Često držim pedavanja širom sveta, i ljudi me pitaju o izazovima, mojim trenucima i o stvarima zbog kojih se kajem. 1998.: kao samohrana majka četvoro dece, tri meseca nakon rođenja mog četvrtog deteta, počela sam da radim kao asistent istraživača. Otišla sam u severni deo Liberije. U sklopu posla, selo mi je obezbedilo smeštaj kod samohrane majke i njene kćeri. Ispostavilo se da je ta devojčica jedina u tom selu koja je upisala deveti razred. Ljudi u selu su joj se podsmevali. Druge žene su njenoj majci često govorile: "Ti i tvoje dete ćete umreti siromašne." Posle dve nedelje rada u tom selu, došlo je vreme za povratak. Majka je došla kod mene, klekla i rekla: "Lejma, povedi moju kćer. Želim da bude medicinska sestra." Živela sam u velikom siromaštvu, u kući svojih roditelja, i nisam mogla to da priuštim. Sa suzama u očima, rekla sam: "Ne." Dva meseca kasnije, odlazim u drugo selo, sa istim zadatkom, i ponudili su mi da živim sa upravnikom sela. Njegova žena ima tu devojčicu, iste boje kao i ja, potpuno prljavu. Po čitav dan ona je tumarala okolo samo u svom donjem vešu. Kada sam upitala: "Ko je to?", žena mi je odgovorila: "To je Vei. Njeno ime znači svinja. Majka joj je umrla na porođaju, a niko nije imao pojma ko je njen otac." Te dve nedelje, ona je postala moj saputnik, spavala je pored mene. Kupila sam joj staru odeću i njenu prvu lutku. Veče pre nego što je trebalo da odem, došla je u moju sobu i rekla: "Lejma, ne ostavljaj me ovde. Želim da pođem s tobom. Želim da idem u školu." Veoma siromašna, bez novca, živeći u kući s mojim roditeljima, ponovo sam rekla: "Ne." Dva meseca potom, u oba sela je izbio rat. Ni danas ne znam gde su te devojčice. Godina 2004. Na vrhuncu našeg aktivizma, ministar Liberije me je pozvao i rekao: "Lejma, imam za tebe jednu devetogodišnjakinju. Hoću da je odvedeš kući jer nemamo sigurne kuće." Ovo je priča te devojčice: silovao ju je njen deda sa očeve strane svakog dana, šest meseci. Došla je kod mene naduvena, veoma bleda. Svake noći kada bih se vratila sa posla i legla na hladan pod, ona bi legla pored mene i rekla: "Tetkice, želim da budem dobro. Želim da idem u školu." 2010.: Mlada žena stoji ispred predsednice Sirlif i priča svoju priču kako ona i njena braća i sestre žive zajedno, a roditelji su im poginuli u ratu. Ima 19 godina. Sanja o tome da se školuje kako bi mogla da ih izdržava. Sportski je građena. Jedna od stvari koja se desila je ta da je konkurisala za stipendiju. Punu stipendiju. Dobija je. Njen san da ide u školu, njena želja da se obrazuje, konačno su ostvareni. Odlazi u školu prvog dana. Profesor fizičkog koji je odgovoran za njen program je zamoli da izađe iz učionice. Sledeće tri godine, je bila osuđena na seksualne odnose sa njim svakog dana za uslugu što ju je pustio u školu. Globalno, postoji politika, internacionalni instrumenti, vođe poslova. Veliki ljudi su se obavezali da ćemo zaštititi našu decu od požude i straha. Postoji Povelja o pravima deteta Ujedinjenih nacija. Iz zemalja poput Amerike dolaze inicijative kao što je "Nijedno dete zanemareno". Druge zemlje imaju različite stvari. Postoji milenijumski pokret koji se zove "Tri" i fokusiran je na devojčice. Sva ova izuzetna dela izuzetnih ljudi posvećena usmeravanju mladih ljudi ka onome gde bismo globalno želeli da