Često držim pedavanja
širom sveta,
i ljudi me pitaju
o izazovima,
mojim trenucima
i o stvarima zbog kojih se kajem.
1998.:
kao samohrana majka četvoro dece,
tri meseca nakon rođenja
mog četvrtog deteta,
počela sam da radim
kao asistent istraživača.
Otišla sam u severni deo Liberije.
U sklopu posla,
selo mi je obezbedilo smeštaj
kod samohrane majke
i njene kćeri.
Ispostavilo se da je ta devojčica
jedina u tom selu
koja je upisala
deveti razred.
Ljudi u selu su joj se podsmevali.
Druge žene su njenoj majci često govorile:
"Ti i tvoje dete
ćete umreti siromašne."
Posle dve nedelje rada u tom selu,
došlo je vreme za povratak.
Majka je došla kod mene, klekla
i rekla: "Lejma, povedi moju kćer.
Želim
da bude medicinska sestra."
Živela sam u velikom siromaštvu,
u kući svojih roditelja,
i nisam mogla to da priuštim.
Sa suzama u očima,
rekla sam: "Ne."
Dva meseca kasnije,
odlazim u drugo selo,
sa istim zadatkom,
i ponudili su mi da živim
sa upravnikom sela.
Njegova žena ima tu devojčicu,
iste boje kao i ja,
potpuno prljavu.
Po čitav dan ona je tumarala okolo
samo u svom donjem vešu.
Kada sam upitala: "Ko je to?",
žena mi je odgovorila: "To je Vei.
Njeno ime znači svinja.
Majka joj je umrla na porođaju,
a niko nije imao pojma ko je njen otac."
Te dve nedelje, ona je
postala moj saputnik,
spavala je pored mene.
Kupila sam joj staru odeću
i njenu prvu lutku.
Veče pre nego što je trebalo da odem,
došla je u moju sobu
i rekla: "Lejma, ne ostavljaj me ovde.
Želim da pođem s tobom.
Želim da idem u školu."
Veoma siromašna, bez novca,
živeći u kući s mojim roditeljima,
ponovo sam rekla: "Ne."
Dva meseca potom,
u oba sela je izbio rat.
Ni danas ne znam
gde su te devojčice.
Godina 2004.
Na vrhuncu našeg aktivizma,
ministar Liberije me je pozvao
i rekao: "Lejma, imam za tebe
jednu devetogodišnjakinju.
Hoću da je odvedeš kući
jer nemamo sigurne kuće."
Ovo je priča te devojčice:
silovao ju je
njen deda sa očeve strane
svakog dana, šest meseci.
Došla je kod mene naduvena,
veoma bleda.
Svake noći kada bih se vratila
sa posla i legla na hladan pod,
ona bi legla pored mene
i rekla: "Tetkice, želim da budem dobro.
Želim da idem u školu."
2010.:
Mlada žena stoji ispred predsednice Sirlif
i priča svoju priču
kako ona i njena braća
i sestre žive zajedno,
a roditelji su im poginuli u ratu.
Ima 19 godina. Sanja o tome da se školuje
kako bi mogla da ih izdržava.
Sportski je građena.
Jedna od stvari koja se desila
je ta da je konkurisala za stipendiju.
Punu stipendiju. Dobija je.
Njen san da ide u školu,
njena želja da se obrazuje,
konačno su ostvareni.
Odlazi u školu prvog dana.
Profesor fizičkog
koji je odgovoran za njen program
je zamoli da izađe iz učionice.
Sledeće tri godine,
je bila osuđena na
seksualne odnose sa njim svakog dana
za uslugu što ju je pustio u školu.
Globalno, postoji politika,
internacionalni instrumenti,
vođe poslova.
Veliki ljudi su se obavezali
da ćemo zaštititi našu decu
od požude i straha.
Postoji Povelja o pravima
deteta Ujedinjenih nacija.
Iz zemalja poput Amerike dolaze inicijative
kao što je "Nijedno dete zanemareno".
Druge zemlje imaju različite stvari.
Postoji milenijumski pokret
koji se zove "Tri"
i fokusiran je na devojčice.
Sva ova izuzetna dela izuzetnih ljudi
posvećena usmeravanju mladih ljudi
ka onome gde bismo
globalno želeli da budu,
su po mom mišljenju propala.
