Baš sada
vam se odvija film u glavi.
To je neverovatan film na više kanala.
Ima 3D vid i okružujući zvuk
za ono što sada vidite i čujete,
ali to je samo početak.
Vaš film ima miris i ukus i dodir.
Ima osećaj vašeg tela,
bol, glad, orgazme.
Ima emocije,
gnev i sreću.
Ima sećanja,
kao što su scene iz vašeg detinjstva
koje se odigravaju pred vama.
I ima taj stalni narativ
u vašem toku svesnog razmišljanja.
U srcu ovog filma ste vi
koji to direktno doživljavate.
Ovaj film je vaš tok svesti,
predmet iskustva
uma i sveta.
Svest je jedna od fundamentalnih činjenica
ljudskog postojanja.
Svako od nas je svestan.
Svi mi imamo
naš sopstveni unutrašnji film,
vi i vi i vi.
Ne postoji ništa
o čemu znamo više direktno.
Ili makar ja znam
o svojoj svesti direktno.
Ne mogu da budem siguran
da ste vi svesni.
Svest je takođe ono
što čini život vrednim življenja.
Kada ne bismo bili svesni,
ništa u našim životima
ne bi imalo smisao niti vrednost.
Ali istovremeno, to je
najmisterioznija pojava u univerzumu.
Zašto smo svesni?
Zašto imamo te unutrašnje filmove?
Zašto nismo samo roboti
koji obrađuju sve te ulazne podatke,
proizvode sve te izlazne podatke,
bez doživljavanja unutrašnjeg filma?
U ovom trenutku, niko ne zna odgovore
na ta pitanja.
Ukazaću da,
za integrisanje svesti u nauku
mogu biti potrebne neke radikalne ideje.
Neki ljudi kažu
da je nauka svesti nemoguća.
Nauka je, po svojoj prirodi, objektivna.
Svest je, po svojoj prirodi, subjektivna.
Dakle, nikada ne može postojati
nauka o svesti.
Većim delom XX veka,
to gledište je bilo uzdrmano.
Psiholozi su proučavali ponašanje
objektivno,
neurolozi su proučavali mozak objektivno,
a niko nije čak ni pomenuo svest.
Čak i pre 30 godina, kada je TED započeo,
bilo je veoma malo naučnog rada
o svesti.
Pre oko 20 godina,
sve to je počelo da se menja.
Neurolozi kao što je Frensis Krik
i fizičari poput Rodžera Penroza
govorili su da je vreme da se nauka
lati svesti.
I od tada, nastala je prava eksplozija,
procvat naučnog rada
o svesti.
I taj rad je bio izvanredan.
Bio je sjajan.
Ali takođe ima nekih
fundamentalnih ograničenja za sada.
Središnje mesto
u nauci o svesti poslednjih godina
je imala potraga za korelacijama,
korelacijama između
određenih oblasti mozga
i određenih stanja svesti.
Videli smo neke od ovih radova
kod Nensi Kanvišer i izvrsnog rada
koji je predstavila
pre samo nekoliko minuta.
Sada mnogo bolje razumemo, na primer,
vrste moždanih oblasti koje idu uz
svesno iskustvo gledanja lica
ili osećanja bola
ili osećanja sreće.
Ali ovo je još uvek nauka korelacija.
To nije nauka objašnjenja.
Znamo da ove oblasti mozga
idu uz određene vrste svesnog iskustva,
ali ne znamo zašto je to tako.
Volim da to istaknem govoreći
da ova vrsta rada neurologije
odgovara na neka pitanja
o svesti na koja želimo odgovore,
pitanja o tome
šta određene moždane oblasti rade
i sa čim koreliraju.
Ali na neki način, to su laki problemi.
Prepad na neuronaučnike.
Nema zaista lakih problema sa svešću.
Ali to se ne odnosi na stvarnu misteriju
u srži ovog predmeta:
zašto uopšte
sva psihička procesovanja u mozgu
treba da budu praćena svesnošću?
Zašto postoji
ovaj unutrašnji subjektivni film?
U ovom trenutku,
nemamo baš jasnu metu za to.
I možete reći:
"Hajde samo
da damo neurologiji
nekoliko godina.
Ispostaviće se da je to
još jedna popularna pojava,
kao što su zastoji u saobraćaju, uragani,
kao što je život, i otkrićemo ga.
