Da li je iko od vas bio izložen suzavcu? Suzavac? Iko? Žao mi je što to čujem, te možda znate da je to veoma toksična supstanca ali možda ne znate da je to veoma jednostavan molekul sa neizgovorivim imenom. Zove se hlorobenzalmalononitril. Uspeo sam. Decenijama je star, ali postaje veoma popularan među policijskim snagama širom planete u poslednje vreme, izgleda i prema mom iskustvu nevoljnog udisanja, suzavac ima dva glavna, ali prilično suprotna efekta. Jedan, može da vam skroz sprži oči, i drugi, može da vam pomogne da ih otvorite. Suzavac mi je definitivno pomogao da otvorim svoje prema nečemu što želim da podelim sa vama ovog popodneva: da živi prenos snage nezavisnog emitovanja putem mreže može biti faktor promene pravila u novinarstvu, u aktivizmu, i kao što vidim, i u političkoj raspravi. Ta ideja je počela da me opseda početkom 2011. godine kada sam pokrivao protest u Sao Paulu. Bio je to marš marihuane, okupljanje ljudi koji su tražili legalizaciju kanabisa. Kada je ta grupa krenula da se pokreće, policija je došla s leđa sa gumenim mecima, bombama, a onda suzavcem. Ali da bih skratio dugu priču, ušao sam u taj protest kao glavni urednik prestižnog štampanog časopisa gde sam radio oko 11 godina i zahvaljujući nezaustavljivom efektu suzavca, napustio sam ga kao novinar koji je sada posvećen novim načinima deljenja sirovih iskustava onoga što se tamo zapravo dešava. U narednoj nedelji, bio sam nazad na ulicama, ali u to vreme nisam više bio član medijskog odeljenja. Bio sam tamo kao nezavisni izveštač, i sve što sam imao sa sobom je bila pozajmljena oprema. Imao sam veoma jednostavnu kameru i ranac sa 3G modemima. Imao sam ovaj internet link koji je mogao da se deli putem socijalnih mreža koji bi mogao biti stavljen na bilo koji internet sajt i tada je protest tekao dobro. Nije bilo nasilja. Nije bilo scena akcije. Ali je bilo nečega veoma uzbudljivog, jer sam mogao da vidim iz daljine da ga pokrivaju TV stanice i imali su ove velike kamione, timove i kamere, i zapravo sam radio istu stvar, a sve što sam imao je ranac. To je zaista bilo uzbudljivo za novinara, ali najinteresantniji deo je bio kada sam se vratio kući, jer sam shvatio da me je posmatralo više od 90 000 ljudi, i primio sam stotine imejlova i poruka ljudi koji su me pitali, kako sam zapravo to izveo, kako je bilo moguće uraditi takvu stvar. I shvatio sam nešto drugo, da je to zapravo bio prvi put da je neko ikada uradio prenos uličnog protesta uživo u zemlji. To me je stvarno šokiralo, jer nisam bio štreber, nisam bio tehnološki tip, a sva neophodna oprema je već bila tu, i bila je lako dostupna. I shvatio sam da smo ovde imali granicu, veoma važnu, da je bilo samo pitanje promene perspektive, a mreža bi mogla biti iskorišćena, zapravo korišćena kao ogromna i nekontrolisana i veoma anarhična TV stanica, TV mreža, i svako sa najosnovnijim veštinama i najosnovnijom opremom, čak i neko poput mene ko je imao problem s mucanjem, pa ako se dogodi, izdržite molim vas, čak i neko poput mene mogao bi da postane reporter. I to je zvučalo revolucionarno u mojoj glavi. U narednih par godina, počeo sam da eksperimentišem sa prenosom uživo na različite načine, ne samo na ulicama već i u studijima i kućama, do početka prošle, 2013. godine, kada sam postao suosnivač grupe po imenu Midia NINJA. NINJA je akronim za "Narrativas Independentes Jornalismo e Ação", ili na srpskom, "nezavisno pričanje, novinarsvo i akcija." Bila je to medijska grupa koja je imala mali medijski plan. Nismo imali nikakvu finansijsku strukturu. Nismo planirali da zaradimo od ovoga, što je bilo pametno, jer sada ne treba da pravite pare od novinarstva. Ipak smo imali veoma čisto i jasno uverenje, znali smo da bi hiperpovezano okruženje društvenih mreža možda moglo da nam omogući da učvrstimo mrežu eksperimentalnog novinarstva širom žemlje. Stoga smo prvo pokrenuli Fejsbuk stranicu, a onda i proglas, i počeli smo da pokrivamo ulice na jako jednostavan način. Ali se onda nešto dogodilo, nešto neočekivano, nešto što niko nije mogao da nasluti. Ulični protesti su počeli da izbijaju u Sao Paulu. Počeli su kao izrazito lokalni i specifični. Bili su protiv naplate vožnje autobusom koja je upravo počela u gradu. Ovo je autobus. Ovde piše: "Krađa." Ali te vrste manifestacija su počele da rastu, i nastavile su da se održavaju. Policijsko nasilje protiv njih je počelo takođe da raste. Tu je bio i drugi konflikt, onaj koji ovde smatram važnijim za isticanje onoga što je bio pripovedački konflikt. Postojale su činjenice koje su plasirali mejnstrim mediji, koje je svako ko je bio na ulicama mogao lako da izazove ako bi predstavio svoju sopstvenu viziju onoga što se zapravo ovde dešavalo. I postojao je sukob vizija, ovaj sukob pripovedanja, koji smatram da je pretvorio te proteste u dug period političkog obračunavanja u zemlji gde su stotine hiljada ljudi, verovatno više od milion ljudi, izašle na ulice širom