Ja sam Hazar i domovina mog naroda je Afganistan. Kao i stotine tisuća druge Hazar djece, rođen sam u prognanstvu. Kontinuirani progon i djelovanje protiv Hazara prislili su moje roditelje da napuste Afganistan. Taj progon ima dugačku povijest koja seže do 1800-ih, i vladavine kralja Abdur Rahmana. On je ubio 63 posto hazarskog stanovništva. On je gradio minarete njihovim rukama. Mnogi Hazari su prodani u roblje, a mnogi drugi su prebjegli u susjedne zemlje, Iran i Pakistan. Moji roditelji su također prebjegli u Pakistan, i nastanili se u Quetti, gdje sam i ja rođen. Nakon 11. rujna i napada na Blizance, imao sam priliku otići u Afganistan prvi puta, sa stranim novinarima. Imao sam samo 18 i dobio sam posao prevoditelja. Nakon četiri godine, osjećao sam se dovoljno sigurno da se stalno preselim u Afganistan, i tamo sam radio kao dokumentarni fotograf, i radio sam na puno priča. Jedna od najvažnijih priča koje sam napravio bila je o plešućim dječacima Afganistana. To je grozna priča o užasnoj tradiciji. Uključuje mladu djecu koja plešu za gospodare rata i moćne ljude u društvu. Ti dječaci su često oteti ili kupljeni od svojih siromašnih roditelja, i stvaljeni da rade kao seksualni robovi. Ovo je Shukur. On je otet u Kabulu od strane gospodara rata. Odveden je u drugu provinciju, gdje je prisiljen raditi kao seksualni rob za gospodara rata i njegove prijatelje. Kada je ta priča objavljena u Washinston Postu, počeo sam dobivati smrtne prijetnje, i bio sam prisiljen napustiti Afganistan, kao i moji roditelji. Zajedno s mojom obitelji vratio sam se u Quettu. Situacija u Quetti se dramatično promijenila nakon što sam je napustio 2005. Jednom mirno mjesto za Hazare, se pretvorilo u jedan od najopasnijih gradova u Pakistanu. Hazari su ograničeni na dva mala područja, i marginalizirani su društveno, obrazovno i kažnjavaju se. Ovo je Nadir. Znao sam ga od svog djetinjstva. Ranjen je kada je jegov kombi napadnut od terorista u Quetti. Kasnije je umro od zadobivenih ozljeda. Oko 1.600 Hazara je ubijeno u raznim napadima, i oko 3.000 je ranjeno, a mnogi od njih su trajno onesposobljeni. Napadi na Hazar zajednicu će se samo pogoršati, tako da ne začuđuje da žele pobjeći. Nakon Afganistana, Irana, Pakistana, Australija je dom četvrte najveće populacije Hazara na svijetu. Kada je došlo vrijeme da se napusti Pakistan, Australija se činila očitim izborom. Financijski, samo je jedno od nas moglo otići, i odlučeno je da ja idem, u nadi da ako ja stignem na svoje odredište sigurno, ja bih mogao zaraditi da mi se cijela obitelj pridruži. Svi smo znali za rizike, i koliko je zastrašujuće to putovanje, i sreo sam puno ljudi koji su izgubili svoje voljene u moru. To je bila očajnička odluka, ostaviti sve iza sebe, i nitko ne donosi takve odluke jednostavno. Da sam bio u mogućnosti jednostavno odletjeti u Australiju, to bi oduzelo manje od 24 sata. Ali dobiti vizu je nemoguće. Moje putovanje je bilo bitno duže, bitno složenije, i svakako opasnije, putujući avionom u Tajland, i onda cestom i brodom do Malezije pa u Indoneziju, plaćajući ljudima i krijumčarima cijelim putem i provodeći jako puno vremena skrivajući se uz strah da ću biti uhvaćen. U Indoneziji sam se priključio grupi od sedam azilanata. Dijelili smo spavaću sobu u gradu izvan Jakarte pod imenom Bogor. Nakon što sam proveo tjedan u Bogoru, tri moja cimera su krenula na opasan put, a do nas su vijesti stigle dva dana kasnije da je tužni brod potonuo na morskoj ruti za Božićne otoke. Saznali smo kako su naša tri cimera -- Nawroz, Jaffar i Shabbir -- bili među tim nesretnicima. Samo je Jaffar spašen. Shabbir i Nawroz nisu nikada kasnije bili viđeni. To me navelo na