Baš sada vam se odvija film u glavi. To je neverovatan film na više kanala. Ima 3D vid i okružujući zvuk za ono što sada vidite i čujete, ali to je samo početak. Vaš film ima miris i ukus i dodir. Ima osećaj vašeg tela, bol, glad, orgazme. Ima emocije, gnev i sreću. Ima sećanja, kao što su scene iz vašeg detinjstva koje se odigravaju pred vama. I ima taj stalni narativ u vašem toku svesnog razmišljanja. U srcu ovog filma ste vi koji to direktno doživljavate. Ovaj film je vaš tok svesti, predmet iskustva uma i sveta. Svest je jedna od fundamentalnih činjenica ljudskog postojanja. Svako od nas je svestan. Svi mi imamo naš sopstveni unutrašnji film, vi i vi i vi. Ne postoji ništa o čemu znamo više direktno. Ili makar ja znam o svojoj svesti direktno. Ne mogu da budem siguran da ste vi svesni. Svest je takođe ono što čini život vrednim življenja. Kada ne bismo bili svesni, ništa u našim životima ne bi imalo smisao niti vrednost. Ali istovremeno, to je najmisterioznija pojava u univerzumu. Zašto smo svesni? Zašto imamo te unutrašnje filmove? Zašto nismo samo roboti koji obrađuju sve te ulazne podatke, proizvode sve te izlazne podatke, bez doživljavanja unutrašnjeg filma? U ovom trenutku, niko ne zna odgovore na ta pitanja. Ukazaću da, za integrisanje svesti u nauku mogu biti potrebne neke radikalne ideje. Neki ljudi kažu da je nauka svesti nemoguća. Nauka je, po svojoj prirodi, objektivna. Svest je, po svojoj prirodi, subjektivna. Dakle, nikada ne može postojati nauka o svesti. Većim delom XX veka, to gledište je bilo uzdrmano. Psiholozi su proučavali ponašanje objektivno, neurolozi su proučavali mozak objektivno, a niko nije čak ni pomenuo svest. Čak i pre 30 godina, kada je TED započeo, bilo je veoma malo naučnog rada o svesti. Pre oko 20 godina, sve to je počelo da se menja. Neurolozi kao što je Frensis Krik i fizičari poput Rodžera Penroza govorili su da je vreme da se nauka lati svesti. I od tada, nastala je prava eksplozija, procvat naučnog rada o svesti. I taj rad je bio izvanredan. Bio je sjajan. Ali takođe ima nekih fundamentalnih ograničenja za sada. Središnje mesto u nauci o svesti poslednjih godina je imala potraga za korelacijama, korelacijama između određenih oblasti mozga i određenih stanja svesti. Videli smo neke od ovih radova kod Nensi Kanvišer i izvrsnog rada koji je predstavila pre samo nekoliko minuta. Sada mnogo bolje razumemo, na primer, vrste moždanih oblasti koje idu uz svesno iskustvo gledanja lica ili osećanja bola ili osećanja sreće. Ali ovo je još uvek nauka korelacija. To nije nauka objašnjenja. Znamo da ove oblasti mozga idu uz određene vrste svesnog iskustva, ali ne znamo zašto je to tako. Volim da to istaknem govoreći da ova vrsta rada neurologije odgovara na neka pitanja o svesti na koja želimo odgovore, pitanja o tome šta određene moždane oblasti rade i sa čim koreliraju. Ali na neki način, to su laki problemi. Prepad na neuronaučnike. Nema zaista lakih problema sa svešću. Ali to se ne odnosi na stvarnu misteriju u srži ovog predmeta: zašto uopšte sva psihička procesovanja u mozgu treba da budu praćena svesnošću? Zašto postoji ovaj unutrašnji subjektivni film? U ovom trenutku, nemamo baš jasnu metu za to. I možete reći: "Hajde samo da damo neurologiji nekoliko godina. Ispostaviće se da je to još jedna popularna pojava, kao što su zastoji u saobraćaju, uragani, kao što je život, i otkrićemo ga. Klasični slučajevi pojavljivanja su svi