zemlje. Ali nije se više radilo o naplati vožnje autobusom. Radilo se o svačemu. Zahtevi ljudi, njihova očekivanja, razlozi zašto su bili na ulicama bi mogli da budu različiti kao i što su mogli da budu kontradiktorni u mnogim slučajevima. Kada biste mogli da ovo da pročitate, razumeli biste me. Ovo okruženje političke katarze kroz koju je zemlja prolazila moralo je da bude povezano sa politikom, ali takođe i sa novim načinima organizovanja, kroz novi način komunikacije. U tom okruženju se Midia NINJA izdigao skoro od anonimnosti da bi postao nacionalni fenomen, jer smo imali pravu opremu. Ne koristimo velike kamere. Zapravo koristimo ovo. Koristimo pametne telefone. I ovo nam je u stvari omogućilo da postanemo nevidljivi u sred protesta, ali nam je omogućilo i da uradimo nešto drugo: da pokažemo kako izgleda biti u protestu, da bismo predstavili ljudima kod kuće subjektivnu perspektivu. Ali tu je bilo nešto što je važnije, mislim čak više i od opreme. To je bio način ramišljanja, jer se ne ponašamo kao javno glasilo. Ne takmičimo se za vesti. Pokušavamo da ohrabrimo ljude, da ih pozovemo i da ih zapravo naučimo kako da koriste ovo i kako oni mogu da postanu reporteri. Ovo je bio prelomni preokret Midia Ninja-e od male grupe ljudi, i tokom nekoliko nedelja, porasli smo nekoliko puta i eksponencijalno se proširili širom zemlje. U roku od nedelje ili dve, kako su protesti nastavili da se održavaju, bilo je stotine mladih ljudi povezanih na ovoj mreži širom zemlje. Pokrivali smo više od 50 gradova u isto vreme. To je nešto što nijedna TV stanica ne bi mogla ikada da uradi. Ovo je bilo presudno da nas iznenada preobrati, u neku vrstu mejnstrim medija društvenih mreža. Imali smo par hiljada pratilaca na svojoj Fejsbuk stranici, i uskoro smo imali četvrtinu miliona pratilaca. Naše objave i video klipovi su bili viđeni više od 11 miliona puta u nedelji. Bilo je mnogo više nego što bi neke novine ili časopis uspeli da urade. I to je pretvorilo Media Ninja-u u nešto drugo, više od javnog glasila, više od medijskog projekta. Postalo je skoro kao javni servis građana, protestanata, aktivista, jer su imali veoma jedostavan, efikasan i miran alat za sukob sa policijskim i medijskim autoritetom. Mnoge od naših slika su počele da se koriste na glavnim TV stanicama. Naši prenosi uživo su počeli da se emituju kada su stvari postale veoma ozbiljne. Zbog nekih od naših slika ljudi su izašli iz zatvora, ljudi koji su bili neprevedno zatočeni zbog lažnih optužbi, a mi smo mogli da dokažemo da su nevini. To je uskoro preokrenulo sliku Medija NINJA-e da bude posmatrana kao policijski neprijatelj, nažalost, a nas su na ulici bezočno tukli i na kraju i hapsili. Dešavalo se u mnogim slučajevima. Ali je to takođe bilo korisno, jer smo i dalje bili na mreži, te je to pomoglo da podstaknemo važnu debatu u zemlji o ulozi samih medija i o stanju slobode štampe u zemlji. Tako se Midia NINJA razvio i konačno učvrstio u ono što smo se nadali da će postati: nacionalna mreža stotina mladih ljudi, lokalno samoorganizovanih da pokriju socijalne probleme i probleme ljudskih prava, i izražavaju se ne samo politički već i novinarski. Početkom ove godine, pošto je Midia NINJA uveliko samoorganizujuća mreža, počeo sam da se posvećujem drugom projektu. Zove se Flukso, što na portugalskom znači "prenos". To je novinarski studio u centru Sao Paula, gde sam prenosio uživo kako bih eksperimentisao sa onim što nazivam posttelevizijskim formatima. Ali takođe pokušavam da smislim načine za finansiranje nezavisnog novinarstva kroz direktnu vezu sa publikom, sa aktivnom publikom, jer sada zaista želim da pokušam da se izdržavam od svoje tadašnje odluke vezane za suzavac. Ali ovde postoji nešto značajnije, nešto što verujem da je važnije i presudnije od mog ličnog primera. Rekao sam da bi prenos uživo mogao da pretvori mrežu u ogromnu TV mrežu, ali verujem da on radi nešto drugo, jer nakon posmatranja ljudi kako je koriste ne samo da bi pokrili stvari, već da izraze, da se politički organizuju, verujem da prenos uživo može da pretvori sajberprostor u globalnu političku arenu gde bi svako mogao da ima glas, pravi glas, jer prenos uživo preuzima monopol emitovanja političkog diskursa, verbalnog aspekta političkog dijaloga van dometa političara i političkih učenika, i osnažuje građanina kroz ovu direktnu i neposrednu snagu razmene iskustava i dijaloga, osnažuje ih da preispituju i utiču na vlasti na načine koje ćemo tek videti. Verujem da to čini nešto drugo što bi moglo biti čak i važnije da jednostavnost tehnologije može da sjedini objektivnost i subjektivnost na politički način, kao što ga ja vidim, jer veoma pomaže publici, građaninu da vidi svet kroz tuđe oči, te mu pomaže da se postavi na tuđe mesto. Mislim da ova ideja treba da bude namera, cilj svakog dobrog novinarstva, svakog dobrog aktivizma, ali pre svega, svake dobre politike. Hvala vam mnogo. Bila mi je čast. (Aplauz)