Danas ću vam govoriti o jednom uznemirujućem pitanju s jednako uznemirujućim odgovorom. Govorit ću o tajnama obiteljskog nasilja, a pitanje kojim ću se pozabaviti jest pitanje koje svi uvijek postavljaju: Zašto je ostala s njim? Zašto bi itko ostao s muškarcem koji ih tuče? Nisam psihijatrica ni socijalna radnica, ni stručnjakinja po pitanju obiteljskog nasilja. Ja sam samo obična žena s pričom. Bile su mi 22 godine. Tek sam diplomirala na Harvardu. Preselila sam se u New York i našla prvi posao kao novinarka i urednica časopisa "Seventeen". Prvi put sam imala vlastiti stan, vlastitu malu, zelenu American Express karticu i jednu ogromnu tajnu. Moja je tajna bio ovaj pištolj napunjen ćorcima koji mi je uperio u glavu čovjek kojega sam smatrala srodnom dušom, i to mnogo, mnogo puta. Čovjek kojega sam voljela više nego bilo koga na svijetu držao mi je pištolj uperen u glavu i prijetio da će me ubiti, ni ne sjećam se više koliko puta. Ovdje sam kako bih vam ispričala priču o bolesnoj ljubavi, psihološkoj zamci prerušenoj u ljubav, u koju milijuni žena, pa čak i nekolicina muškaraca, upadaju svake godine. Možda je to čak i vaša priča. Ne izgledam kao tipična žrtva obiteljskog nasilja. Imam diplomu iz engleskog s Harvarda, magisterij iz marketinga s Poslovne škole Wharton. Većinu karijeru provela u tvrtkama s popisa 500 najbogatijih tvrtki, uključujući Johnson & Johnson, Leo Burnett i Washington Post. Već dvadeset godina u braku sam sa svojim drugim suprugom i imamo troje djece. Imam crnog labradora i vozim Hondu Odyssey. (Smijeh) Stoga je moja prva poruka vama ta da se obiteljsko nasilje događa svima - osobama svih rasa, vjeroispovijesti, materijalnog statusa i razina obrazovanja. Ono je posvuda. Druga moja poruka vama jest ta da svi misle da se obiteljsko nasilje događa ženama, da je to žensko pitanje. To nije posve točno. Preko 85 posto zlostavljača čine muškarci, a do obiteljskog nasilja dolazi samo u intimnim, međuovisnim, dugotrajnim vezama. Drugim riječima - u obiteljima. Na posljednjem mjestu gdje bismo željeli ili očekivali naići na nasilje, što je još jedan od razloga zašto je ono toliko zbunjujuće. I ja bih vam sama rekla da nikad ne bih ostala s muškarcem koji me tuče. No, zapravo sam bila tipična žrtva, i to po svojoj dobi. BIle su mi 22 godine, a u SAD-u žene u dobi od 16 do 24 godine triput su sklonije postati žrtve obiteljskog nasilja nego žene iz ostalih dobnih skupina. Preko 500 žena i djevojaka te dobi svake godine biva ubijeno od strane partnera i muževa zlostavljača u SAD-u. Bila sam vrlo tipična žrtva i po tome što nisam ništa znala o obiteljskom nasilju, znacima upozorenja te o obrascima zlostavljačkog ponašanja. Conora sam upoznala jedne hladne i kišovite siječanjske večeri. Sjeo je pokraj mene na podzemnoj željeznici u New Yorku i počeo mi se nabacivati. Rekao mi je dvije stvari. Prva - i sam je tek diplomirao na uglednom fakultetu i zaposlen je u vrlo uglednoj banci na Wall Streetu. No, ono što je na mene ostavilo najsnažniji dojam nakon tog prvog sastanka jest činjenica da je bio pametan i duhovit i izgledao je kao farmer. Imao je velike obraze, velike rumene obraze i plavu kosu boje žita i činio se tako drag. Jedan od najpametnijih Conorovih poteza, koje je povlačio od samog početka jest stvaranje iluzije da sam ja ta koja dominira u vezi. Činio je to posebno na početku tako što me dizao u nebesa. Prohodali smo i činilo se da mu se sviđa sve na meni. inteligencija, pohađanje Harvarda, strast oko pomaganja tinejdžericama i oko mog posla. Želio je znati sve o mojoj obitelji, o mome djetinjstvu, mojim snovima i nadanjima. Conor je vjerovao u mene kao