slučajevi pojavnog ponašanja, kako se saobraćajna gužva ponaša, kako uragan funkcioniše, kako se živi organizam razmožava i prilagođava i metaboliše, sve su to pitanja o objektivnom funkcionisanju. Možete to primeniti na ljudskom mozgu pri objašnjavanju nekih ponašanja i funkcija ljudskog mozga kao pojavnog fenomena: kako hodamo, govorimo, igramo šah, sva ta pitanja o ponašanju. Ali kada se radi o svesti, pitanja o ponašanju su među lakim problemima. Kada je u pitanju težak problem, to je pitanje zašto je sve to ponašanje praćeno subjektivnim iskustvom? I ovde, standardna paradigma pojavnosti, čak i standardna paradigma neurologije, nemaju zaista, za sada, mnogo toga da kažu. Ja sam naučni materijalista u srcu. Želim naučnu teoriju svesti koja funkcioniše, i dugo vremena sam udarao glavom o zid tragajući za teorijom svesti u čistim fizičkim terminima koja bi funkcionisala. Ali sam najzad došao do zaključka da to prosto nije funkcionisalo zbog sistematskih razloga. Duga je to priča, ali suštinska ideja je da ono što dobijate iz potpuno redukcionističkih objašnjenja u fizičkim terminima na osnovi mozga, u pričama o funkcionisanju sistema, njegove strukture, njegove dinamike, ponašanja koje proizvodi, sjajno za rešavanje lakih problema -- kako se ponašamo, kako funkcionišemo - ali kada se radi o subjektivnom iskustvu - zašto sve to deluje kao nešto iznutra? - to je nešto fundamentalno novo, i to je uvek dodatno pitanje. Tako da mislimo da smo ovde u ćorsokaku. Imamo te divne, velike sisteme objašnjenja, navikli smo na njih, gde fizika objašnjava hemiju, hemija objašnjava biologiju, biologija objašnjava delove psihologije. Ali svest izgleda da se ne uklapa u ovu sliku. Sa jedne strane, činjenica je da smo svesni. Sa druge strane, ne znamo kako da to prilagodimo našem naučnom pogledu na svet. Mislim da je svest u ovom trenutku vrsta anomalije, vrsta koju moramo da integrišemo u naš pogled na svet, ali još uvek ne vidimo kako. Suočeni sa ovakvom anomalijom, radikalne ideje mogu biti potrebne, i mislim da možda imamo ideju ili dve koje se najpre čine ludim pre nego što se možemo uhvatiti u koštac sa svešću naučno. Postoji nekoliko kandidata za to koje to lude ideje mogu biti. Moj prijatelj Den Denet, koji je danas ovde, ima jednu takvu. Njegova luda ideja je da nema teških problema svesti. Cela ideja o unutrašnjem subjektivnom filmu podrazumeva vrstu iluzije ili zbrke. Zapravo, sve što treba da uradimo je da objasnimo objektivne funkcije, ponašanja mozga, i onda smo objasnili sve što treba da bude objašnjeno. Pa, više moći za njega. To je vrsta radikalne ideje gde treba da istražujemo ako želite da imate sasvim redukcionističke teorije o svesti zasnovane na mozgu. Istovremeno, za mene i mnoge druge, taj pogled je malo previše blizu prostom poricanju činjenice svesnosti da bi bila zadovoljavajuća. Tako da idem u drugačijem pravcu. Za preostalo vreme, želim da istražim dve lude ideje za koje mislim da obećavaju. Prva luda ideja je da je svest fundamentalna. Fizičari ponekad uzimaju neke aspekte univerzuma kao fundamentalne temelje: prostor i vreme i masu. Oni postuliraju fundamentalne zakone koji upravljaju njima, kao što su zakoni gravitacije ili kvantne mehanike. Ova fundamentalna svojstva i zakoni nisu objašnjena u pogledu bilo čega drugog bazičnijeg. Umesto toga, uzeti su kao primitivi, i odatle gradite svet. Ponekad, lista fundamentalnih stvari se proširuje. U 19. veku, Maksvel