Godine 1796, naučnik Edvard Džener
ubrizgao je materijal iz virusa boginja
u osmogodišnjeg dečaka
naslućujući da će ovo pružiti
neophodnu zaštitu
da se spase ljudi od smrtonosnih epidemija
srodnog virusa malih boginja.
Imao je uspeha.
Osmogodišnjak je bio
inokuliran od bolesti
i ovo je postala prva vakcina.
Ali zašto je to funkcionisalo?
Kako bismo razumeli
kako funkcionišu vakcine,
moramo da znamo kako nas
imuni sistem uopšte štiti
od zaraznih bolesti.
Kad nas napadnu strani mikrobi,
imuni sistem pokreće niz odgovora
pokušavajući da ih otkrije
i eliminiše iz naših tela.
Znaci da ovaj imuni odgovor funkcioniše
su kašljanje, kijanje, upala
kao i temperatura koju iskusimo,
koji u telu zaustavljaju, odbijaju
i uklanjaju stvari poput bakterija.
Ovi urođeni imuni odgovori
takođe pokreću drugu liniju odbrane,
adaptivni imunitet.
Posebne ćelije zvane B i T ćelije
regrutuju se u borbi protiv mikroba
i beleže informacije o njima,
stvarajući memoriju o tome
kako izgledaju napadači
i kako se najlakše protiv njih boriti.
Ovo znanje postaje korisno
ako isti patogen ponovo napadne telo.
Ali uprkos ovom pametnom odgovoru,
još uvek postoji rizik.
Telu treba vremena da nauči
kako da reaguje na patogene
i pojača ovu odbranu.
Ali čak i onda,
ako je telo preslabo ili premlado
da se bori kada je napadnuto,
može se suočiti sa ozbiljnim rizikom
ako je patogen naročito ozbiljan.
Ali šta kada bismo mogli da pripremimo
imuni odgovor tela,
spremivši ga pre nego što se razboli?
Ovde nastupaju vakcine.
Koristeći iste principe koje telo
koristi da se odbrani,
naučnici koriste vakcine da pokrenu
adaptivni imuni sistem tela,
a da se ljudi ne izlože bolesti
u njenoj punoj snazi.
Ovako je dobijeno mnogo vakcina,
od kojih svaka radi na svoj način,
i postoji ih mnogo različitih vrsta.
Prvo, postoje žive atenuirane vakcine.
One se sastoje od samog patogena,
ali mnogo slabije i pitomije varijante.
Onda imamo inaktivisane vakcine,
gde su patogeni ubijeni.
Slabljenjem i inaktivisanjem
u oba tipa vakcine
osigurava se da se patogeni ne razviju
u bolest u punom obliku.
Ali baš kao i bolest,
oni pokreću imuni odgovor
i telo uče da prepozna napad
tako što pravi profil patogena u pripremi.
Mana je to što žive atenuirane vakcine
mogu biti teške za napraviti,
a pošto su žive i veoma snažne,
ne mogu se davati ljudima
sa slabijim imunim sistemima,
dok inaktivisane vakcine ne pružaju
dugotrajan imunitet.
Drugi tip vakcina, subjedinične vakcine,
prave se od samo jednog dela patogena
koji se naziva antigen
i koji je sastojak koji zapravo
pokreće imuni odgovor.
Tako što se još više izoluju
specifične komponente antigena,
poput proteina ili polisaharida,
ove vakcine mogu izazvati
specifične odgovore.
Naučnici sada rade
na potpuno novoj vrsti vakcina
koje se zovu DNK vakcinama.
Za ovu vrstu, izoluju se geni
koji prave specifične antigene
koji su telu potrebni da pokrene
svoj imuni sistem na specifične patogene.
Kada se ubrizgaju u ljudsko telo,
ovi geni daju uputstva ćelijama u telu
da prave antigene.
Ovo izaziva jači imuni odgovor
i priprema telo za buduće pretnje
a pošto vakcina samo sadrži
specifični genetski materijal,
ona ne sadrži druge sastojke
iz ostatka patogena
koji bi mogli da se razviju u bolest
i naškode pacijentu.
Ako ove vakcine budu uspešne,
možda budemo mogli da stvorimo
bolje tretmane za lečenje
za invazivne patogene
koji će se tek pojaviti.
Poput neverovatnog otkića Edvarda Dženera
nastalog uz pomoć moderne medicine
pre mnogo decenija,
dalji razvoj vakcina
možda nam čak dozvoli
da lečimo bolesti poput HIV-a,
malarije
ili ebole, jednoga dana.