Kris Anderson: Mogli bismo početi pričom o vašoj zemlji. To su tri tačke na zemaljskoj kugli. Prilično velike tačke. Mislim da je svaka od njih veličine kao Kalifornija. Pričajte nam o Kiribatima. Anote Tong: Prvo da vam se zahvalim zbog mogućnosti da ispričam priču onima, koje to zaista zanima. Mnogima sam već ispričao priču, ali nisu mnogo marili. Kiribati uključuju tri grupe ostrva: na zapadu su ostrva Gilbert, u sredini su ostrva Feniks, a na istoku su Linijska ostrva. Iskreno rečeno, Kiribati su možda jedina zemlja koja se nalazi na četiri kraja sveta, jer se nalazimo i na severnoj i na južnoj hemisferi, a takođe istočno i zapadno od Međunarodne datumske granice. Ova ostrva su uglavnom atoli, u proseku su na oko dva metara nadmorske visine. To je ono što imamo. Ostrva nisu šira od dva kilometra. Bilo je mnogo slučajeva kada su me pitali: "Vi se mučite. Zašto se ne povučete malo nazad?" Oni ne shvataju. Nemaju predstavu šta je sve upetljano. Kada se podiže nivo mora, oni kažu: "Možete se povući malo nazad." Ja im odgovaram: "Ako se povučemo, pašćemo u okean sa druge strane, razumete?" Ovakve stvari ljudi ne razumeju. KA: Ovo oslikava veoma krhko stanje tamo. Kada ste vi, sami, shvatili da predstoji opasnost za vašu zemlju? AT: Priča o klimatskoj promeni provlači se već decenijama. Kada sam stupio na dužnost 2003, počeo sam priču o klimatskoj promeni na Generalnoj skupštini UN, ali ne sa toliko strasti, jer je među naučnicima bilo neslaganja, da li ju je podstrekao čovek, da li je stvarna ili nije. Ta debata je okončana 2007, Četvrtim Izveštajem o oceni IPCC, gde je kategorički izjavljeno da je ona stvarna, prouzrokovana od strane ljudi i predviđa veoma ozbiljna scenarija za zemlje kao što je moja. Tada sam to ozbiljno shvatio. Pričao sam o tome i u prošlosti. Bili smo zabrinuti. Ali, kada su se pojavili scenariji i predviđanja 2007, to je za nas postala realnost. KA: Prema tim predviđanjima, do 2100, nivo mora će se podići skoro za metar. Neki predviđaju i više, ali šta biste vi rekli skeptiku koji kaže: "Šta je jedan metar? Vi ste u proseku tri metra iznad nivoa mora. U čemu je problem?" AT: Mora da se shvati da bi i neznatni porast nivoa mora značio gubitak velikog dela zemljišta, jer većina zemljišta je nisko. Pored toga, već je sve natopljeno. Nije u pitanju samo pola metra. Mnogi ne shvataju da klimatska promena nije nešto što će se desiti u budućnosti. Već smo na samom dnu dešavanja. Ona je već sa nama. Neke zajednice su već dislocirane. Morali su da se presele, i na svakom zasedanju Skupštine ljudi se žale, traže pomoć za podizanje nasipa, žele da vide šta radimo sa resursima vode, jer se one uništavaju. Na svojim putovanjima na razna ostrva vidim da se neke zajednice bore sa gubitkom useva, zagađenjem vodenih resursa, i vidim da će zadeset godina možda morati da odu, da budu preseljene. KA: Mislim da ste pretrpeli i prvi ciklon, a to je sve povezano. Šta se desilo? AT: Mi smo na ekvatoru, i siguran sam da mnogi misle da smo u stagnaciji, da nismo izloženi ciklonima. Mi ih stvaramo i onda ih šaljemo na sever ili na jug. (Smeh) Ne bi trebalo da nam se vrate. Ali, prvi put početkom ove godine, ciklon Pam, koji je uništio Vanuatu, njegovi obodi su dotakli dva naša najjužnija ostrva, tako da je ceo Tuvalu bio pod vodom kad je udario ciklon Pam. Na dva najjužnija ostrva talasi su dopreli do polovine ostrva, a i više, to se ranije nikad nije dogodilo. To je novo iskustvo. Upravo sam se vratio iz svoje izborne jedinice, i video sam ovo divno drveće, koje se decenijama nalazi ovde, potpuno uništeno. Evo, to