Kada ste dete, sve je moguće. Izazov je često, držati se toga i kada odrastemo. Kao četvorogodišnjakinja imala sam priliku da jedrim po prvi put. Nikada neću zaboraviti uzbuđenje dok smo prilazili obali. Nikada neću zaboraviti osećaj avanture dok sam se ukrcavala na jedrilicu i gledala u njenu malu kabinu po prvi put. Ali najbolji osećaj bio je osećaj slobode, ono što sam osetila kada smo podigli njena jedra. Kao četvorogodišnje dete, bio je to najveći osećaj slobode koji sam ikada mogla da zamislim. Donela sam odluku tamo i tada, da ću jednog dana, nekako i ja jedriti oko sveta. I uradila sam šta sam mogla u životu da se približim tom snu. Sa 10 godina, štedela sam ostatak novca od užine. Osam godina sam svaki dan jela pire krompir i zapečeni pasulj, za po 4 penija svaki, a sos je bio besplatan. Svaki dan sam slagala ušteđevinu na vrhu svoje kutije za novac, a kada bih skupila funtu, ubacila bih novac i precrtala jedan od 100 kvadrata koje sam nacrtala na parčetu papira. Konačno, kupila sam mali čamac. Provodila sam sate sedeći u njenu u bašti sanjajući o mom cilju. Pročitala sam sve knjige o jedrenju, a onda sam konačno, kada mi je rečeno od strane moje škole da nisam dovoljno pametna da budem veterinar napustila školu sa 17 godina kako bih započela sa učenjem o jedrenju. Zamislite kako sam se osećala samo četiri godine kasnije sedeći u sali za sastanke pred nekim za koga sam znala da može da ostvari moj san. Osećala sam kao da moj život zavisi od tog trenutka i neverovatno, on je rekao da. I jedva sam mogla da obuzdam uzbuđenje na tom prvom sastanku o dizajnu dizajnirajući jedrilicu kojom ću jedriti ja sama, bez zaustavljanja, oko sveta. Od tog prvog sastanka pa sve do cilja, sve je bilo kao što sam oduvek zamišljala. Isto kao i u mojim snovima, bilo je tu neverovatnih delova ali i teških. Mimoišle smo santu leda za 6 metara. Devet puta sam se popela na njen jarbol visok 27,5 metara. Bile smo oborene na stranu u Južnom okeanu. Ali zalasci sunca, život u divljini i sama udaljenost apsolutno su oduzimali dah. Nakon tri meseca na moru, sa samo 24 godine završila sam na drugom mestu. Dopalo mi se toliko, da sam u narednih šest meseci odlučila da ponovo obiđem svet, ali ovoga puta ne u trci: da pokušam da budem najbrža osoba na svetu koja je sama, bez pauze jedrila oko sveta. E, za ovo mi je bila potrebna drugačija plovilica: veća, šira, brža, moćnija. Da vam približim malo njene dimenzije, mogla sam se popeti unutar jarbola sve do vrha. 23 metra dugačka, 18 metara široka. Od milja sam je zvala Mobi. Imala je nekoliko trupova. Kada smo je pravili, niko još nije uspeo sam da oplovi svet sam bez zaustavljanja, a mnogi su pokušali, ali dok smo je pravili, jedan Francuz isplovio je jedrilicu 25 posto veću od nje i ne samo da je uspeo, nego je smanjio rekord sa 93 dana na 72 dana. Standard je sad bio mnogo, mnogo veći. Ove jedrilice su uzbudljive za plovidbu. Bio je to trening jedrenja uz francusku obalu. To vrlo dobro znam jer sam bila jedna od pet članova posade. Bilo je potrebno samo 5 sekundi da sve što je bilo pod kontrolom krene naopako, zavijeno u crno dok su nam prozori ponirali u vodu a tih pet sekundi brzo prođe. Pogledajte koliko je more daleko ispod tih ljudi. Zamislite da se nađete u toj situaciji sami u Južnom okeanu zagnjureni u ledeno hladnu vodu, hiljadama kilometara daleko od kopna. Bio je Božić. Jurišala sam u Južni okean ispod Australije. Uslovi su bili zastračujući. Približavala sam se delu okeana koji je bio udaljem 3200 km od najbližeg grada. Najbliže kopno bilo je Antartik a najbliži ljudi su bili zapravo gore iznad mene u Evropskoj svemirskoj stanici. (Smeh) Zaista se nalazite usred ničega. Ako vam zatreba