Klasični slučajevi pojavljivanja
su svi slučajevi pojavnog ponašanja,
kako se saobraćajna gužva ponaša,
kako uragan funkcioniše,
kako se živi organizam razmožava
i prilagođava i metaboliše,
sve su to pitanja
o objektivnom funkcionisanju.
Možete to primeniti na ljudskom mozgu
pri objašnjavanju
nekih ponašanja i funkcija
ljudskog mozga kao pojavnog fenomena:
kako hodamo,
govorimo, igramo šah,
sva ta pitanja o ponašanju.
Ali kada se radi o svesti,
pitanja o ponašanju
su među lakim problemima.
Kada je u pitanju težak problem,
to je pitanje
zašto je sve to ponašanje
praćeno subjektivnim iskustvom?
I ovde, standardna paradigma
pojavnosti,
čak i standardna paradigma neurologije,
nemaju zaista, za sada,
mnogo toga da kažu.
Ja sam naučni materijalista u srcu.
Želim naučnu teoriju svesti
koja funkcioniše,
i dugo vremena
sam udarao glavom o zid
tragajući za teorijom svesti
u čistim fizičkim terminima
koja bi funkcionisala.
Ali sam najzad došao do zaključka
da to prosto nije funkcionisalo
zbog sistematskih razloga.
Duga je to priča,
ali suštinska ideja
je da ono što dobijate
iz potpuno redukcionističkih objašnjenja
u fizičkim terminima na osnovi mozga,
u pričama o funkcionisanju sistema,
njegove strukture, njegove dinamike,
ponašanja koje proizvodi,
sjajno za rešavanje lakih problema --
kako se ponašamo, kako funkcionišemo -
ali kada se radi
o subjektivnom iskustvu -
zašto sve to deluje kao nešto iznutra? -
to je nešto fundamentalno novo,
i to je uvek dodatno pitanje.
Tako da mislimo da smo ovde u ćorsokaku.
Imamo te divne,
velike sisteme objašnjenja,
navikli smo na njih,
gde fizika objašnjava hemiju,
hemija objašnjava biologiju,
biologija objašnjava delove psihologije.
Ali svest
izgleda da se ne uklapa u ovu sliku.
Sa jedne strane, činjenica je
da smo svesni.
Sa druge strane, ne znamo kako
da to prilagodimo
našem naučnom pogledu na svet.
Mislim da je svest u ovom trenutku
vrsta anomalije,
vrsta koju moramo da integrišemo
u naš pogled na svet,
ali još uvek ne vidimo kako.
Suočeni sa ovakvom anomalijom,
radikalne ideje mogu biti potrebne,
i mislim da možda imamo ideju ili dve
koje se najpre čine ludim
pre nego što se možemo
uhvatiti u koštac sa svešću
naučno.
Postoji nekoliko kandidata
za to koje to lude ideje mogu biti.
Moj prijatelj Den Denet,
koji je danas ovde, ima jednu takvu.
Njegova luda ideja je
da nema teških problema svesti.
Cela ideja
o unutrašnjem subjektivnom filmu
podrazumeva vrstu iluzije ili zbrke.
Zapravo, sve što treba da uradimo
je da objasnimo
objektivne funkcije, ponašanja mozga,
i onda smo objasnili sve
što treba da bude objašnjeno.
Pa, više moći za njega.
To je vrsta radikalne ideje
gde treba da istražujemo
ako želite da imate
sasvim redukcionističke
teorije o svesti zasnovane na mozgu.
Istovremeno, za mene i mnoge druge,
taj pogled je malo previše blizu
prostom poricanju činjenice svesnosti
da bi bila zadovoljavajuća.
Tako da idem u drugačijem pravcu.
Za preostalo vreme,
želim da istražim dve lude ideje
za koje mislim da obećavaju.
Prva luda ideja
je da je svest fundamentalna.
Fizičari ponekad uzimaju
neke aspekte univerzuma
kao fundamentalne temelje:
prostor i vreme i masu.
Oni postuliraju fundamentalne zakone
koji upravljaju njima,
kao što su zakoni gravitacije
ili kvantne mehanike.
Ova fundamentalna svojstva i zakoni
nisu objašnjena u pogledu
bilo čega drugog bazičnijeg.
Umesto toga, uzeti su kao primitivi,
i odatle gradite svet.