Na primer, u Liberiji,
je trudna
svaka treća od deset tinejdžerki.
Maloletničko prostituisanje je na vrhuncu.
U jednoj zajednici su nam rekli,
da kada se probudiš ujutru
ugledaš upotrebljene kondome
kao papiriće od žvaka.
Čak i dvanaestogodišnjakinje
rade kao prostitutke,
za manje od dolar za jednu noć.
To je srceparajuće, to je žalosno.
A onda me je neko pitao,
baš pre mog izlaganja ovde,
pre nekoliko dana,
"Pa, ima li nade?"
Pre par godina, nekoliko mojih prijatelja
je odlučilo da treba da premostimo jaz
između naše generacije
i generacije mladih žena.
Nije dovoljno reći
imate dva laureata Nobelove
nagrade u republici Liberiji,
kada su pri tome vaše devojčice na ulicama
i to bez nade, ili bar tako izgleda.
Stvorili smo pokret
nazvan "Projekat za pomoć
mladim devojkama".
Posećujemo seoske zajednice
i radimo isto ono što
se radi u ovoj prostoriji,
a to je - stvaramo atmosferu.
Kada ove devojčice sednu,
vi date šansu inteligenciji,
date šansu strasti,
date šansu posvećenosti,
date šansu usredsređenosti,
date šansu velikim vođama.
Do danas smo radili
sa više od 300 devojčica.
Neke od tih devojaka
koje su stidljivo ušle u sobu
su preuzele odvažne korake,
kao mlade majke,
da izađu i da se zalažu
za prava drugih mladih žena.
Jedna mlada žena koju sam srela,
tinejdžerka sa četvoro dece,
nikada nije pomišljala da završi školu,
uspešno je diplomirala;
nikada nije pomišljala da studira,
upisala se na fakultet.
Jednog dana mi je rekla:
"Želim da završim fakultet
i izdržavam svoju decu."
Živi na mestu gde ne može doći do novca
za školovanje.
Prodaje vodu, sokove,
kartice za mobilne telefone.
Pomislili biste da štedi taj novac
i ulaže u svoje obrazovanje.
Zove se Huanita.
Ona taj novac daje
samohranim majkama u svojoj zajednici
koje šalje nazad u školu.
Ona kaže: "Lejma, moja želja
je da se obrazujem.
A ako ja ne mogu da se obrazujem,
kada vidim da se neka
od mojih sestara obrazuje,
moja želja se ostvaruje.
Želim bolji život.
Želim hranu za moju decu.
Želim da prestane seksualno zlostavljanje
i iskorištavanje u školama."
Ovo je san afričke devojke.
Pre nekoliko godina,
živela je jedna afrička devojčica.
Imala je sina
koji je želeo komadić krofne
jer je bio jako gladan.
Ljuta, frustrirana,
zaista uznemirena
stanjem svog društva
i stanjem svoje dece,
ova mlada devojka je osnovala pokret,
gde su se obične žene
udružile da bi
se izborile za mir.
Ja ću ispuniti tu želju.
Ovo je želja druge afričke devojke.
Nisam uspela da ispunim
želje te dve devojke.
Nisam uspela.
Ovo su bile stvari koje su prolazile
kroz glavu tim mladim ženama -
nisam uspela, nisam uspela, nisam uspela.
Ja ću uraditi to.
Žene su izašle,
usprotivile se brutalnom diktatoru,
govorile bez straha.
Ne samo da je želja za
parčetom krofne ispunjena,
već je i želja za mirom ispunjena.
Ova mlada žena
je takođe želela da ide u školu.
Išla je u školu.
Ova mlada žena je želela
da se dese i druge stvari,
i one su se desile.
Danas sam ja ta mlada žena,
dobitnik Nobelove nagrade.
Na putu sam
da ispunim želju,
koliko je to u mojoj moći,
želju mladih afričkih devojaka -
da se obrazuju.
Osnovali smo fondaciju.
Dajemo pune četvorogodišnje stipendije
devojčicama iz sela u kojima
vidimo potencijal.
Ne tražim mnogo od vas.
