Više od veka nakon prvog pojavljivanja na okovanim maglom, lampama osvetljenim ulicama vikotorijanskog Londona, Šerlok Holms je univerzalno prepoznatljiv. Čak su kultni i njegova garderoba i ukrasi: kaput sa plaštom, lovački šešir i lula od vrgovine, kao i likovi poput njegovog najboljeg prijatelja i cimera doktora Votsona, zakletog neprijatelja Morijartija i kućepaziteljke gđe Hadson postali su deo popularne svesti, kao što je i njegova neverovatna, nepogrešiva moć dedukcije koju koristi u ime zakona; njegova zloglasna upotreba droge i popularna krilatica: "Elementarno, dragi moj Votsone." Pa ipak, mnoge od ovih Holmsovih najprepoznatljivijih karakteristika se ne pojavljuju u izvornim pričama Artura Konana Dojla. Dojlov veliki detektiv rešava zločine na razne načine, ne samo upotrebom dedukcije. Spekuliše, a ponekad čak i nagađa i redovno pravi pogrešne pretpostavke. Štaviše, gđa Hadson se retko pominje, niko ne kaže: "Elementarno, dragi moj Votsone", a detektiv i njegov pomoćnik većinu vremena žive razdvojeno. Morijarti, strašni negativac, samo se pojavljuje u dve priče, detektiv sve ređe koristi drogu nakon prva dva romana, a Holms je retko očaran pravnim sistemom Engleske; više mu se sviđa sprovođenje sopstvenog oblika prirodne pravde od pridržavanja slova zakona. Naposletku, mnogi od najkultnijih elemenata legende o Holmsu takođe ne potiču od Dojla. Lovačku kapu i plašt je prve izmislio Sidni Padžet, prvobitni ilustrator priče. Zakrivljenu lulu je odabrao američki glumac Vilijam Džilet, kako bi publika jasnije videla njegovo lice na sceni, a frazu: "Elementarno, dragi moj Votsone", je skovao pisac i komičar P. G. Vudhaus. Pa, ko je tačno Šerlok Holms? Ko je pravi veliki detektiv i gde da ga pronađemo? Puristi bi odgovorili da je originalni Šerlok, koji je inspirisan Artur Konan Dojlovim univerzitetskim mentorom dr Džozefom Belom onaj pravi. Ali ostaje činjenica da je ta verzija Šerloka umnogome pomračena čitavim nizom interpretacija, koje ostavljaju Dojlovog detektiva uveliko neprepoznatljivim. Pa imamo drugi, složeniji, ali možda više zadovoljavajući odgovor na to pitanje, ali da bismo stigli do njega, moramo prvo da razmotrimo ogroman broj tumačenja velikog detektiva. Od prve priče Konana Dojla iz 1887, imali smo na hiljade adaptacija Holmsa zbog čega je on verovatno najadaptiraniji fiktivni junak na svetu. Taj proces je počeo viktorijanskim pozorišnim adaptacijama, a ubrzan je pojavom filma. Postoji preko 100 filmskih adaptacija Holmsa samo u prve dve decenije XX veka. A od tad, imali smo još na hiljade u štampi, na filmu, televiziji, u pozorištu i radiju. Ljudi iznova tumače Holmsa svuda na začuđujuće različite, i često oprečne načine. Ove adaptacije pokazuju i Holmsovu popularnost i njegovu prilagodljivost. Na primer, pojavljivao se brojnim savezničkih antinacističkih propagandnih filmova tokom Drugog svetskog rata. A i Vinston Čerčil i Frenklin Delano Ruzevelt su bili njegovi strastveni obožavaoci; a Ruzvelt se čak učlanio u Bejker Strit Iregjularse, društvo poštovalaca Holmsa i dao je nadimak Ulica Bejker jednom skrovištu tajne službe. A istovremeno, pak, Holms se pojavljivao u više adaptacija na nemačkom jeziku, za neke od njih tvrde da su bile veoma dragi favoriti Adolfa Hitlera. Stoga se vratimo našem pitanju. Moli se stvarni Šerlok Holms da ustane. Istina je da ga je ovaj svet adaptacija pretvorio u palimpsest. Šerlok je kulturološki tekst, iznova menjan tokom vremena, a svaka nova interpretacija je postajala nadređena onima koje su joj prethodile. Ovo znači da se Šerlok neprekidno razvija, otelotvoravajući ideje i vrednosti koje su često udaljene onima koje nalazimo kod Konana Dojla. A čim se svaka pojedinačna priča završi, Šerlok ponovo ustaje, možda malčice izmenjen, s novim licem i svežim manirima ili načinom govora, ali i dalje u srži Šerlok, naš Šerlok.