pomoć a živi ste i dalje, potrebno je četiri dana da bi brod došao po vas a onda još četiri dana da vas taj brod vrati nazad u luku. Nijedan helikopter ne može da dopre do vas nijedan avon nema gde da sleti. Približavali smo se ogromnoj oluji. Unutar nje je brzina vetra bila 150 km/h, bio je to previše jak vetar i za mene i za jedrilicu. Talasi su vež dostigli visinu od 12 do 15 metara voda od talasa koji su nas zapljuskivali duvala je horizontalno na nas kao sneg tokom mećave. Da nismo jedrile dovoljno brzo oluja bi nas zahvatila i ili bi nas prevrnula ili razbila u komadiće. Doslovno smo se borile za živote koji su visili o koncu. Brzina za kojom sam vapila dovela je sa sobom opasnost. Svi mi znamo kako je to voziti auto 30, 40 ili 50 km/h. Nije preterano stresno. U stanju smo da se skoncentrišemo. Možemo da uključimo radio. Uzmite tih 80, 90, 100 km/h i ubrzajte na 140, 150 ili 160 km/h. Imate sada pobelele zglobove i sve više stežete volan. Hajde sada tom brzinom skrenite sa puta usred noći i sklonite brisače, šoferšajbnu svetla i kočnice. E, tako to izgleda u Južnom okeanu. (Smeh) (Aplauz) Možete zamisliti bilo bi poprilično teško spavati pod takvim okolnostima čak i kao putnik. Ali vi niste putnik. Sami ste na brodu, jedva možete da se uspravite I na vama je da donesete sve i jednu odluku sami. Bila sam potpuno iscrpljena i fizički i mentalno. 8 promena jedara u 12 sati. Glavno jedro je bilo tri puta teže od mene same, i posle svake promene, sručila bih se na pod oblivena znojem dok snažan vazduh Južnog okeana prži moje grlo. Ali tamo, posle tih najvećih padova najčešće slede najveći usponi. Nekoliko dana kasnije, digle smo se sa dna. Uprkos svemu, bile smo u stanju da jedrimo napred, rušeći rekord usred te depresije. Nebo se razvedrilo, kiša je stala, i puls, monstruozno more oko nas pretvorilo se u najlepše planine obasjane mesečevom svetlošću. Teško je to objasniti, ali kada ste tamo postanete druga osoba. Vaš brod je vaš ceo svet, i šta ponesete sa sobom na polasku je sve što imate. Kada bih vam sada rekla: "Idite u Vankuver i nađite sve što će vam biti potrebno za preživljavanje za naredna tri meseca" to nije ni malo lak zadatak. To je hrana, gorivo, odeća čak i rolne toalet papira i pasta za zube. To je ono što uradimo, a kada krenemo, snalazimo se sve do zadnje kapi goriva i zadnjeg pakovanja hrane. Ni jedno iskustvo u mom životu nije moglo da mi pruži bolje razumevanje definicije reči "konačan." Šta imamo tamo sa sobom je sve što imamo. Nema više. I nikada do tada u životu nisam primenila definiciju konačnog koji sam doživela na brodu na bilo šta izvan jedrenja sve dok nisam sišla sa broda na cilju obarajući taj rekord. (Aplauz) Najzad sam sklopila kockice. Naša globalna ekonomija nije ni malo drugačija. U potpunosti je zavisna o ograničenim materijalima koje imamo samo jednom
 u istoriji čovečanstva. Bilo je kao kada nađete nešto neočekivano ispod kamena imajući samo dva izbora. Ili ću skloniti kamen sa strane i naučiću viče o tome,
 ili ću vratiti kamen nazad i nastaviću sa svojim poslom iz snova jedreći oko sveta. Izabrala sam ono prvo. Stavila sam ga sa strane i započela novo putovanje učenja, razgovori sa izvršnim direktorima, stručnjacima, naučnicima i ekonomistima pomogli su mi da razumem kako
 funkcioniše globalna ekonomija. Moja radoznalost me je odvela
