Radim kao nastavnik već duže vreme, i tokom svoje karijere shvatila sam mnogo bitnih stvari o đacima i učenju, i želela bih da ih što više ljudi razume, naročito o potencijalu učenika. 1931. godine, moja baka - na slici dole levo - završila je osmi razred. Išla je u školu da bi dobila informacije, tamo je sticala znanja iz knjiga i od nastavnika, i to je u to vreme bio tipičan način učenja. Hajde da bacimo pogled na sledeću generaciju: Ovo je škola Ouk Grouv, koju je pohađao moj otac, a sastojala se od jedne učionice. I on je morao da ide u školu da bi dobio informacije od nastavnika i skladištio ih u jedinu portabl memoriju koju je imao - svoju glavu. Tako su se prenosile informacije - od nastavnika do učenika, koji su ih dalje prenosili ostalim ljudima iz svog okruženja. Kada sam ja bila mala, u kući smo imali komplet enciklopedija. Kupljen je iste godine kada sam rođena, i to je bilo sjajno, jer nisam morala da idem do biblioteke da bih dobila informacije - one su bile nadohvat ruke, u mojoj sopstvenoj kući, i to je bilo fantastično. Bilo je to nešto potpuno drugačije u odnosu na prethodne generacije i promenilo je moj odnos prema dobijanju informacija, makar u maloj meri. Informacije su mi bile bliže, dostupnije. Period od vremena kada sam bila đak do vremena kada sam postala nastavnik, bio je obeležen pojavom interneta. Baš u vreme kada internet počinje da se koristi i u nastavi, selim se iz Viskonsina u Kanzas, u mali grad, gde sam imala priliku da se oprobam kao nastavnik u divnom gradiću u ruralnoj oblasti Kanzasa, gde sam predavala svoj omiljeni predmet - Američka Vlada. Moja prva godina - jupi, baš super! - Jedva čekam da ih naučim sve o tome, pa ja obožavam politički sistem! Klinci iz 12. razreda i nisu baš delili moje oduševljenje u vezi sa sistemom američke vlade. Druga godina - naučila sam ponešto, pa sam promenila taktiku. Pružila sam im autentično iskustvo koje im je omogućavalo da sami uče. Nisam im rekla šta da rade, niti kako da to rade. Predstavila sam im zadatak, koji se sastojao u tome da organizuju izborni forum za svoju zajednicu. Napravili su letke, kontaktirali kancelarije, proverili rasporede, sastali se sa sekretaricama, izradili brošuru za izborni forum, kako bi se svi njihovi sugrađani što bolje informisali o kandidatima. Zatim su ih sve pozvali da dođu u školu na otvorenu tribune o vladi i politici, o tome da li su ulice njihovog grada kvalitetno urađene, što im je pružilo neposredan, empirijski način sticanja znanja. Moje starije i iskusnije kolege su me posmatrale i komentarisale: "Jao, baš je simpatična, vidi kako se trudi." (Smeh) "I ne sanja u šta se uvalila." Ali ja sam znala da će se moji đaci pojaviti. Verovala sam u to. Svake nedelje govorila sam im šta očekujem od njih. I to veče, svih 90 đaka - adekvatno obučenih, radeći ono za šta su zaduženi, na nivou zadatka. Moje je bilo da samo sedim i pratim. Bilo je to nešto lično njihovo. Iskustveno. Autentično. Značilo im je nešto. I oni će se istaći. Iz Kanzasa sam se preselila u lepu Arizonu, gde sam nekoliko godina radila u Flagstafu, ovog puta sa učenicima nižih razreda. Na sreću, nisam morala da ih učim o američkoj vladi, već o nečemu uzbudljivijem - geografiji. I opet, bila sam presrećna da učim. Ono što je naročito interesantno u vezi sa ovim poslom u Arizoni je to da sam bila zadužena za izuzetno eklektičnu grupu učenika u državnoj školi. Imali smo prilike da iskoristimo i neke mogućnosti, a jedna od njih je bilo upoznavanje sa Polom Rasesabaginom, gospodinom po čijoj životnoj priči je snimljen film "Hotel Ruanda". Gostovao je u srednjoj školi koja se nalazila tik do zgrade naše škole. Mogli smo da pešačimo do tamo, uštedeli smo čak i na autobuskim kartama. Savršeni školski izlet bez ikakvih troškova. Nametao mi se sledeći problem: kako odvesti sedmake i osmake na tribinu o genocidu i odnositi se prema toj temi odgovorno i uz dužno poštovanje, tako da i učenici budu svesni značaja takvog iskustva. I tako smo odlučili da posetimo predavanje Pola Rasesasbagina kao primer čoveka koji je, oslanjajući se isključivo na sopstvene snage, doprineo opštoj dobrobiti. Zatim sam od učenika tražila da u svojoj okolini svom životu, ili svojoj ličnoj priči pronađu nekog ko je uradio sličnu stvar, i da o tome naprave kratak film. Bio je to prvi put da radimo tako nešto. Niko nije imao ideju kako se zapravo pravi film na kompjuteru. Ali to ih je zainteresovalo. I zamolila sam ih da oni lično budu naratori priče. Naprosto je neverovatno šta su sve deca spremna da podele sa vama kada ih zamolite da priču ispričaju oni lično, koristeći svoj glas. Poslednje pitanje u zadatku bilo je: kako biste vi lično, kao pojedinac, doprineli dobrobiti drugih ljudi? Odgovori koje deca daju na ovo pitanje, ako ih pažljivo saslušate, su izuzetni. Sada sam nastavnik u Pensilvaniji, gde predajem na Sajens Lideršip Akademiji, koja je škola partner između