budu, su po mom mišljenju propala. Na primer, u Liberiji, je trudna svaka treća od deset tinejdžerki. Maloletničko prostituisanje je na vrhuncu. U jednoj zajednici su nam rekli, da kada se probudiš ujutru ugledaš upotrebljene kondome kao papiriće od žvaka. Čak i dvanaestogodišnjakinje rade kao prostitutke, za manje od dolar za jednu noć. To je srceparajuće, to je žalosno. A onda me je neko pitao, baš pre mog izlaganja ovde, pre nekoliko dana, "Pa, ima li nade?" Pre par godina, nekoliko mojih prijatelja je odlučilo da treba da premostimo jaz između naše generacije i generacije mladih žena. Nije dovoljno reći imate dva laureata Nobelove nagrade u republici Liberiji, kada su pri tome vaše devojčice na ulicama i to bez nade, ili bar tako izgleda. Stvorili smo pokret nazvan "Projekat za pomoć mladim devojkama". Posećujemo seoske zajednice i radimo isto ono što se radi u ovoj prostoriji, a to je - stvaramo atmosferu. Kada ove devojčice sednu, vi date šansu inteligenciji, date šansu strasti, date šansu posvećenosti, date šansu usredsređenosti, date šansu velikim vođama. Do danas smo radili sa više od 300 devojčica. Neke od tih devojaka koje su stidljivo ušle u sobu su preuzele odvažne korake, kao mlade majke, da izađu i da se zalažu za prava drugih mladih žena. Jedna mlada žena koju sam srela, tinejdžerka sa četvoro dece, nikada nije pomišljala da završi školu, uspešno je diplomirala; nikada nije pomišljala da studira, upisala se na fakultet. Jednog dana mi je rekla: "Želim da završim fakultet i izdržavam svoju decu." Živi na mestu gde ne može doći do novca za školovanje. Prodaje vodu, sokove, kartice za mobilne telefone. Pomislili biste da štedi taj novac i ulaže u svoje obrazovanje. Zove se Huanita. Ona taj novac daje samohranim majkama u svojoj zajednici koje šalje nazad u školu. Ona kaže: "Lejma, moja želja je da se obrazujem. A ako ja ne mogu da se obrazujem, kada vidim da se neka od mojih sestara obrazuje, moja želja se ostvaruje. Želim bolji život. Želim hranu za moju decu. Želim da prestane seksualno zlostavljanje i iskorištavanje u školama." Ovo je san afričke devojke. Pre nekoliko godina, živela je jedna afrička devojčica. Imala je sina koji je želeo komadić krofne jer je bio jako gladan. Ljuta, frustrirana, zaista uznemirena stanjem svog društva i stanjem svoje dece, ova mlada devojka je osnovala pokret, gde su se obične žene udružile da bi se izborile za mir. Ja ću ispuniti tu želju. Ovo je želja druge afričke devojke. Nisam uspela da ispunim želje te dve devojke. Nisam uspela. Ovo su bile stvari koje su prolazile kroz glavu tim mladim ženama - nisam uspela, nisam uspela, nisam uspela. Ja ću uraditi to. Žene su izašle, usprotivile se brutalnom diktatoru, govorile bez straha. Ne samo da je želja za parčetom krofne ispunjena, već je i želja za mirom ispunjena. Ova mlada žena je takođe želela da ide u školu. Išla je u školu. Ova mlada žena je želela da se dese i druge stvari, i one su se desile. Danas sam ja ta mlada žena, dobitnik Nobelove nagrade. Na putu sam da ispunim želju, koliko je to u mojoj moći, želju mladih afričkih devojaka - da se obrazuju. Osnovali smo fondaciju. Dajemo pune četvorogodišnje stipendije devojčicama iz sela u kojima vidimo potencijal. Ne tražim mnogo od vas. Takođe sam posetila mesta u Sjedinjenim Američkim