Ponekad, lista fundamentalnih stvari
se proširuje.
U 19. veku, Maksvel je otkrio
da ne možete objasniti
elektomagnetni fenomen
u odnosu na postojeće fundamentalnosti -
prostor, vreme, masu, Njutnove zakone -
pa je postulirao fundamentalne zakone
elekromagnetizma
i postulirao je električni napon
kao fundamentalni element
kojim ti zakoni upravljaju.
Mislim da je to situacija u kojoj smo
sa svešću.
Ako ne možete objasniti svest
u odnosu na postojeće fundamentalnosti -
prostor, vreme, masu, napon -
onda, logično, morate da proširite listu.
Prirodna stvar koju treba uraditi
jeste postulirati samu svest
kao nešto fundamentalno,
fundamentalni temelj prirode.
To ne znači da se odjednom
ne možete baviti naukom bez nje.
Ovo stvara način
da se bavite naukom sa njom.
Ono što nam je zatim potrebno
je da proučavamo
fundamentalne zakone
koji upravljaju svešću,
zakone koji povezuju svest
sa drugim fundamentalnostima:
prostorom, vremenom, masom,
fizičkim procesima.
Fizičari ponekad kažu
da želimo tako jednostavne
fundamentalne zakone
da bismo ih mogli napisati
na prednjoj strani majice.
Mislim da je tome slična i situacija
u kojoj smo sa svešću.
Želimo da pronađemo
tako proste fundamentalne zakone
da ih možemo napisati
na prednjoj strani majice.
Još uvek ne znamo koji su to zakoni,
ali to je ono za čime tragamo.
Druga luda ideja
je da bi svest mogla biti univerzalna.
Svaki sistem može imati izvestan stepen
svesnosti.
Ovo gledište
se ponekad naziva panpsihizmom:
pan za sve, psiha za dušu,
svaki sistem je svestan,
ne samo ljudi, psi, miševi, muve,
već čak i mikrobi Roba Najta,
elementarne čestice.
Čak i foton ima izvestan stepen svesnosti.
Ideja nije u tome
da su fotoni inteligentni
ili da misle.
Foton nije razoren strepnjom
jer misli: "Aaa, ja uvek zujim okolo
skoro brzinom svestlosti.
Nikada ne stignem da usporim
i pomirišem ruže."
Ne, nije tako.
Ali misli se da bi fotoni
možda mogli imati
neke elemente sirovog,
subjektivnog osećaja,
nekog primitivnog prethodnika svesti.
Ovo vam može zvučati pomalo čudno.
Mislim, zašto bi iko mislio
nešto tako suludo?
Nešto motivacije potiče
iz prve lude ideje,
da je svest fundamentalna.
Ako je fundamentalna,
kao prostor i vreme i masa,
prirodno je pretpostaviti
da takođe može biti i univerzalna,
onako kako su i oni.
Takođe je vredno pomena da iako se ideja
nama čini kontraintuitivnom,
mnogo je manje kontraintuitivna ljudima
iz drugačijih kultura,
gde se čini da je ljudski um mnogo više
u skladu sa prirodom.
Dublja motivacija potiče od ideje da
možda najjednostavniji i najsnažniji način
za pronalaženje fundamentalnih zakona
koji povezuju svest sa fizičkim procesima
jeste povezati svest sa informacijom.
Gde god da se obrađuju informacije
tu je svest.
Kompleksna obrada informacija,
kao kod ljudi,
kompleksna svest.
Jednostavna obrada informacija,
jednostavna svest.
Zaista uzbudljiva stvar poslednjih godina:
neurolog Đulio Tononi
je usvojio ovu vrstu teorije
i rigorozno je razvio
matematičkom teorijom.
On ima matematičku meru
integracije informacija
koju zove fi,
mereći količinu informacija
integrisanih u sistemu.
I pretpostavlja da fi ide uporedo
sa svesnošću.
Tako da u ljudskom mozgu,
neverovatno velika
količina integracije informacija,
visok stepen fi,
mnogo svesti.
Kod miša, srednji stepen
integracije informacija,
još uvek značajno,
ozbiljna količina svesnosti.
Ali kako idete niže ka crvima,
mikrobima, česticama,
količina fi opada.
Količina integracije informacija opada,
ali i dalje nije nula.
Po Tononijevoj teoriji,
još će biti stepena svesti iznad nule.