spisateljicu i kao ženu kao nitko drugi. Uz to je stvorio čarobnu atmosferu povjerenja između nas priznavši mi svoju tajnu: od vrlo rane dobi, od njegove četvrte godine, opetovano ga je divljački tjelesno zlostavljao njegov očuh, a to je zlostavljanje toliko eskaliralo da se ispisao iz škole u 8. razredu, usprkos visokoj inteligenciji, Gotovo 20 godina proveo je nastojeći ponovno izgraditi svoj život. Zbog toga mu ta diploma uglednog sveučilišta, posao na Wall Streetu i sjajna budućnost i jesu toliko puno značili. Da ste mi rekli da će mi taj pametni, duhoviti, nježni muškarac koji me obožavao jednog dana određivati hoću li nositi šminku, dužinu suknje, gdje živim, koje poslove radim, tko su mi prijatelji i gdje ću provoditi blagdane, nasmijala bih vam se u facu jer se ni trunčica nasilnog ponašanja, opsjednutosti kontrolom ni bijesa u početku nije nazirala u Conoru. Nisam znala da je prva faza u svakoj nasilnoj vezi zavesti i šarmirati žrtvu. Nisam znala ni da je druga faza izolirati žrtvu. Conor nije samo došao kući jednog dana i objavio mi: "Znaš što, ovo furanje na Romea i Juliju bilo je super, ali sad moram prjeći na sljedeću fazu i odsad ću te izolirati i zlostavljati" - (Smijeh) - "pa ćemo napustiti ovaj stan da te susjedi ne čuju kako vrištiš i iz ovog grada u kojem imaš prijatelje i obitelj i kolege koji bi primijetili modrice." Ne, Conor je jednog petka uvečer došao kući i rekao da je dao otkaz na poslu, a to je bio njegov posao iz snova, i rekao mi da ga je dao zbog mene jer se uz mene osjeća toliko sigurno i voljeno da više ne osjeća potrebu dokazivati se na Wall Streetu te da sad samo želi otići iz grada, maknuti se od svoje zlostavljajuće disfunkcionalne obitelji i preseliti se u gradić u Novoj Engleskoj gdje će moći uz mene iznova započeti svoj život. Naravno, ja nisam željela otići iz New Yorka i napustiti vlastiti posao iz snova, ali smatrala sam da se za srodnu dušu treba žrtvovati, pa sam se složila i dala otkaz, Conor i ja zajedno smo napustili Manhattan. Nisam imala pojma da sam na putu u poremećenu vrstu ljubavi, da naglavce padam u pažljivo postavljenu fizičku, financijsku i psihološku stupicu. Sljedeći korak u ponašanju zlostavljača jest uvesti prijetnju nasiljem i vidjeti kako žrtva reagira. I tu ulaze u priču oni pištolji. Čim smo se preselili u Novu Englesku - znate, mjesto gdje se Connor navodno osjećao tako sigurno - ponio je sa sobom tri pištolja. Jedan je čuvao u pretincu našeg auta. Drugi je držao pod jastukom na našem krevetu, a treći je stalno nosio u džepu. Rekao je da mu ti pištolji trebaju zbog trauma koje je pretrpio kao dječak. Trebali su mu da bi se osjećao zaštićeno. No, ti su pištolji zapravo bili poruka meni i iako još nije digao ruku na mene, život mi je već tad bio u opasnosti svake minute svakog dana. Connor me prvi puta fizički napao pet dana prije našeg vjenčanja. Bilo je sedam ujutro, ja sam još bila u spavaćici. Bila sam za računalom, pokušavala završiti članak i iživcirala sam se. Conor je moj gnjev iskoristio kao povod da stavi obje ruke oko moga vrata i stisne ga tako čvrsto da nisam mogla ni disati ni vrištati, pa je tako me držeći nekoliko puta udario mojom glavom o zid. Pet dana kasnije, deset masnica na mom vratu taman je izblijedjelo, ja sam obukla majčinu vjenčanicu i udala se za njega. Unatoč tome što se dogodilo, bila sam uvjerena da ćemo živjeti sretno do kraja svojih života jer sam ga voljela, a i on je mene toliko volio i bilo mu je tako silno žao. Jednostavno je bio pod velikim stresom zbog vjenčanja i zbog činjenice da ćemo postati obitelj. Bio je to izolirani incident i nikada me više neće povrijediti. No, dogodilo