se događa, ali kada govorimo o porastu nivoa mora, mislimo da se to dešava postepeno. Dolazi sa vetrovima, natapa se, dolazi do uvećanja, ali ono čemu smo svedoci, to je promena modela vremena, a to je gorući izazov sa kojim ćemo se suočiti pre nego sa povećanjem nivoa mora. KA: Znači, država već vidi posledice. U budućnosti, koje su vaše opcije kao države, kao naroda? AT: Ja ponavljam ovu priču svake godine. Putujem svetom, trudim se da ljudi shvate. Mislim da imamo plan. Jednom prilikom sam govorio u Ženevi, jedan gospodin me je intervjuisao o ovome, a ja sam rekao da mi tražimo plutajuća ostrva, njemu je to bilo smešno, ali je neko rekao: "Ovo nije smešno. Ljudi traže rešenja." Tražim plutajuća ostrva. Japanci su zainteresovanI za izgradnju. Kao država opredelili smo se. Bez obzira šta se dešava, pokušaćemo koliko god možemo da ostanemo i nastavimo opstanak kao narod. Kako ćemo izdržati, to će biti nešto veoma značajno, veoma, veoma suštinsko. Živećemo na plutajućim ostrvima ili ćemo nadgraditi ostrva da bismo bili iznad vode kad more nadolazi i kad budu žestoke oluje. Bez obzira, biće jako, jako teško nabaviti sredstva za ono što nam treba. KA: Onda, jedini izlaz je prisilna migracija. AT: Razmatramo i to, jer u slučaju da ne stigne ništa iz međunarodne zajednice, pripremamo se, ne smemo biti zatečeni poput onoga što se dešava u Evropi. Ne želimo da masovno migriramo u nekom momentu. Želimo da pružimo šansu ljudima danas, oni koji žele to da učine, neka migriraju. Ne želimo da se nešto desi i da budu prisiljeni da se sele, a da za to nisu spremni. Naša kultura je veoma različita, naše društvo je veoma različito, i kad se preselimo u drugačije okruženje, u drugačiju kulturu, potrebno je mnogo prilagođavanja. KA: Postoji prisilno preseljenje u vašoj državi, i ove nedelje ste, juče ili prekjuče, posetili te ljude. Šta se desilo? Šta kažu? AT: Da, žao mi je, mislim da me je neko pitao zašto smo umakli sa tog mesta. Imali smo dobar razlog, jer imamo zajednicu ljudi sa Kiribata, koji žive u tom delu Solomonskih ostrva, a ovo su bili ljudi dislocirani sa ostrva Feniks 60-tih godina. Desila se ozbiljna suša, ljudi nisu mogli živeti više na ostrvu, bili su preseljeni na Solomonska ostrva. Bio je veoma zanimljiv susret sa tim ljudima juče. Nisu znali ko sam. Nisu čuli za mene. Neki su me kasnije prepoznali, mislim da su bili veoma srećni. Kasnije su hteli da mi prirede i formalnu dobrodošlicu. Ono što sam juče video bilo je veoma zanimljivo, jer ovde vidim naše ljude. Govorim našim jezikom, i naravno oni tako uzvraćaju, ali drugačijim akcentom, oni još malo i neće govoriti ispravno Kiribati. Video sam ih, bila je ova žena sa crvenim zubima. Žvakala je betel, a mi to na Kiribatima ne činimo. Ne žvaćemo betel. Neki se žene i udaju za meštane ovde, evo, to se dešava. Kada odete u drugu zajednicu, obavezno se dešavaju promene. Obavezno se desi određeni gubitak identiteta, time ćemo se suočiti u budućnosti, ako i kada budemo migrirali. KA: Mora da je bio izuzetno emotivan dan, zbog ovih pitanja o identitetu, zbog radosti što vas vide, i zbog naglašenog osećanja gubitka. Vrlo je inspirativno čuti da ćete se boriti do kraja da sačuvate narod na svom ognjištu. AT: To je naša želja. Niko nikad ne želi napustiti svoj dom, i to je veoma teška odluka za mene. Kao lider, ne planirate da napustite vaše ostrvo, vaš dom, i mnogo puta su me pitali: "Pa, kako se osećate?" Uopšte mi nije bilo prijatno. To je stvar osećanja, pokušavam da živim s time, i znam da me u nekim prilikama osuđuju da ne pokušavam da rešim problem, ali ja