U suštini, on predlaže
fundamentalni zakon svesti:
visok fi, visoka svesnost.
Sad, ne znam
da li je ova teorija ispravna,
ali to je zapravo
možda vodeća teorija sada
u nauci o svesti,
i korišćena je da integriše veliki opseg
naučnih podataka,
i ima lepo svojstvo
da je zapravo dovoljno prosta
da je možete napisati
na prednjoj strani majice.
Još jedna konačna motivacija
je da bi nam panpsihizam
mogao pomoći da integrišemo
svest u fizički svet.
Fizičari i filozofi su često primećivali
da je fizika neobično apstraktna.
Opisuje strukturu realnosti
koristeći gomilu jednačina,
ali ne govori nam
o stvarnosti
koja leži ispod toga.
Kako Stiven Hokin kaže,
šta stavlja vatru u jednačine?
Pa, sa gledišta panpsihiste,
možete ostaviti jednačine fizike
takvim kakve jesu,
ali možete ih uzeti da opisuju
tok svesti.
To je ono što fizika zapravo
naposletku radi, opisuje tok svesti.
Prema ovom gledištu, svest je ta
koja stavlja vatru u jednačine.
Prema tom gledištu, svest ne visi
izvan fizičkog sveta
kao neka vrsta dodatka.
Ona je baš tu u njegovom srcu.
Ovo gledište, ja mislim,
panpsihističko gledište
ima potencijal da preokrene naš odnos
prema prirodi,
i može imati neke
prilično ozbiljne socijalne
i etičke posledice.
Neke od njih mogu biti kontraintuitivne.
Nekada sam mislio
da ne treba da jedem ništa
što je svesno,
pa bi prema tome
trebalo da budem vegetarijanac.
Sad, ako ste panpsihista
i usvajate to gledište,
veoma ćete ogladneti.
Dakle mislim da, kada razmislite o tome,
ovo teži da preobrati vaša gledišta,
imajući u vidu da ono što je važno
za etičke svrhe
i moralna razmatranja,
nije toliko činjenica o svesnosti,
već stepen i kompleksnost svesnosti.
Takođe je prirodno pitati se o svesti
u drugim sistemima, kao što su kompjuteri.
Šta je sa sistemom veštačke inteligencije
u filmu "Ona", Samanta?
Da li je ona svesna?
Pa, ako uzmete informaciono,
panpsihističko gledište,
ona svakako ima
komplikovanu obradu
i integraciju informacija,
pa je vrlo verovatno da je odgovor da,
ona je svesna.
Ako je to tačno,
to pokreće prilično ozbiljna
etička pitanja,
kako o etici razvijanja
inteligentnih kompjuterskih sistema,
tako i o etici njihovog isključivanja.
Konačno, možete se zapitati
o svesti čitavih grupa,
planete.
Da li Kanada ima svoju sopstvenu svest?
Ili više na lokalnom nivou,
da li integrisana grupa
kao što je publika na TED konferenciji,
da li mi upravo sada imamo
kolektivnu TED svest,
unutrašnji film
za ovu kolektivnu TED grupu
koji se razlikuje od unutrašnjih filmova
svakog od naših delova?
Ne znam odgovor na to pitanje,
ali mislim
da bar njega vredi uzeti za ozbiljno.
Okej, dakle ova panpsihistička vizija,
ona je radikalna,
i ne znam da li je ispravna.
Zapravo sam mnogo sigurniji
u vezi sa prvom ludom idejom,
da je svest fundamentalna,
nego drugom,
da je univerzalna.
Mislim, gledište pokreće
veliki broj pitanja,
ima veliki broj izazova,
kao što je kako oni mali delovi
svesti dodaju
do kompleksne svesnosti
koju znamo i volimo.
Ako možemo odgovoriti na ta pitanja,
onda mislim da ćemo biti na dobrom putu
ka ozbiljnoj teoriji svesti.
Ako ne, pa, ovo je možda najteži problem
u nauci i filozofiji.
Ne možemo očekivati
da će se rešiti preko noći.
Ali mislim da ćemo ga shvatiti na kraju.
Razumeti svest je pravi ključ, ja mislim,
kako za razumevanje univerzuma
tako i za razumevanje nas samih.
Možda je samo potrebna prava suluda ideja.
Hvala vam.
(Aplauz)