razmišljanje, činim li pravu stvar? Zaključio sam kako nemam previše izbora nego nastaviti. Nekoliko tjedana kasnije, dobili smo poziv od krijumčara koji nas je upozorio kako je brod za naše putovanje po moru spreman. Tijekom noći su nas odveli do našeg broda u motornim čamcima, i tako smo došli do starog ribarskog broda koji je već bio pretrpan. Bilo nas je 93-oje, i svi smo bili ispod palube. Nitko nije smio izaći gore. Svatko od nas je platio 6.000 dolara za taj dio puta. Prvi noć i dan su prošli bez problema, ali druge noći se vrijeme okrenulo. Valovi su bacali brod naokolo, a drvo na njemu je stenjalo. Ljudi ispod palube su plakali, molili se, pozivali voljene. Vrištali su. To je bio grozan trenutak. To je bila scena iz sudnjeg dana, ili možda poput neke od onih scena iz hollywoodskih filmova u kojima se sve raspada a svijet će jednostavno okončati. To se nama događalo za stvarno. Nismo imali nikakve nade. Naš brod je plovio poput kutije šibica na vodi bez ikakve kontrole. Valovi su bili bitno viši od našeg broda, a voda je ulazila bitno brže nego što ju je pumpa mogla izbaciti. Izgubili smo nadu. Mislili smo kako je to kraj. Gledali smo smrti u oči, a ja sam to snimao. Kapetan nam je rekao kako nećemo uspjeti, da se moramo vratiti. Otišli smo na palubu i palili i gasili naše baklje kako bi privukli pažnju bilo kojeg broda u prolasku. Nastavili smo pokušavati privući pažnju tako što smo mahali jaknama za spašavanje i zviždali. Napokon smo sitigli do malenog otoka. Naš brod se razbio o stjene, ja sam upao u vodu i uništio svoju kameru sa svime što sam uspio snimiti. Ali na sreću memorijska kartica je spašena. Došli smo do guste šume. Podijelili smo se u puno malih grupa dok smo raspravljali što dalje napraviti. Svi smo bili uplašeni i zbunjeni. Onda, nakon što smo proveli noć na plaži, pronašli smo nasip i kokosove orahe. Mahali smo brodu iz obližnjeg naselja, i ubrzo smo predani indonežanskoj policiji. U pritvornom centru Sergan, imigracijski časnik je došao i skrivećki nas je pretražio. Uzeo je moj mobitel, mojih 300$ u gotovini, i naše cipele kako ne bismo mogli pobjeći, ali nastavili smo pratiti naše čuvare, provjeravajući njihovo kretanje, i oko 4:00 ujutro kada su zasjeli oko vatre, mi smo maknuli dvije razine stakla s vanjskog prozora i provukli se van. popeli smo se preko drvenog vanjskog zida koji je na vrhu imao zdrobljeno staklo. Na njega smo stavili jastuke a oko ruku smo zamotali plahte i popeli se preko zida, i pobjegli smo bosonogi. Bio sam slobodan, s nesigurnom budućnošću, i bez novca. Sve što sam imao bila je memorijska kartica sa slikama i snimkama. Kada je moj dokumentarac prikazan na SBS Dateline, mnogi moji prijatelji su saznali za moju situaciju i pokušali su mi pomoći. Nisu mi dozvolili da ponovno uzmem neki drugi brod i riskiram život. Također sam odlučio ostati u Indoneziji i procesuirati moj slučaj kroz UNHCR, ali stvarno sam se bojao kako ću završiti u Indoneziji na dugi niz godina bez mogućnosti da nešto radim, kao i svaki drugi tražitelj azila. Ali dogodilo se da moj slučaj bude nešto drugačiji. Bio sam sretnik. Moji kontakti su ubrzali moj slučaj kod UNHCR-a, i dobio sam preseljenje u Australiju u svibnju 2013. Nije svaki azilant sretnik poput mene. Stvarno je teško živjeti život s nesigurnom sudbinom, u limbu. Problem s tražiteljima azila u Australiji je toliko ekstremno ispolitiziran da je izgubio ljudsko lice. Tražitelji azila su demonizirani i kao takvi predstvaljeni javnosti. Nadam se kako ćemo moja priča i priče drugih Hazara baciti malo svjetla koje će prikazati ljude koji pate u svojim domovinama, i kako pate, zašto riskiraju svoj život tražeći azil. Hvala vam. (Pljesak)