ne mogu da rešim problem. To se mora uraditi na kolektivnom nivou. Klimatska promena je globalna pojava, često sam tvrdio, nažalost, kada smo dolazili u UN, susretao sam se sa Forumom Pacifičkih država, čiji su članovi kako Australija, tako i Novi Zeland, imali smo raspravu. Bilo je o tome nešto malo u vestima, jer su tvrdili da je smanjenje emisija emoguće, da je to nešto što ne bi mogli da urade, jer bi to uticalo na industriju. Na to sam rekao: U redu, razumem šta kažete, ali pokušajte i vi da shvatite šta ja govorim, jer ako ne smanjite emisije, naš opstanak je na granici. Na vama je da procenite ova moralna pitanja. Ovde je industrija naspram preživljavanja ljudi. KA: Pitao sam juče zašto ste ljutiti, a vi ste odgovorili da niste, pa ste zastali. Mislim da ste zbog ovog ljuti. AT: Pozvao bih se na svoju raniju izjavu u Ujedinjenim nacijama. Bio sam veoma ljut, frustriran i utučen. Osećala se uzaludnost borbe koju vodimo, bez nade da ćemo pobediti. Morao sam da promenim svoj pristup. Morao sam postati umereniji jer sam mislio da će ljudi slušati one, koji su racionalni, ali sam ostao skroz racionalan, šta god to znači. (Smeh) KA: Suštinski deo identiteta vašeg naroda je ribolov. Skoro svi su vezani za ribolov na neki način. AT: Da, jedemo ribu svakodnevno, nema sumnje da je naša stopa potrošnje ribe možda najviša na svetu. Nemamo veliki stočni fond, mi zavisimo od ribe. KA: Prema tome, vi zavisite od ribe, kako na lokalnom nivou, tako i po prihodima koje država ostvaruje od ulova tuna, a ipak, pre nekoliko godina ste preduzeli jedan veoma radikalan korak. Recite nam nešto o tome. Mislim da se nešto desilo baš ovde, na ostrvu Feniks. AT: Hajde da vam otkrijem šta riba znači za nas. Imamo najveći prostor za izlov tune na svetu. U Tihom okeanu posedujemo oko šezdeset posto preostalog lovišta, i ono ostaje relativno bezbedno za neke vrste, ali ne za sve. Kiribati su jedan od tri najveća vlasnika ovih resursa, resursa tuna. Sada dobijamo oko osamdeset do devedeset posto prihoda od naknada za pristup i licencu. KA: Govorite o državnom dohotku? AT: O državnom dohotku, koji je pokretač svega što imamo i radimo u vladi, bolnicama, školama. Ipak smo odlučili da to okončamo i bila je to veoma teška odluka. Uveravam vas da to nije bilo lako ni politički, ni na lokalu, ali sam bio ubeđen da to moramo učiniti, da bismo bili sigurni da je ribarstvo održivo. Bilo je naznaka da su neke vrste tuna ozbiljno ugrožene, naročito velikooka. Previše se izlovljava i tuna sa žutim perajima. Riba skakavica je bezbedna. Ovo su bili razlozi da učinimo nešto. Drugi razlog je bio to, što sam zamolio međunarodnu zajednicu, da se žrtvujemo i obavezujemo, da bismo se bavili klimatskom promenom, da bismo se borili pritiv nje. Da bih zamolio međunarodnu zajednicu za požrtvovanje, mislio sam da prvo mi sami moramo da se žrtvujemo. To smo i uradili. Prestanak komercijalnog lova na zaštićenom području Ostrva Feniks značiće gubitak dohotka. Još uvek procenjujemo gubitak, jer smo istrajali od početka godine, videćemo krajem godine šta to znači u smislu gubitka dohotka. KA: Mnogo toga je ovde u igri. U jednu ruku, to može pokrenuti zdravije ribarstvo. Koliko možete podići cene koje naplaćujete za ostala područja? AT: Pregovori su bili vrlo teški, ali smo uspeli podići cenu dnevne dozvole. Za brod koji dolazi u jednodnevni ribolov podigli smo cenu - bila je od 6 do 8 hiljada dolara - sada je od 10 do 12 hiljada dolara po danu. Porast je značajan. Važno je napomenuti da su u prošlosti ribarski brodovi mogli da izlove 10 tona dnevno, a sada možda