je otkrio da ne možete objasniti elektomagnetni fenomen u odnosu na postojeće fundamentalnosti - prostor, vreme, masu, Njutnove zakone - pa je postulirao fundamentalne zakone elekromagnetizma i postulirao je električni napon kao fundamentalni element kojim ti zakoni upravljaju. Mislim da je to situacija u kojoj smo sa svešću. Ako ne možete objasniti svest u odnosu na postojeće fundamentalnosti - prostor, vreme, masu, napon - onda, logično, morate da proširite listu. Prirodna stvar koju treba uraditi jeste postulirati samu svest kao nešto fundamentalno, fundamentalni temelj prirode. To ne znači da se odjednom ne možete baviti naukom bez nje. Ovo stvara način da se bavite naukom sa njom. Ono što nam je zatim potrebno je da proučavamo fundamentalne zakone koji upravljaju svešću, zakone koji povezuju svest sa drugim fundamentalnostima: prostorom, vremenom, masom, fizičkim procesima. Fizičari ponekad kažu da želimo tako jednostavne fundamentalne zakone da bismo ih mogli napisati na prednjoj strani majice. Mislim da je tome slična i situacija u kojoj smo sa svešću. Želimo da pronađemo tako proste fundamentalne zakone da ih možemo napisati na prednjoj strani majice. Još uvek ne znamo koji su to zakoni, ali to je ono za čime tragamo. Druga luda ideja je da bi svest mogla biti univerzalna. Svaki sistem može imati izvestan stepen svesnosti. Ovo gledište se ponekad naziva panpsihizmom: pan za sve, psiha za dušu, svaki sistem je svestan, ne samo ljudi, psi, miševi, muve, već čak i mikrobi Roba Najta, elementarne čestice. Čak i foton ima izvestan stepen svesnosti. Ideja nije u tome da su fotoni inteligentni ili da misle. Foton nije razoren strepnjom jer misli: "Aaa, ja uvek zujim okolo skoro brzinom svestlosti. Nikada ne stignem da usporim i pomirišem ruže." Ne, nije tako. Ali misli se da bi fotoni možda mogli imati neke elemente sirovog, subjektivnog osećaja, nekog primitivnog prethodnika svesti. Ovo vam može zvučati pomalo čudno. Mislim, zašto bi iko mislio nešto tako suludo? Nešto motivacije potiče iz prve lude ideje, da je svest fundamentalna. Ako je fundamentalna, kao prostor i vreme i masa, prirodno je pretpostaviti da takođe može biti i univerzalna, onako kako su i oni. Takođe je vredno pomena da iako se ideja nama čini kontraintuitivnom, mnogo je manje kontraintuitivna ljudima iz drugačijih kultura, gde se čini da je ljudski um mnogo više u skladu sa prirodom. Dublja motivacija potiče od ideje da možda najjednostavniji i najsnažniji način za pronalaženje fundamentalnih zakona koji povezuju svest sa fizičkim procesima jeste povezati svest sa informacijom. Gde god da se obrađuju informacije tu je svest. Kompleksna obrada informacija, kao kod ljudi, kompleksna svest. Jednostavna obrada informacija, jednostavna svest. Zaista uzbudljiva stvar poslednjih godina: neurolog Đulio Tononi je usvojio ovu vrstu teorije i rigorozno je razvio matematičkom teorijom. On ima matematičku meru integracije informacija koju zove fi, mereći količinu informacija integrisanih u sistemu. I pretpostavlja da fi ide uporedo sa svesnošću. Tako da u ljudskom mozgu, neverovatno velika količina integracije informacija, visok stepen fi, mnogo svesti. Kod miša, srednji stepen integracije informacija, još uvek značajno, ozbiljna količina svesnosti. Ali kako idete niže ka crvima, mikrobima, česticama, količina fi opada. Količina integracije informacija opada, ali i dalje nije nula. Po Tononijevoj