Takođe sam posetila mesta
u Sjedinjenim Američkim Državama,
i znam da devojke iz ove zemlje
takođe imaju želje,
za boljim životom negde u Bronksu,
za boljim životom
negde u Los Anđelesu,
za boljim životom negde u Teksasu,
za boljim životom negde u Njujorku,
za boljim životom
negde u Nju Džerziju.
Hoćete li da mi se pridružite u pokušaju
da pomognemo toj devojci,
bilo da je ona iz Afrike ili Amerike
ili Japana
da joj ispunimo želju,
njen san,
da dostigne taj san?
Zato što svi ovi
veliki inovatori i izumitelji
sa kojima smo razgovarali
i koje smo videli
poslednjih nekoliko dana,
takođe sede i u skrivenim ćoškovima
širom sveta,
i sve što traže od nas
je da stvorimo tu atmosferu koja će
osloboditi inteligenciju,
osloboditi strast,
osloboditi sve divne stvari
koje nose u sebi.
Putujmo zajedno. Putujmo zajedno.
Hvala vam.
(Aplauz)
Kris Anderson: Hvala vam mnogo.
Upravo sada u Liberiji,
šta je to
što vam najviše smeta?
LG: Tražili su mi da vodim
Pokret mira Liberije.
Kao deo mog posla,
obilazim
različita sela i gradove -
13,15 sati na prašnjavim putevima -
i nema zajednice u kojoj sam bila,
a u kojoj nije bilo
inteligentnih devojčica.
Na žalost,
vizija velike budućnosti,
ili san o velikoj budućnosti,
samo je san,
jer se susrećete sa svim tim porocima.
Tinejdžerska trudnoća je,
kao što sam rekla, epidemija.
Dakle, ono što me brine
je to da sam bila tamo,
i nekako sam došla i ovde,
a ne želim da budem jedina
koja je ovde dospela.
Tražim načine
da druge devojke budu uz mene.
Želim da, kada se za 20 godina osvrnem,
vidim da jedna devojka iz Liberije,
Gane, Nigerije, Etiopije
stoji na ovoj TED pozornici.
I možda, samo možda, kaže:
"Zbog te žene koja je dobila
Nobelovu nagradu
ja sam danas ovde."
Veoma sam zabrinuta
kada ih vidim beznadežne.
Ali ipak nisam tako pesimistična,
jer znam da mi ne treba mnogo
da bih ih podstakla.
KA: Podelite sa nama jednu stvar
koja se desila prošle godine,
a koja budi nadu,
i kojoj ste bili svedok.
LG: Mogu da vam pričam
o mnogim takvim primerima.
Ali prošle godine
smo otišli u selo iz kojeg
je predsednica Sirlif,
otišli smo da radimo sa devojčicama.
Nismo mogli da nađemo 25 devojčica
u srednjoj školi.
Sve ove devojčice su išle u rudnik zlata,
a uglavnom su bile prostitutke
i radile razne stvari.
Okupili smo 50 devojaka
i radili sa njima.
To je bilo na početku izbora.
To je mesto gde žene nikada -
čak ni one starije -
nisu čak ni sedele u društvu muškaraca.
Ove devojke su se udružile,
formirale grupu
i započele kampanju
za registraciju glasača.
To je zaista pravo ruralno mesto.
A slogan koji su koristile je bio:
"Čak i lepe devojke glasaju."
Uspele su da okupe mlade žene.
Ali nisu samo to uradile.
Otišle su do onih koji su se kandidovali
i pitali ih: "Šta je to
što ćete pružiti devojkama ove zajednice
kada pobedite?"
Jedan od tih ljudi
koji je već imao mesto je bio vrlo -
Liberija ima jedan od najstrožih
zakona o silovanju,
on je bio jedan od onih koji
se zaista bore u parlamentu
da preobliče taj zakon
jer ga je nazvao varvarskim.
Silovanje nije varvarsko,
ali zakon, rekao je, jeste.
A kada su devojke počele
da razgovaraju s njim,
bio je veoma neljubazan.
Te mlade devojke su
se okrenule i rekle mu:
"Zbacićemo te sa položaja."
On danas više nije na tom položaju.
(Aplauz)
KA: Lejma, hvala. Hvala mnogo
na gostovanju na TED-u.
LG: Nema na čemu. (KA: Hvala.)
(Aplauz)