 na neka izvanredna mesta. Ovo je uslikano u gorioniku uglja u elektrani. Ugalj kao fundamentalna potreba globalne energije me je fascinirao, a takođe je blizak mojoj porodici. Moj pradeda je bio rudar uglja, proveo je 50 godina života u podzemlju. Ovo je njegova fotografija, i kada je pogledate, vidite nekoga iz drugog doba. Niko ne nosi pantalone sa tako visokim strukom u današnje vreme. (Smeh) Nego, ovo sam ja sa mojim pradedom, i uzgred, ovo nisu njegove prave uši. (Smeh) Bili smo bliski. Sećam se da sam mu sedela na kolenu, slučajući rudarske priče. Govorio je o drugarstvu ispod zemlje, i činjenici da su rudari obično čuvali korice svojih sendviča kako bi je dali ponijima sa kojima su radili u podzemlju. Kao da je juče bilo. I na mom putovanju učenja, posetila sam sajt Svetske organizacije za ugalj, i na sredini početne stranice, pisalo je: "Preostalo nam je još 118 godina uglja." I pomislila sam, pa, ja to neću ni doživeti, i daleko je veća brojka u pitanju od predviđanja za naftu. A onda sam se presabrala, i shvatila sam da je moj pradeda rođen pre tačno 118 godina pre te godine sedela sam mu na kolenu do svoje 11. godine, i shvatila sam da je to ništa u vremenu, niti u istoriji. To me je nateralo da donesem odluku za koju sam mislila da nikada neću, da napustim sport solo jedrenja iza sebe i da se fokusiram na najveći izazov na koji ću ikada naići: budućnost naše globalne ekonomije. Ubrzo sam shvatila da se ne radi samo o energiji. Nego i o sirovinama. 2008. sam naišla na naučni rad koji proučava koliko još godina imamo na raspolaganju za vađenje sirovina iz zemlje: bakar, 61; kalaj, cink, 40; srebro 29. Ove cifre možda nisu precizne, ali znamo da su te sirovine ograničene. Imamo ih samo jednom. A opet, brzina kojom ih koristimo povećava se veoma brzo, eksponencionalno. Uz više ljudi na svetu sa više stvari, uspeli smo da vidimo 100 godina padanja cena tih osnovnih udobnosti izbrisanih za samo 10 godina. To utiče na sve nas. Sa sobom donosi veliku nestabilnost cena, toliko da je u 2011, vaš prosečan evropski proizvođač automobila doživeo porast cene sirovog materijala od 500 miliona evra, noseći sa sobom polovinu njihovog profita kroz nešto na šta oni apsolutno ne mogu da utiču. I što sam više učila, sve više sam menjala svoj život. Putovala sam manje, radila manje, koristila manje. Činilo se da je zapravo potrebno da radimo manje. Međutim, to mi baš i nije leglo. Nisam se osećala dobro. Činilo se kao da kupujemo još vremena. Iskorišćavali smo stvari još malo više. Čak i kada bi svi radili drugačije, to ne bi rešilo problem. To ne bi popravilo sistem. Bilo je važno u tranziciji, ali ono što je meni bilo fascinantno, je u tranziciji u šta? Šta bi zapravo moglo da funkcioniše? Shvatila sam da je sistem sam po sebi, okvir unutar kojeg mi živimo, u osnovi pun mana, i konačno sam shvatila da naš operativni sistem, način na koji ekonomija funkcioniše, kako je naša ekonomija izgrađena, jeste sistem sam po sebi. Na moru, morala sam da shvatim složene sisteme. Morala sam da primim ulazne jedinice, morala sam da ih obradim, i morala sam da shvatim sistem kako bih pobedila. Morala sam da nađem smisao u tome. Posmatrajući naču globalnu ekonomiju, takođe sam shvatila da je sistem, ali sistem koji dugoročno ne može da funkcioniše efektivno. I shvatila sam da smo usavršavali ono što je efektivno linearna ekonomija već 150 godina, tokom kojih uzimamo materijal iz zemlje, napravimo nešto od njega, a onda konačno taj proizvod biva bačen, i da, recikliramo deo toga, više kao pokušaj da iz toga izvučemo šta možemo na kraju, a ne jer to tako treba. Ovo je ekonomija koja u osnovi, ne može da funkcioniše na duge staze i ukoliko znamo da imamo ograničenu količinu materijala zašto bismo onda izgradili ekonomiju koja efektno iskorišćava stvari, koja stvara otpad? Život sam po sebi postoji već milijarde godina, i u kontinuitetu je adaptiran da efektno koristi materijale. To je kompleksan sistem, ali unutar njega nema otpada. Sve je u upotrebi. To nije linearna ekonomija, ni najmanje, cirkularna