teoriji, još će biti stepena svesti iznad nule. U suštini, on predlaže fundamentalni zakon svesti: visok fi, visoka svesnost. Sad, ne znam da li je ova teorija ispravna, ali to je zapravo možda vodeća teorija sada u nauci o svesti, i korišćena je da integriše veliki opseg naučnih podataka, i ima lepo svojstvo da je zapravo dovoljno prosta da je možete napisati na prednjoj strani majice. Još jedna konačna motivacija je da bi nam panpsihizam mogao pomoći da integrišemo svest u fizički svet. Fizičari i filozofi su često primećivali da je fizika neobično apstraktna. Opisuje strukturu realnosti koristeći gomilu jednačina, ali ne govori nam o stvarnosti koja leži ispod toga. Kako Stiven Hokin kaže, šta stavlja vatru u jednačine? Pa, sa gledišta panpsihiste, možete ostaviti jednačine fizike takvim kakve jesu, ali možete ih uzeti da opisuju tok svesti. To je ono što fizika zapravo naposletku radi, opisuje tok svesti. Prema ovom gledištu, svest je ta koja stavlja vatru u jednačine. Prema tom gledištu, svest ne visi izvan fizičkog sveta kao neka vrsta dodatka. Ona je baš tu u njegovom srcu. Ovo gledište, ja mislim, panpsihističko gledište ima potencijal da preokrene naš odnos prema prirodi, i može imati neke prilično ozbiljne socijalne i etičke posledice. Neke od njih mogu biti kontraintuitivne. Nekada sam mislio da ne treba da jedem ništa što je svesno, pa bi prema tome trebalo da budem vegetarijanac. Sad, ako ste panpsihista i usvajate to gledište, veoma ćete ogladneti. Dakle mislim da, kada razmislite o tome, ovo teži da preobrati vaša gledišta, imajući u vidu da ono što je važno za etičke svrhe i moralna razmatranja, nije toliko činjenica o svesnosti, već stepen i kompleksnost svesnosti. Takođe je prirodno pitati se o svesti u drugim sistemima, kao što su kompjuteri. Šta je sa sistemom veštačke inteligencije u filmu "Ona", Samanta? Da li je ona svesna? Pa, ako uzmete informaciono, panpsihističko gledište, ona svakako ima komplikovanu obradu i integraciju informacija, pa je vrlo verovatno da je odgovor da, ona je svesna. Ako je to tačno, to pokreće prilično ozbiljna etička pitanja, kako o etici razvijanja inteligentnih kompjuterskih sistema, tako i o etici njihovog isključivanja. Konačno, možete se zapitati o svesti čitavih grupa, planete. Da li Kanada ima svoju sopstvenu svest? Ili više na lokalnom nivou, da li integrisana grupa kao što je publika na TED konferenciji, da li mi upravo sada imamo kolektivnu TED svest, unutrašnji film za ovu kolektivnu TED grupu koji se razlikuje od unutrašnjih filmova svakog od naših delova? Ne znam odgovor na to pitanje, ali mislim da bar njega vredi uzeti za ozbiljno. Okej, dakle ova panpsihistička vizija, ona je radikalna, i ne znam da li je ispravna. Zapravo sam mnogo sigurniji u vezi sa prvom ludom idejom, da je svest fundamentalna, nego drugom, da je univerzalna. Mislim, gledište pokreće veliki broj pitanja, ima veliki broj izazova, kao što je kako oni mali delovi svesti dodaju do kompleksne svesnosti koju znamo i volimo. Ako možemo odgovoriti na ta pitanja, onda mislim da ćemo biti na dobrom putu ka ozbiljnoj teoriji svesti. Ako ne, pa, ovo je možda najteži problem u nauci i filozofiji. Ne možemo očekivati da će se rešiti preko noći. Ali mislim da ćemo ga shvatiti na kraju. Razumeti svest je pravi ključ, ja mislim, kako za razumevanje univerzuma tako i za razumevanje nas samih. Možda je samo potrebna prava suluda ideja. Hvala vam. (Aplauz)