Instituta Frenklin i školskog okruga Filadelfije. Mi smo državna škola za učenike od 9. do 12. razreda, ali smo prilično drugačiji od drugih. Prihvatila sam baš ovo radno mesto zbog toga da bih bila deo ovakvog pristupa učenju, koji potvrđuje ono što i sama mislim o načinu na koji deca uče i koji zaista želi da otkrije šta je sve moguće ostvariti onog trenutka kada napustimo neke od obrazovnih obrazaca prošlih vremena, pomak od šturosti informacija tokom školovanja moje bake, mog oca, pa čak i mog školovanja, do trenutka kada informacija imamo na pretek. Dakle, šta činiti kada su informacije svuda oko vas? Zašto bi deca uopšte dolazila u školu kada informacije mogu da dobiju i na drugim mestima? U Filadelfiji postoji jedan-na-jedan laptop program, tako da učenici, koristeći svoje laptopove svakodnevno, u školi i van nje, dobijaju pristup informacijama. Postoji jedna bitna stvar na koju svaki nastavnik treba da se navikne, jednom kada učenici dobiju alat koji im obezbeđuje pristup informacijama, a to je da morate biti u redu sa idejom dopuštanja neuspeha, kao dela procesa učenja. U sistemu obrazovanja današnjice nailazimo na opsednutost tipom zadatka sa nekoliko ponuđenih odgovora od kojih je samo jedan tačan. Ja sam ovde da bih sa vama podelila činjenicu da to nije učenje. Potpuno je pogrešno očekivati od učenika da nikad ne naprave grešku. Tražiti od njih da uvek imaju tačan odgovor, ne dozvoljava im da uče. Zato smo uradili ovaj projekat, i ovo je jedan od radova iz tog projekta. Gotovo nikad ih ne pokazujem, baš zbog ideje mogućeg neuspeha. Ovi grafikoni mojih učenika nastali su kao rezultat nastavne celine koju smo odlučili da obradimo na kraju godine, a tiče se izlivanja nafte. Zadatak je bio da izaberu već postojeće grafikone iz masovnih medija, obrate pažnju na njihove najzanimljivije komponente, a onda naprave sopstvene grafikone na temu katastrofa koje je uzrokovao čovek u američkoj istoriji. Morali su da se vode određenim kriterijumima. Osećali su se pomalo nelagodno jer je to bio prvi put da rade tako nešto, a nisu znali kako tačno da urade. U stanju su da govore - veoma su elokventni, a i njihova vešina pisanja je veoma dobra, ali od njih se tražilo da komuniciraju idejama na drugačiji način, i to ih je činilo pomalo nesigurnim. Ali ja sam im pružila slobodu. Budite kreativni. Razmišljajte svojom glavom. Hajde da vidimo šta sve možemo da uradimo. Očekivano, učenik čiji su radovi uvek bili vizuelno najlepši, i sada je uradio najlepši prikaz. Imali su rok od oko dva-tri dana za izradu grafikona. Ovo je rad učenika koji je to dosledno radio. Kada smo se opet svi okupili, pitala sam ih: "Čiji rad je najbolji?" Odmah su pokazali: "Onaj tamo je najbolji." Nisu ništa ni čitali. "Da, to je taj." Onda sam pitala: "Šta ga čini tako dobrim?" Rekli su: "Dizajn je dobar, i koristio je dobre boje. I onda smo sve obradili naglas. Onda sam rekla da pročitaju tekst. Predomislili su se. "Uh, pa i nije baš tako sjajan." Onda smo pogledali jedan drugi rad - koji nije bio toliko lep, ali je imao odlične informacije - i proveli sat vremena pričajući o procesu učenja, jer poenta nije bila u tome da li je rad savršen ili ne, ili da li treba da bude sličan onome što bih ja napravila, poenta je bila u tome da oni naprave nešto samostalno, I to im je dozvolilo da prave greške, razmišljaju i nauče iz toga. A kada sledeće godine opet budemo radili projekat, biće bolji. Jer učenje je proces koji podrazumeva i određen broj neuspeha, na kojima se učimo i konačno stičemo znanja. Postoji milion slika koje bih mogla da vam pokažem, i morala sam pažljivo da biram - ovo je jedna od mojih omiljenih - učenika koji uče, koji pokazuju kako sve učenje može da izgleda u okruženju u kome se oslobađamo tereta ideje da učenici moraju da dođu u školu po informacije već da ih umesto toga pitamo šta sa tim mogu da urade. Postavite im pitanja koja ih stvarno zanimaju. Neće vas razočarati. Tražite od njih da posete različita mesta, da vide različite stvari, da dožive učenje, da se igraju, da ispituju. Ovo je jedna od mojih omiljenih fotografija, napravljena je u utorak, kada sam učenicima dala zadatak da idu na biračka mesta. Ovo je Robi, koji je želeo da podeli sa nama svoj prvi dan glasanja. I ovo je način na koji se uči, jer se od učenika tražilo da posete autentična mesta. Poenta je u tome da, ako nastavimo da obrazovanje posmatramo samo kao dolazak u školu da bi se dobile informacije, a ne kao sticanje znanja kroz iskustvo, uvažavanje mišljenja učenika i prihvatanje grešaka kao dela procesa učenja, onda smo promašili cilj. I sve ono što ste čuli danas neće moći da se ostvari ako nastavimo da se držimo postojećeg sistema obrazovanja koji ne prepoznaje ove kvalitete. Standardizovani test nije ključ uspeha, kao ni insistiranje na zaokruživanju jednog tačnog odgovora. Mi umemo to da uradimo bolje, i krajnje je vreme da se stvari poboljšaju. (Aplauz)