Prije nekoliko godina, mojoj majci se pojavio reumatoidni artritis. Njena zapešća, koljena i nožni prsti su natekli uzrokujući kroničnu bol. Morala se prijaviti na invalidnost. Morala je prestati odlaziti u lokalnu džamiju. Neka jutra je bilo prebolno čak i prati zube. Želio sam pomoći. Ali nisam znao kako. Nisam liječnik. No, ja sam povjesničar medicine. Tako da sam počeo istraživati povijest kroničnih bolova. Ispada da UCLA ima cijelu kolekciju povijesti bolova u svojim arhivima. I našao sam priču -- fantastičnu priču -- čovjeka koji je spasio milijune ljudi od boli; ljudi kao što je moja majka. Ipak, nikad nisam čuo za njega. O njemu nema biografija, niti Hollywoodskih filmova. Njegovo ime je John J. Bonica. No, u vrijeme kad naša priča počinje, bio je više poznat pod imenom Johnny "Bik" Walker. To je bio ljetni dan 1941. godine. Cirkus je tek stigao u mali gradić Brookfield, New York. Gledatelji su pohrlili vidjeti hodače po žici, klaunove -- i ako su sretni, ljudsku topovsku kuglu. Također, došli su vidjeti snažnog čovjeka, Johnnyja "Bika" Walker, mišićavog nasilnika koji te prikliješti za dolar. Znate, tog određenog dana, glas se javio preko cirkusog razglasa. Hitno je bio potreban liječnik, u životinjskom šatoru. Nešto je pošlo po zlu sa krotiteljem lavova. Klimaks njegove točke je pošao po zlu, i njegova glava se zaglavila u lavljim ustima. Ponestajalo mu je zraka; rulja je sa užasom gledala kako se mučio i onesvijestio. Kada je lav konačno opustio čeljust, krotitelj je samo pao na tlo, nepomičan. Kada je došao sebi poslije nekoliko minuta, vidio je poznatog lika pogrbljenog nad njim. Bio je to Bik Walker. Snažni čovjek je dao krotitelju umjetno disanje i spasio mu život. No, snažni čovjek nije nikome rekao, on je zapravo bio student treće godine medicine. Išao je sa cirkusom preko ljeta da plati školarinu, ali je to tajio da bi zaštitio svoj lik. Trebao bi biti zvijer, zločinac -- a ne štreberski dobročinitelj. Njegovi kolege medicinari, također, nisu znali njegovu tajnu. Kako je rekao: "Ako ste bili atletičar, bili ste glupavi dodo." Tako da im nije rekao za cirkus, niti da se bavi profesionalnim hrvanjem navečer i vikendima. Koristio je pseudonime kao Bik Walker, ili kasnije, Maskirani Marvel. Također, držao je u tajnosti te iste godine, da je postao Prvak svijeta u lakoj kategoriji. Tijekom godina, John J. Bonica je vodio paralelne živote. Bio je hrvač; bio je liječnik. Bio je podlac; bio je heroj. Nanosio je bol, i liječio ga. Nije znao u to vrijeme, da će u sljedećih pet desetljeća, tijekom ovih dvoboja identiteta skovati potpuno novi način razmišljanja o boli. Promijenit će modernu medicinu toliko, da će ga desetljećima kasnije, časopis Time nazvati ocem lijekova protiv bolova. No to se dogodilo kasnije. 