Provodeći dug dan u lutanju šumom u potrazi za jestivim zrnevljem i biljkama, umorni seoski vrač, po imenu Šenong, slučajno se otrovao 72 puta. Ali pre nego što je otrov uspeo da ga dokrajči, list mu je upao u usta. Sažvakao ga je i to ga je oživelo, i tako smo otkrili čaj. Ili bar tako glasi drevna legenda. Čaj zapravo ne leči trovanja, ali priča o Šenongu, mitskom kineskom izumitelju zemljoradnje, naglašava važnost čaja u drevnoj Kini. Arheološki dokazi upućuju na to da je čaj prvo tamo kultivisan još pre 6000 godina, to jest 1500 godina pre nego što su faraoni sagradili Velike piramide u Gizi. Ta autohtona kineska biljka je ista ona koju trenutno uzgajamo širom sveta, međutim, prvobitno su je konzumirali veoma drugačije. Jeli su je kao povrće ili su je kuvali sa žitnom kašom. Čaj je tek pre 1500 godina prešao iz hrane u piće, kada su ljudi shvatili da kombinacija toplote i vlage može da stvori složen i iznijansiran ukus od zelenog lišća. Nakon stotina godina varijacije u metodu pripremanja čaja, standard je postao zagrevanje čaja, njegovo pakovanje u prenosive grudvice, mlevenje u prah, mešanje sa vrelom vodom i pripremanje pića koje je nazivano "muo ča" ili "mača". Mača je postala toliko popularna da je iznedrila naročitu kinesku kulturu čaja. Čaj je bio tema knjiga i pesama, omiljeno piće careva i medijum za umetnike. Crtali su ekstravagantne slike u peni od čaja, veoma nalik umetnosti u espreso kafi koju danas možete videti u kafićima. U devetom veku, za vreme dinastije Tang, japanski sveštenik je doneo prvu biljku čaja u Japan. Japanci su vremenom razvili sopstvene originalne rituale za čaj, dovodeći do nastanka japanske ceremonijalne čajanke. A u XIV veku, tokom dinastije Ming, kineski car je izmenio standard od čaja presovanog u grudvice do čaja od gotovog lišća. U tom trenutku je Kina i dalje praktično držala monopol na drveće čaja u svetu, zbog čega je čaj bio jedan od tri suštinska kineska izvozna proizvoda, zajedno sa porcelanom i svilom. Ovo je Kini obezbedilo veliku moć i ekonomski značaj kako se ispijanje čaja širilo svetom. Najozbiljnije širenje je počelo oko ranih 1600-ih kada su holandski trgovci doneli velike količine čaja u Evropu. Kraljici Katarini od Bragance, portugalskoj plemkinji, mnogi pripisuju popularisanje čaja kod engleske aristokratije, kada se 1661. udala za kralja Čarlsa II. U to vreme je Velika Britanija bila u sred širenja svog kolonijalnog uticaja i postajala je nova vodeća svetska sila. A kako je Velika Britanija rasla, zainteresovanost za čaj se širila svetom. Do 1700, čaj u Evropi se prodavao deset puta skuplje od kafe, a biljka je i dalje jedino rasla u Kini. Trgovina čajem je bila toliko unosna da je najbrži jedrenjak na svetu, brod kliper, nastao iz žestoke konkurencije među zapadnim trgovinskim firmama. Svi su se trkali da prvi donesu čaj u Evropu kako bi imali najveći profit. Prvo je Britanija plaćala u srebru sav taj kineski čaj. Kada se to ispostavilo preskupim, predložili su da plaćaju čaj drugom supstancom, opijumom. Ovo je u Kini pokrenulo problem javnog zdravstva jer su ljudi postali zavisni od ove droge. Potom je 1839. kineski zvaničnik naredio svojim ljudima da unište ogromne britanske isporuke opijuma kao poruku protiv britanskog uticaja u Kini. Ovaj čin je pokrenuo Prvi opijumski rat između dve nacije. Rat je besneo uzduž i popreko kineske obale do 1842. kada je poražena dinastija Ćing ustupila Britancima luku u Hong Kongu i nastavili su trgovinu pod nepovoljnim uslovima. Rat je oslabio kineski globalni status za više od jednog veka. Britanska firma Ist Indija je takođe želela da sami uzagajaju čaj i tako još više kontrolišu tržište. Te su zapovedili botaničaru Robertu Forčunu da u tajnoj operaciji ukrade čaj iz Kine. Prerušio se i krenuo na opasan put kroz kineske planinske oblasti čaja, na kraju krijumčareći stabljike čaja i iskusne radnike na čaju u Dardželing u Indiji. Otuda se biljka širila još dalje, doprinoseći ubrzanom usponu čaja do svakidašnje robe. Danas je čaj drugo najkonzumiranije piće na svetu, nakon vode i od slatkastog turskog čaja rize do slanog tibetanskog čaja sa maslacem, skoro da postoji jednak broj načina pripreme ovog pića koliko ima i kultura na svetu.