je. Osećala sam se kao dete u bašti. Po prvi put na ovom novom putovanju, tačno sam znala gde smo se uputili. Ako možemo da izgradimo ekonomiju koja bi koristila stvari, a ne iskorišćavala, mogli bi da izgradimo budućnost koja bi funkcionisala dugoročno. Bila sam uzbuđena. Ovo je bilo nešto ka čemu se stremi. Tačno smo znali gde smo se uputili, samo smo morali da izradimo put do toga, i upravo smo sa tim na umu osnovali Fondaciju Elen Makartur u septembru 2010. Mnoge škole mišljenja su nas podržale i uputile na ovaj model: industrijska simbioza, ekonomija performansi, ekonomija deljenja, biomimikrija, i naravno, C2C regenerativni pristup. Materijali bi bili definisani ili kao tehnički ili kao biološki, ništa ne bi ostalo za otpad, imali bi smo sistem koji bi apsolutno mogao da funkcioniše dugoročno. Dakle, kako bi ova ekonomija izgledala? Možda ne bi plaćali svetlosna tela, ali bi plaćali uslugu svetla, a proizviđači bi mogli da nadoknade materijale i na promene svetlosna tela kada se pojave efikasniji proizvodi. Šta ako bi postojala netoksična pakovanja rastvoriva u vodi koju na kraju možemo i da pijemo? Nikada ne bi postojao otpad. Ako bi motori bili prepravljeni u fabrikama, kada bi mogli da oporavimo materijale komponenti i znatno smanjimo energetsku potražnju. Šta ako bi mogli da oporavimo komponente strujnih ploča, ponovo koristimo i u osnovi, vratimo u upotrebu materijale iz njih kroz drugu fazu? Šta ako bi skupili ostatke hrane, sav otpad? Šta ako bi to pretvorili u đubrivo, toplotu, energiju, konačno ponovo povezali hranljive sisteme i redizajnirali prirodni kapital? I automobili - ono što želimo je da se krećemo. Nije potrebno da posedujemo materijale za to. Da li bi automobili mogli da budu usluga, i pruže nam mobilnost u budućnosti? Sve ovo zvuči super, ali to više nisu samo ideje, danas su realne, i leže na pragu kružne ekonomije. A pred nama je da ih proširimo i uvećamo. Ok, kako bi ste se vi prebacili sa linearnog na kružno? Pa, naš tim je najpre mislio da je najbolje da krenemo sa najboljim univerzitetima na svetu, sa vodećim svetskim firmama, sa najvećim konvencijskim platformama na svetu, i sa vladama. Mislili smo da biste radili sa najboljim analitičarima i postavili im pitanje: "Da li kružna ekonomija može odvojiti rast od ograničenja resursa? Da li je kružna ekonomija sposobna da ponovo izgradi prirodni kapital? Da li kružna ekonomija može da zameni upotrebu hemijskih đubriva?" Da je bio odgovor za odvajanje, i da, takođe bi mogli da zamenimo trenutnu upotrebu đubriva za zapanjujućih 2,7 puta. Ali kod kružne ekonomije najviše me je inspirisala njena mogućnost da inspiriše mlade ljude. Kada mladi posmatraju ekonomiju kroz kružni objektiv, oni vide nove prilike na potpuno istom horizontu. Mogu da upotrebe svoju kreativnost i znanje da ponovo izgrade ceo sistem, a tu je, dostupno upravo sada, i što pre uradimo to, tim bolje. Dakle, da li možemo da postignemo to za vreme njihovih života? Da li je to stvarno i moguće? Ja verujem da jeste. Ako posmatrate životni vek mog pradede, sve je moguće. Kada se rodio, postojalo je samo 25 automobila na svetu; Tek što su ih izmislili. Kada je imao 14, leteli smo prvi put u istoriji. Sada ima 100,000 čarter letova svakoga dana. Kada je imao 45, napravili smo prvi računar. Mnogi su govorili da neće uspeti, uspeo je, a samo 20 godina posle smo ga pretvorili u mikročip kojih danas ima na hiljade samo u ovoj prostoriji. 10 godina pre njegove smrti, napravili prvi mobilni telefon. Iskreno, nije baš bio mobilan, ali zato danas stvarno jeste, a kako je moj pradeda napustio ovu Zemlju, pojavio se internet. Sada možemo da radimo sve, ali još bitnije, sada imamo plan. Hvala vam. (Aplauz)