1942. godine Bonica je diplomirao medicinu i oženio Emmu, svoju voljenu, koju je sreo na jednoj od utakmica prije par godina. I dalje se bavio hrvanjem u tajnosti -- morao je. Njegovo stažiranje u bolnici Sv. Vincenta u New Yorku nije donosilo zaradu. Sa svojim pojasom prvaka, hrvao se u velikim dvoranama, kao što je Madison Square Garden, protiv značajnih protivnika, kao što je bio Everett "Plavi medvjed" Marshall, ili trostruki svjetski prvak, Angelo Savoldi. Utakmice su uzele danak na njegovom tijelu; razderao je kukove, slomio rebra. Jedne noći, palac Užasnog Turka je ostavio ožiljak kao Caponeov na jednoj strani njegovog lica. Sljedeće jutro na poslu je morao nositi kiruršku masku da bi ga sakrio. Dvaput se pojavio na hitnoj sa jednim okom toliko nateknutim, da nije mogao ništa vidjeti. Ali najgore od svega su bile njegove oštećene rascvjetane uši. Rekao je da se osjeća kao da ima dvije bejzbol loptice na svakoj strani glave. Bol se nastavila gomilati u njegovom životu. Nakon toga, gledao je svoju ženu kako se porađa u njegovoj bolnici. Nadimala se i gurala, sa očiglednom mukom. Njen opstetričar je pozvao stažista u smjeni da joj da nekoliko kapi etera da joj ublaži bol. No, stažist je bio mlad čovjek, samo tri tjedna na poslu -- bio je nervozan i dok joj je davao eter, iritirao joj je grlo. Ona se ispovračala i počela gušiti, a lice joj je krenulo plaviti. Bonica, koji je sve ovo gledao, ga je odgurnuo sa strane, raščistio joj dišni put, i spasio svoju ženu i svoje nerođeno dijete. U tom trenutku je odlučio posvetiti život anesteziologiji. Kasnije, otišao je još dalje razvijajući epiduralnu za porođaje. No, prije nego što se mogao fokusirati na opstetriku, morao se prijaviti za temeljni trening. U vrijeme dana D, Bonica se pojavio u Vojni bolnički centar Madigan blizu Tacome. Sa svojih 7700 kreveta, bila je to jedna od najvećih vojnih bolnica u Americi. Bonica je ondje bio zadužen za kontrolu boli. Imao je samo 27 godina. Liječeći toliko pacijenata, Bonica je primjetio slučajeve koji se protive svemu što je naučio. Bol bi trebala biti nešto kao alarm -- na dobar način -- način da tijelo signalizira ozljedu, kao što je slomljena ruka. No, u nekim slučajevima, kao kada su pacijentu amputirali nogu, taj pacijent se i dalje žalio na bol u nepostojećoj nozi. No, ako je ozlijeda izliječena, zašto alarm nastavlja zvoniti? Bilo je drugih slučajeva, gdje uopće nije bilo dokaza o ikakvoj ozlijedi, ali ipak, pacijenta je boljelo. Boncia je potražio sve specijaliste u svojoj bolnici -- kirurge, neurologe, psihijatre i ostale. Pokušao je dobiti njihova mišljenja o svojim pacijentima. Potrajalo je, no počeo je organizirati grupne sastanke tijekom ručka. Bila je to ekipa specijalista koja se bori protiv boli pacijenata. Nitko se dosad nije usredotočio na bol na ovaj način. Nakon toga, potražio je knjige. Pročitao je svaki medicinski udžbenik kojeg se mogao dočepati, pažljivo zapisujući svaki spomen riječi "bol". Od 14000 stranica koje je pročitao, riječ "bol" se pojavila u 17 i pol. Sedamnaest i pol. Za temeljni, najučestaliji, najfrustrirajući dio bivanja pacijentom. Bonica je bio šokiran -- citiram ga, rekao je, "Do kojeg, dovraga, zaključka da ovdje dođeš? O najvažnijoj stvari sa gledišta pacijenta, oni ni ne pričaju." Tako da je tijekom sljedećih osam godina Bonica pričao o tome. Pisao je o tome; napisao je te stranice koje nedostaju. Napisao je ono što je kasnije postalo poznato kao Biblija boli. Tu predlaže nove strategije, nove postupke korištenjem injekcija za blokadu živaca. Predlaže novu ustanovu, kliniku boli, na temelju tih sastanaka za ručak. No, najvažnija stvar o njegovoj