Doktor Martin Luter King mlađi,
u svom govoru iz 1968, pozivajući se
na Pokret za građanska prava,
izjavljuje: "Na kraju,
nećemo pamtiti reči naših neprijatelja,
već ćutanje naših prijatelja."
Kao profesor, internalizovao sam
ovu poruku.
Svaki dan, svuda oko nas,
vidimo posledice tišine
koje se manifestuju
u obliku diskriminacije,
nasilja, genocida i rata.
U učionici, iskušavam svoje studente
da istražuju tišinu u sopstvenim životima
kroz poeziju.
Radimo zajedno da ispunimo taj prostor,
da ga prepoznamo, imenujemo,
da razumemo da ne mora biti izvor sramote.
U cilju stvaranja kulture
u mojoj učionici,
gde se učenici osećaju sigurno
da dele privatnost
svojih sopstvenih tišina,
napisao sam četiri
glavna principa na tabli
koja se nalazi ispred mog odeljenja,
gde se svaki student upisuje
na početku školske godine:
čitaj kritički, piši svesno,
govori jasno, reci svoju istinu.
Zamislio sam se kod poslednje tačke:
reci svoju istinu.
I shvatio sam da
ako budem tražio od svojih učenika
da govore glasno,
moraću da kažem svoju istinu
i da budem iskren sa njima o trenucima
kada to nisam uspevao.
Rekao sam im da su me
kao dete u katoličkoj porodici
u Nju Orleansu,
tokom Velikog posta, učili
da najznačajnija stvar koju
neko može da uradi
jeste da se odrekne nečega,
žrtvuje nešto u čemu uglavnom uživa,
kako bi dokazao Bogu da
razume njegovu svetost.
Odrekao sam se gaziranih pića,
Mekdonaldsa, pomfrita,
francuskih poljubaca i svega sličnog.
Ali jedne godine, odrekao sam se govora.
Shvatio sam da je najvrednija stvar
koje sam mogao da se odreknem
moj glas, ali nisam shvatao
da sam se ga se odrekao veoma davno.
Proveo sam veći deo svog života
govoreći ljudima ono što žele da čuju,
umesto onoga što je trebalo da čuju,
rekavši sebi da nisam tu
da bih bio nečija savest
jer još uvek nisam shvatio svoju,
tako da ponekad prosto
ne bih rekao ništa,
zadovoljavajući neznanje svojim ćutanjem,
nesvestan toga da potvrda ne zahteva reči
da bi potvrdila svoje postojanje.
Kada je Kristijan prebijen
zbog toga što je gej
stavio sam ruke u džepove
i prošao sam sa spuštenom glavom
kao da ne vidim.
Nisam mogao da koristim ormarić
nedeljama, jer me je katanac
podsećao na katanac na mojim usnama
kada me je beskućnik na ćošku
pogledao, samo tražeći
potvrdu da je vredan pogleda.
Bio sam prezauzet čačkanjem
ekrana svog Epl telefona
umesto da ga pogledam.
Kada je žena na dobrotvornoj večeri
rekla: "Ponosna sam na tebe.
Mora da je teško učiti siromašnu,
neinteligentnu decu,"
ujeo sam se za usnu, jer očigledno,
bio nam je potreban njen novac
više nego što je mojim učenicima
trebalo dostojanstvo.
Trošimo toliko vremena
slušajući šta drugi govore
da retko obratimo pažnju
na ono što ne govore.
Tišina je ostatak straha.
Oseća vaše mane,
stavlja na giljotinu vaš jezik.
To je vazduh koji napušta pluća,
jer se tamo ne oseća sigurno.
Tišina je genocid u Ruandi.
Tišina je Katrina.
Ono što čujete kada nema
dovoljno vreća za leševe.
To je zvuk koji se čuje
kad se zategne omča.
Ugljenisanje. Lanci. Privilegija. Bol.
Nema vremena da se bitke odaberu
kada su bitke već odabrale vas.
Neću da dopustim da se tišina
umota oko moje neodlučnosti.
Reći ću Kristijanu da je lav,
utočište hrabrosti i izvanrednosti.
Pitaću beskućnika kako se zove
i kako mu je dan prošao, jer ponekad,
sve što ljudi žele je da budu ljudi.
Reći ću onoj ženi da moji učenici
mogu da pričaju
o transcendentalnosti
kao da im je prezime Toro,
i samo zato što ste gledali
jednu epizodu "Žice"
ne znači da znate išta o mojoj deci.
Zato ove godine,
umesto da odustanem od nečega,
živeću svakoga dana kao da je mikrofon
zabijen ispod mog jezika,
a scena ispod mojih inhibicija.
Jer šta će vam govornica,
kada je sve što vam je oduvek
bilo potrebno - vaš glas?
Hvala vam.
(Aplauz)