Recimo da učestvujete u kvizu. Već ste zaradili 1000 dolara u prvoj rundi, kad vas zatekne bonus polje. Sad imate izbor. Možete da uzmete zagarantovani bonus od 500 dolara ili da bacate novčić. Ako bude glava, dobijate bonus od 1000 dolara. Ako bude pismo, uopšte ne dobijate bonus. U drugoj rundi ste zaradili 2000 dolara kad vas zatekne kazneno polje. Sad imate drugi izbor. Možete da prihvatite gubitak od 500 dolara ili da okušate sreću bacanjem novčića. Ako bude glava, ne gubite ništa, ali, naprotiv, ako bude pismo, gubite 1000 dolara. Ako ste poput većine ljudi, verovatno ste izabrali da uzmete zagarantovani bonus u prvoj rundi, a da bacate novčić u drugoj rundi. No, ako razmislite o tome, ovo nema nikakvog smisla. Potpuno su iste šanse i ishodi u obe runde. Pa zašto se onda druga runda čini strašnijom? Odgovor leži u pojavi koja se naziva averzijom prema gubitku. Prema racionalnoj ekonomskoj teoriji naše odluke bi trebalo da se vode jednostavnom matematičkom jednačinom koja odmerava nivo rizika naspram iznosa koji je u pitanju. Ali istraživanja su otkrila da je za mnoge ljude negativno psihološko dejstvo koje osećamo zbog gubitka nečega otprilike dvostruko jače od pozitivnog dejstva dobijanja iste stvari. Averzija prema gubitku je kognitivna predrasuda proistekla iz heuristike, pristupa rešavanju problema zasnovanog na prethodnom iskustvu i intuiciji, a ne na pažljivoj analizi. A ove mentalne prečice mogu da dovedu do iracionalnih odluka, ne nalik zaljubljivanju ili skakanju bandžijem s litice, već logičkih zabluda koje lako mogu da se opovrgnu. Situacije koje se tiču verovatnoće su čuveno loše za primenu heuristike. Na primer, recimo da treba da bacate kocku sa četiri zelene i dve crvene strane dvadeset puta. Možete da izaberete jedan od sledećih nizova bacanja i ako on dođe, dobijate 25 dolara. Koji biste niz odabrali? U jednom istraživanju, 65% učesnika koji su svi bili studenti, izabrali su niz pod B, iako je A kraći i sadržan je unutar B niza, drugim rečima, verovatniji je. Ovo se naziva greškom konjunkcije. Ovde očekujemo da ćemo videti više zelenih bacanja, te naš mozak može da nas obmane da izaberemo manje verovatnu opciju. Heuristika je takođe očajna uopšteno kod baratanja brojevima. U jednom primeru, studenti su podeljeni u dve grupe. Prvu grupu su pitali da li je Mahatma Gandi umro pre ili posle devete godine, dok su drugu grupu pitali da li je umro pre ili posle 140. godine. Oba broja su očigledno bila daleka, ali kad su studenti potom upitani da pogode tačno u kojoj godini je umro, odgovori prve grupe su u proseku bili oko broja 50, dok su u drugoj grupi u proseku bili oko broja 67. Iako bi očigledno pogrešna informacija iz prvog pitanja trebalo da bude nebitna, ipak je uticala na procene studenata. Ovo je primer efekta sidra i često se koristi u marketingu i u pregovorima kako bi se podigla cena koju su ljudi voljni da plate. Pa, ako heuristika vodi do svih tih pogrešnih odluka, zašto je uopšte posedujemo? Pa zato što može da bude prilično efikasna. Većim delom ljudske istorije opstanak je zavisio od donošenja brzih odluka uz ograničene informacije. Kad nema vremena za logičku analizu svih mogućnosti, heuristika nam ponekad može spasiti život. No današnje okruženje zahteva daleko složenije odlučivanje, a te odluke su zbog nesvesnih faktora daleko pristrasnije nego što mislimo, utiču na sve, od zdravlja i obrazovanja do finansija i kriminalne pravde. Ne možemo prosto da isključimo heuristiku našeg uma, ali možemo da naučimo da je budemo svesni. Kada se zateknete u situaciji koja podrazumeva brojeve, verovatnoću ili višestruke detalje, zastanite na sekund i uzmite u obzir da intuitivni odgovor, naposletku, možda i nije tačan.