Ako se duboko zagledate u nebo noću,
vidite zvezde,
ako pogledate dalje, videćete još zvezda,
dalje su galaksije,
a dalje od toga još galaksija.
Ali ako nastavite da gledate
dalje i dalje,
u jednom trenutku nećete
videti ništa neko vreme
i onda konačno vidite slab sjaj
koji nestaje,
to je sjaj koji prati Veliki prasak.
Veliki prasak je bio doba
u ranom periodu univerzuma
kada je sve što vidimo na noćnom nebu
bilo zbijeno u neverovatno malu,
neverovatno vrelu, zamućenu masu
iz koje je nastalo sve što vidimo.
Taj prateći sjaj smo mapirali
sa velikom preciznošću,
a kada kažem "mi",
mislim na ljude koji nisu ja.
Mapirali smo prateći sjaj
sa spektakularnom preciznošću,
i jedan od šokova je to
što je skoro u potpunosti ujednačen.
14 milijardi svetlostnih godina
u tom pravcu
i još toliko u drugom pravcu,
temperatura je ista.
Prošlo je 14 milijardi godina
od Velikog praska,
tako da je on oslabio i ohladio se.
Sada je 2,7 stepeni.
Ali nije tačno toliko.
Samo je 2,7 stepeni na otprilike
deseti deo miliona.
Ovde je malo vrelije,
a tamo je malo hladnije,
a to je veoma bitno
za sve u ovoj prostoriji,
jer tamo gde je malo vrelije,
tu je bilo malo više stvari,
a gde je bilo malo više stvari,
imali smo galaksije i skupove galaksija
i superskupove
i svu strukturu koju vidite u kosmosu.
Te malene nehomogenosti,
20 delova miliona,
to se formiralo mrdanjem
u kvantnoj mehanici
u tom ranom univerzumu, i to se razvuklo
preko dužine celog kosmosa.
To je spektakularno
i to nisu pronašli u ponedeljak,
ono što su tad pronašli
je još više kul.
Ovo su otkrili tada:
zamislite da uzmete zvono
i udarite ga čekićem.
Šta se dešava?
Ono zvoni.
Ali ako sačekate,
ta zvonjava se utišava
i polako slabi i slabi
dok je više ne primećujete.
Taj rani univerzum
je bio neverovatno gust,
poput metala, i još gušći,
i zvonio bi kada ga udarite,
ali ono što zvoni je bila
sama struktura prostor-vreme,
a čekić bi bila kvantna mehanika.
U ponedeljak su otkrili
dokaz o zvonjavi
prostor-vreme ranog univerzuma,
ono što zovemo gravitacionim talasima
iz fundamentalnog doba,
a ovako su ih otkrili.
Ti talasi su davno utihnuli.
Ako se prošetate,
nećete mrdati.
Ti gravitacioni talasi u strukturi svemira
su apsolutno nevidljivi
za sve praktične primene.
Ali u ranom vremenu
kada je univerzum pravio
taj poslednji prateći sjaj,
gravitacioni talasi
napravili su male vrtloge u strukturi
svetla koje vidimo.
Gledajući dublje i dublje u noćno nebo,
zapravo, ovi ljudi su proveli
tri godine na Južnom polu
gledajući pravo gore
kroz najhladniji, najjasniji
i najčistiji vazduh koji su mogli da nađu
i gledaju duboko u noćno nebo
i proučavajući
taj sjaj i gledajući u blage vrtloge
koji su znak i signal
gravitacionih talasa,
zvonjave ranog univerzuma.
U ponedeljak su objavili
da su ga našli.
Meni je tu spektakularna
ne samo zvonjava, iako je i to super.
Ono što je neverovatno,
razlog zbog kojeg sam ovde,
je što nam to kaže
nešto duboko o ranom univerzumu.
Kaže nam da smo mi
i sve oko nas
zapravo jedan veliki mehur -
i to je ova ideja naduvavanja -
jedan veliki mehur
okružen nečim drugim.
Ovo nisu konačni dokazi
o tom naduvavanju,
ali sve što nije naduvavanje
a objašnjava ovo
će izgledati isto.
Ovo je teorija, ideja
koja postoji već neko vreme
i nikada nismo mislili da
ćemo je zaista videti.
Iz dobrih razloga, mislili smo
da nikada nećemo videti
odlične dokaze,
a ovo je upravo to.
Ali je zaista luda ideja
da je naš mehur samo jedan mehur
u puno većem, zamućenom kazanu
stvari u univerzumu.
Nikada nećemo videti ono spolja,
ali time što odemo na Južni pol
i provedemo tri godine
posmatrajući detaljnu
strukturu noćnog neba,
možemo da otkrijemo
da smo verovatno u univerzumu
koji je nalik tome.
I to me zapanjuje.
Hvala vam mnogo.
(Aplauz)