i 100 tona, toliko su postali efikasni. Morali smo na isti način odgovoriti. Morali smo biti veoma obazrivi, jer je tehnologija mnogo napredovala. Jedno vreme se brazilska flota preselila sa Atlantika na Tihi okean. Nisu mogli. Samoinicijativno su počeli da eksperimentišu mogu li. Sada su našli načina, zato su tako efikasni. KA: Možete li nam dočarati kakvi su ti pregovori? Jer ste vi ustali protiv kompanija koje imaju stotine miliona dolara u igri. Kako održavate sadašnje stanje? Imate li savet drugim liderima, koji se bave istim kompanijama, kako da izvuku najviše za državu, za ribolov? Koji biste savet dali? AT: Previše se fokusiramo na davanje dozvola da bismo ostvarili dobit, jer je dobit od naknade za licencu iznosi oko deset posto izlova, na doku, ne u maloprodajnim objektima. Mi dobijamo samo oko deset posto. Godinama pokušavamo da povećamo udeo u industriji, u prehrani, u preradi, i, nadamo se, u marketingu. Nije lako probiti se, ali idemo u tom pravcu, odgovor je u napredovanju, da bismo povećali dohodak, moramo se više uključiti. Počeli smo već sa time, moramo preurediti industriju. Moramo objasniti ljudima da se svet promenio. Sada želimo sami da proizvodimo ribu. KA: U međuvremenu, lokalni ribari još uvek mogu loviti ribu, kako se njima čini posao? Da li postaje teži? Da li su vode osiromašene? Ili je sve to održivo? AT: Zanatlijsko ribarstvo ne učestvuje u komercijalnom ribarstvu, ono snabdeva samo domaće tržište. Izlov tune je za strano tržište, uglavnom za SAD, Evropu i Japan. I sam sam ribar, nekada sam lovio tune sa žutim perajima. Sada je retkost uloviti tu vrstu, jer su vađene na stotine tona kružnim mrežama. KA: Evo par lepih devojaka iz vaše zemlje. Razmišljajući o njihovoj budućnosti, šta im poručujete, a šta biste poručili svetu? AT: Govorim svetu da zaista moramo učiniti nešto zbog dešavanja sa klimom, jer od toga zavisi budućnost naše dece. Ja imam najmanje dvanaestoro unučadi. Mislim da imam 12, ali to moja supruga bolje zna. (Smeh) Mislim da imam osmoro dece. Moram misliti i na njih. Svakog dana vidim svoju unučad, otprilike su godišta ovih devojčica, i zaista se pitam, ponekad se i naljutim. Šta će od njih postati? Zbog njih bi trebalo svako da zna da se ne radi o nacionalnom interesu, jer klimatsku promenu, nažalost, mnoge zemlje smatraju nacionalnim problemom. A nije. Ovaj argument razmatramo od skoro sa našim partnerima iz Australije, sa Novog Zelanda, jer oni ponavljaju: "Mi više ne možemo smanjiti emisije." Jedan Australijski lider je rekao da su oni uradili svoj deo i time su završili. A šta je sa ostalima? Zašto oni ne nastave? Kada biste zadržali ostatak emisija unutar vaših granica, ne bismo postavljali pitanje. Onda napredujte koliko hoćete. Nažalost, emisije šaljete prema nama, one utiču na budućnost naše dece. Mislim da je to suština klimatske promene danas. Krajem godine srešćemo se u Parizu, ali i do tada možemo razmišljati o ovoj globalnoj pojavi, jer ih mi stvaramo kao pojedinci, kao narodi, ali ona utiče na svakog, pa ipak odbijamo da uradimo nešto po tom pitanju, i smatramo da je to nacionalni problem, ali nije, nego je globalni, i time se moramo baviti zajednički. KA: Ljudi veoma loše reaguju na grafikone i brojke, zatvaramo oči pred time. Naše reagovanje na ljude je ponekad za nijansu bolje. Izgleda da ste za vaš narod, uprkos silnim problemima sa kojima se suočavate, lampica upozorenja svetu, najsjajnija, najmoćnija. Želim da vam se zahvalim u ime svih nas, za vaše izuzetno liderstvo i za to, što ste ovde. Gospodine Predsedniče, hvala vam. AT: Hvala. (Aplauz)