Državama, i znam da devojke iz ove zemlje takođe imaju želje, za boljim životom negde u Bronksu, za boljim životom negde u Los Anđelesu, za boljim životom negde u Teksasu, za boljim životom negde u Njujorku, za boljim životom negde u Nju Džerziju. Hoćete li da mi se pridružite u pokušaju da pomognemo toj devojci, bilo da je ona iz Afrike ili Amerike ili Japana da joj ispunimo želju, njen san, da dostigne taj san? Zato što svi ovi veliki inovatori i izumitelji sa kojima smo razgovarali i koje smo videli poslednjih nekoliko dana, takođe sede i u skrivenim ćoškovima širom sveta, i sve što traže od nas je da stvorimo tu atmosferu koja će osloboditi inteligenciju, osloboditi strast, osloboditi sve divne stvari koje nose u sebi. Putujmo zajedno. Putujmo zajedno. Hvala vam. (Aplauz) Kris Anderson: Hvala vam mnogo. Upravo sada u Liberiji, šta je to što vam najviše smeta? LG: Tražili su mi da vodim Pokret mira Liberije. Kao deo mog posla, obilazim različita sela i gradove - 13,15 sati na prašnjavim putevima - i nema zajednice u kojoj sam bila, a u kojoj nije bilo inteligentnih devojčica. Na žalost, vizija velike budućnosti, ili san o velikoj budućnosti, samo je san, jer se susrećete sa svim tim porocima. Tinejdžerska trudnoća je, kao što sam rekla, epidemija. Dakle, ono što me brine je to da sam bila tamo, i nekako sam došla i ovde, a ne želim da budem jedina koja je ovde dospela. Tražim načine da druge devojke budu uz mene. Želim da, kada se za 20 godina osvrnem, vidim da jedna devojka iz Liberije, Gane, Nigerije, Etiopije stoji na ovoj TED pozornici. I možda, samo možda, kaže: "Zbog te žene koja je dobila Nobelovu nagradu ja sam danas ovde." Veoma sam zabrinuta kada ih vidim beznadežne. Ali ipak nisam tako pesimistična, jer znam da mi ne treba mnogo da bih ih podstakla. KA: Podelite sa nama jednu stvar koja se desila prošle godine, a koja budi nadu, i kojoj ste bili svedok. LG: Mogu da vam pričam o mnogim takvim primerima. Ali prošle godine smo otišli u selo iz kojeg je predsednica Sirlif, otišli smo da radimo sa devojčicama. Nismo mogli da nađemo 25 devojčica u srednjoj školi. Sve ove devojčice su išle u rudnik zlata, a uglavnom su bile prostitutke i radile razne stvari. Okupili smo 50 devojaka i radili sa njima. To je bilo na početku izbora. To je mesto gde žene nikada - čak ni one starije - nisu čak ni sedele u društvu muškaraca. Ove devojke su se udružile, formirale grupu i započele kampanju za registraciju glasača. To je zaista pravo ruralno mesto. A slogan koji su koristile je bio: "Čak i lepe devojke glasaju." Uspele su da okupe mlade žene. Ali nisu samo to uradile. Otišle su do onih koji su se kandidovali i pitali ih: "Šta je to što ćete pružiti devojkama ove zajednice kada pobedite?" Jedan od tih ljudi koji je već imao mesto je bio vrlo - Liberija ima jedan od najstrožih zakona o silovanju, on je bio jedan od onih koji se zaista bore u parlamentu da preobliče taj zakon jer ga je nazvao varvarskim. Silovanje nije varvarsko, ali zakon, rekao je, jeste. A kada su devojke počele da razgovaraju s njim, bio je veoma neljubazan. Te mlade devojke su se okrenule i rekle mu: "Zbacićemo te sa položaja." On danas više nije na tom položaju. (Aplauz) KA: Lejma, hvala. Hvala mnogo na gostovanju na TED-u. LG: Nema na čemu. (KA: Hvala.) (Aplauz)