Kada razmišljamo o klasičnim umetničkim delima, najčešća sredina u kojoj ih zamišljamo jeste muzej. Ali često zaboravljamo da veliki deo ove umetnosti nije stvoren sa muzejskom postavkom na umu. Šta se dešava sa umetničkim delom kada je izdvojeno iz svog prvobitno namenjenog konteksta? Uzmite primer Mikelanđelove statue Davida, koja opisuje dečaka heroja koji je ubio ogromnog Filisteja, Golijata, naoružan samo svojom hrabrošću i praćkom. Kada je Mikelanđelo počeo da oblikuje blok čistog belog mermera da bi preneo ovu poznatu biblijsku priču, grad Firenca je nameravao da postavi gotovo delo na vrhu svoje velike katedrale. Ne samo da bi ova statua visoka preko 5 metara bila lako vidljiva na ovoj visini, već bi njeno postavljanje uz 11 drugih statua heroja Starog zaveta koji se uzdižu pred posmatračima imalo snažan religijski značaj, primoravajući posmatrača da zuri ka nebesima u strahopoštovanju. Ali do trenutka kada je Mikelanđelo završio delo, 1504. godine, planovi za ostale statue su propali, i grad je shvatio da bi podizanje tako velike skulpture na krov bilo teže nego što su mislili. Osim toga, statua je bila tako puna detalja i životvorna, sve to istaknutih vena na Davidovoj ruci i odlučnosti na njegovom licu, da se činilo da je šteta sakriti ga tako daleko od posmatrača. Veće političara i umetnika sastalo se da bi odlučilo o novoj lokaciji za statuu. Naposletku su izglasali da je postave ispred Palate dela Sinjoria, gradske skupštine i doma nove republikanske vlade. Ova nova lokacija je promenila značenje statue. Porodica Mediči, koja je generacijama vladala gradom svojom kontrolom bankarstva, nedavno je bila prognana, a Firenca je sada videla sebe kao slobodan grad, sa svih strana pod pretnjom bogatih i moćnih protivnika. David, sada simbol herojskog otpora naspram nadmoćnih izgleda, postavljen je sa svojim intenzivnim zurenjem, sada pogledom strogog upozorenja, fokusiran direktno prema Rimu, domu kardinala Đovanija de Medičija. Mada sama statua nije bila izmenjena, njeno postavljanje je promenilo skoro svaki njen aspekt od religijskog ka političkom značaju. Iako kopija Davida još uvek postoji kod Palate, originalna statua je premeštena 1873. godine u Galeriju Akademija, gde je ostala do danas. U urednom, tihom ambijentu muzeja, pokraj brojnih poluzavršenih Mikelanđelovih skulptura, otvorena religijska i politička tumačenja otpadaju, ustupajući mesto nezavisnom razmatranju Mikelanđelove umetničke i tehničke veštine. Ali čak i ovde, pronicljiv posmatrač može primetiti da Davidova glava i ruka deluju neproporcionalno veliko, podsetnik da je bilo predviđeno da budu posmatrane odozdo. Dakle, ne samo da kontekst menja značenje i tumačenje umetničkog dela kroz njegovu istoriju, ponekad može da učini da ta se istorija ponovo pojavi na najneočekivanije načine.