi jedna ogromna pukotina koja zalazi duboko u mozak. A u toj pukotini, što ne možete videti na ovoj slici, moraćete da mi verujete, nalazi se fibrozna ploča tkiva. Ona se zove srp i ide sve od prednjeg dela do zadnjeg dela glave, i prilično je kruta. Ono što ona dozvoljava je da kada dobijete udarac i glava vam zarotira u pravcu levo-desno, sila se jako brzo prenosi sve do središta mozga. E, sad, šta se nalazi na dnu ove pukotine? To je mreža vašeg mozga, i zapravo ova crvena grupa ovde na dnu te pukotine je najveća pojedinačna grupa, to jest mreža koja povezuje desnu i levu stranu mozga. Naziva se žuljevito telo. Smatramo da bi ovo mogao biti jedan od najuobičajenijih mehanizama potresa mozga, i kako se sile pomeraju na dole, one pogađaju žuljevito telo, ono prouzrokuje odvajanje između desne i leve strane mozga i može objasniti neke od simptoma potresa mozga. Ovo otkriće se takođe slaže sa onim što smo videli kod ove moždane bolesti koju sam spomenuo, hronična traumatska encefalopatija. Ovo je slika sredovečnog bivšeg profesionalnog fudbalera, i ono što želim da istaknem je da, ako pogledate žuljevito telo, a vratiću unazad da vidite veličinu normalnog žuljevitog tela i veličinu istog kod osobe ovde koja pati od hronične traumatske encefalopatije, prilično je atrofiralo. Isto važi i za sve prostore u komorama. Ove komore su mnogo veće. Tako je sve ovo tkivo blizu središta mozga vremenom odumrlo. Tako je ono što saznajemo zapravo dosledno. E, sad, ima ovde i dobrih vesti, i nadam se da ću vam uliti nadu do kraja ovog govora. Jedna od stvari koju smo uočili, konkretno u vezi sa mehanizmom povrede, jeste da, iako se dešava brzi prenos sile niz pukotinu, ipak mu je neophodno određeno vreme. Smatramo da, ako bismo mogli usporiti spuštanje taman toliko da mozak ne ostaje u zadnjem delu lobanje već da se pomera sinhronizovano sa lobanjom, onda bismo bili u mogućnosti da sprečimo mehanizam potresa mozga. Pa, kako možemo da usporimo spuštanje? (Smeh) Nekom ogromnom kacigom. Sa više prostora, imate više vremena, i ovo možda jeste smešno, ali neki od vas su videli ovo. Ovo je fudbal u balonu, i to je stvaran sport. Zapravo, video sam mlade pre neki dan kako igraju ovaj sport u mojoj ulici, i koliko ja znam, nije bilo registrovanih potresa mozga. (Smeh) No, sad ozbiljno, ovaj princip daje rezultate, ali ovo bi bilo previše. Ovo nije nešto što je praktično za vožnju bicikla ili igranje fudbala. Zato sarađujemo sa jednom švedskom kompanijom zvanom Hovding. Neki od vas su možda videli njihove proizvode, i oni koriste isti princip sa vazduhom kako bi se dobilo više prostora i sprečio potres mozga. Deco, molim vas, ne pokušavajte ovo kod kuće. Ovaj kaskader nema kacigu. On umesto toga nosi ogrlicu i ta ogrlica ima u sebi senzore, senzore iste vrste kao u našem štitniku za zube, i ona detektuje kada će on verovatno pasti, i postoji vazdušni jastuk koji se aktivira, praktično na isti način kao što to radi vazdušni jastuk u vašem autu. U eksperimentima koje smo izveli u laboratoriji sa njihovom napravom, otkrili smo da u velikoj meri može umanjiti rizik od potresa mozga u nekim situacijama, u poređenju sa običnom kacigom. To je prilično uzbudljivo otkriće. Međutim, da bismo stvarno shvatili prednosti tehnologije koja može da spreči potres mozga, ona treba da se uskladi sa propisima. To je stvarnost. Ovaj uređaj je u prodaji samo u Evropi, ali nije u SAD-u, i verovatno neće biti u skorije vreme. Želim da vam kažem i zašto. Postoje neki dobri razlozi, a postoje i neki ne tako dobri. Kacige za bicikle reguliše vlada. Komisiji za bezbednost proizvoda je data nadležnost da odobri prodaju bilo koje kacige za bicikle, a oni koriste ovaj test. O ovome sam vam pričao na početku u vezi sa frakturom lobanje. Tome služi ovaj test i to je važno uraditi. Može vam spasiti život, ali ja bih rekao da to nije dovoljno. Tako, na primer, jedna stvar koju ovaj test ne ocenjuje je to što vam ne govori da li će se vazdušni jastuk aktivirati u pravo vreme i na pravom mestu, a ne kada ne treba? Slično, neće vam reći da li će ova kaciga sprečiti potres mozga ili ne? A ako pogledate kacige za fudbal, koje ne podležu regulativama, i one prolaze sličan test. U svakom slučaju, njih ne reguliše vlada. Za njih postoji industrijsko telo, koje radi kao i većina industrija. No, mogu vam reći, ovo telo se prilično opire unapređivanju standarda. U mojoj laboratoriji ne radimo samo na mehanizmu potresa mozga, već pokušavamo da razumemo kako možemo imati bolje standarde za testiranje. Nadamo se da vlada može da upotrebi ovu informaciju kako bi ohrabrila inovacije tako što bi obavestila potrošače koliko su zaštićeni određenom kacigom. Želim da se konačno vratim na pitanje koje sam prvobitno postavio, a to je - da li bih smeo da pustim svoje dete da igra fudbal ili vozi bicikl? A to može biti samo rezultat mog traumatičnog iskustva. Mnogo sam nervozniji kada moja ćerka, Rouz, vozi bicikl. Ona sada ima godinu i po, i već, pa, želi svakako, da se sjuri niz ulice San Franciska. Ovo je podnožje jedne od tih ulica. Tako je moj lični cilj - i verujem da je ostvariv - da dalje unapredimo ove tehnologije, i zapravo, u mojoj laboratoriji posebno radimo na nečemu što može omogućiti optimalnu primenu u datom prostoru kacige. Siguran sam da ćemo moći, pre nego što ona pređe na dvocikle, da imamo nešto dostupno što će zaista umanjiti rizik nastanka potresa mozga i biti u skladu sa regulativama. Ono što bih voleo da uradim - a znam da je to za neke od vas od neposrednog značaja, ja imam par godina ovde - je da mogu da kažem roditeljima i bakama i dekama kada me pitaju da je bezbedno i zdravo da vaša deca učestvuju u ovakvim aktivnostima. Srećan sam jer imam divan tim na Stenfordu koji naporno radi na ovome. Nadam se da ću se vratiti za nekoliko godina sa konačnim odgovorom, ali za sada ću vam reći, molim vas, nemojte se plašiti kada čujete reč potres mozga. Postoji nada. Hvala vam. (Aplauz)