knjizi je što je ona predstavljala neku vrstu emocionalnog alarma za medicinu. Očajnička molba liječnicima da shvate bol ozbiljno u pacijentovom životu. Preinačio je samu svrhu medicinu. Cilj nije bio da pacijentima bude bolje; nego da se pacijenti osjećaju bolje. Gurao je svoj plan desetljećima, dok se napokon nije primio sredinom '70-tih godina. Stotine klinika za bol su iznikle diljem svijeta. No, kako se to dogodilo -- tragični preokret. Godine hrvanja su sustigle Bonicu. Bio je izvan ringa preko 20 godina, ali je tih 1500 profesionalnih nastupa ostavilo traga na njegovom tijelu. U srednjim 50-tima, obolio je od osteoartritisa. Tijekom sljedećih 20 godina imao je 22 operacije, uključujući četiri operacije kralješnice, i zamjenu kuka za zamjenom kuka. Jedva je mogao podići ruku, okrenuti vrat. Hodao je pomoću aluminijskih štaka. Prijatelji i bivši studenti su postali njegovi liječnici. Jedan se sjeća da je Bonica primio vjerojatno više injekcija za blokadu živaca nego itko drugi na planeti. Iako je već bio radoholičar, radio je još više -- 15 do 18 sati dnevno. Liječenje drugih je postalo više od samog posla za njega, postalo je najučinkovitiji oblik olakšanja. "Da nisam toliko zaposlen," jednom je rekao novinaru, "bio bih potpuno onesposobljen čovjek." Na poslovnom putu u Floridu na početku 1980-tih, bivši student je vozio Bonicu u Hyde park u Tampi. Prolazili su pored palmi i stali ispred stare palače, sa ogromnim srebrnim topovima sakrivenim u garaži. Kuća je pripadala Zacchini obitelji, koji su predstavljali nešto kao američko cirkusko plemstvo. Desetljećima ranije, Bonica ih je gledao, odjevene u srebrne kombinezone i zaštitne naočale, kako izvode točku koju su izmislili -- Ljudsku topovsku kuglu. No, sada su bili kao i on: u mirovini. Ta generacija je danas mrtva, uključujući Bonicu, tako da ne znamo točno o čemu su pričali taj dan. No ipak, volim zamišljati. Snažni čovjek i ljudske topovske kugle ponovno na okupu, uspoređuju stare ožiljke, i nove. Možda im je Bonica dao koji liječnički savjet. Možda im je ispričao ono što je kasnije rekao usmenom predajom, kako mu je vrijeme u cirkusu i hrvanju duboko oblikovalo život. Bonica je iskusio bol iz prve ruke. Osjetio ju je. Živio ju je. A to je onemogućilo da ju zanemari kod drugih ljudi. Iz empatije, razvio je cijelo novo polje, igrao veliku ulogu da medicinska struka prizna bol samu po sebi. U toj istoj usmenoj predaji, Bonica je tvrdio da je bol najsloženije ljudsko iskustvo. To uključuje tvoj bivši život, tvoj trenutni život, tvoje interakcije, tvoju obitelj. To je definitivno bilo istinito za Bonicu. Ali je bilo istinito i za moju majku. Lako je doktorima da vide moju majku kao neku vrstu profesionalnog pacijenta, ženu koja svoje dane provodi po čekaonicama. Ponekad ju i ja vidim na taj način. No, kako sam vidio Bonicinu bol -- ostavštinu njegovog ispunjenog života -- počeo sam se prisjećati svih stvari koje bol moje majke obuhvaća. Prije nego su natekli i postali artritični, prsti moje majke su tipkali u bolnici na odjelu za ljudske resurse gdje je radila. Savijali su samosu za cijelu džamiju. Kada sam bio dijete, šišali su mi kosu, brisali nos, vezali vezice na cipelama. Hvala vam! (Pljesak)