se još dvaput na medenom mjesecu. Prvi put, vozila sam se u potrazi za zabačenom plažom i izgubila se, a on me šakom udario u glavu tako jako da sam drugom stranom nekoliko puta udarila u staklo prozora na vozačevoj strani. Zatim je, nekoliko dana poslije, vraćajući se s medenog mjeseca, bio iživciran prometom, pa mi je bacio hladni Big Mac u lice. Conor me nastavio tući jednom do dva puta tjedno tijekom sljedeće dvije i pol godine našeg braka. Bila sam u zabludi misleći da sam jedinstvena i jedina u takvoj situaciji. Svaka treća Amerikanka tijekom života postane žrtvom obiteljskog nasilja ili uznemiravanja a CDC izvještava o 15 milijuna djece koje je svake godine zlostavljano, čak 15 milijuna. Dakle, zapravo nas je bilo jako puno. Vratimo se na moje pitanje: Zašto sam ostala s njim? Odgovor je jednostavan. Nisam bila svjesna da me zlostavlja. Iako mi je uperio napunjen pištolj u glavu, gurnuo me niz stube, prijetio da će nam ubiti psa, izvlačio ključ iz motora dok sam vozila autocestom, istresao mi kavu na glavu dok sam se oblačila za razgovor za posao, nikad se nisam vidjela kao zlostavljanu ženu. Umjesto toga, mislila sam da sam veoma snažna žena koja voli jednog teškog muškarca, kao i da sam jedina osoba na svijetu koja može pomoći Conoru da pobijedi svoje demone. Drugo pitanje koje svi uvijek postavljaju: zašto jednostavno ne ode? Zašto nisam otišla? Mogla sam otići u bilo kojem trenutku. Za mene je ovo najtužnije i najbolnije pitanje koje ljudi postavljaju jer mi žrtve zlostavljanja znamo nešto što vi obično ne znate: užasno je opasno napustiti zlostavljača jer je zadnja faza ponašanja zlostavljača ubojstvo žrtve. Preko 70% ubojstava uzrokovanih obiteljskim naslijem dogodi se nakon što žrtva prekine vezu, nakon što se izvuče jer tada zlostavljač više nema što izgubiti. Druge posljedice uključuju dugotrajno vrebanje i uznemiravanje, čak i nakon što se zlostavljač ponovno oženi; zatim uskraćivanje financijskih sredstava i manipulacija sudskim sustavom u svrhu zastrašivanja žrtve i njezine djece koju suci obiteljskog suda redovito prisiljavaju da provode vrijeme bez nadzora s čovjekom koji je tukao njihovu majku. A mi još uvijek pitamo, zašto jednostavno ne ode? Ja sam uspjela otići zbog jednog, zadnjeg, sadističkog premlaćivanja koje me konačno osvijestilo. Shvatila sam da će me muškarac kojeg sam toliko voljela ubiti ako mu to dopustim. Zato sam prekinula šutnju. Rekla sam svima: policiji, susjedima, prijateljima, obitelji, potpunim stranicma I danas sam ovdje jer ste mi svi vi pomogli. Obično imamo stereotipnu predodžbu o žrtvama kao protagonisticama groznih naslova u novinama, kao autodestruktivnim ženama, oštećenom robom. Pitanjem "Zašto ostaje s njim?" neki zapravo žele reći: ";Sama si je kriva kad je ostala." kao da se žrtve namjerno zaljubljuju u muškarce koji ih žele uništiti. Nakon što sam objavila knjigu "Poremećena ljubav", čula sam stotine priča muškaraca i žena koji su i sami izašli iz loših veza, koji su i sami naučili vrijednu lekciju iz onoga što im se dogodilo, te koji su ponovno izgradili svoje živote, sretne živote pune radosti, kao zaposlenici, supruge i majke te žive potpuno slobodni od nasilja - poput mene Jer se ispostavilo da sam ja zapravo tipična žrtva obiteljskog nasilja te tipična predstavnica onih koji su preživjeli obiteljsko nasilje. Ponovno sam se udala, za nježnog i dobrog muškarca i imamo onih spomenutih troje djece, onog crnog labradora i onaj automobil. Ono što nikad više neću imati, nikad, jest uperen pištolj u glavu koji drži netko tko tvrdi da me voli. Trenutno možda mislite: "Ovo je fascinantno." Ili možda "Kako je bila glupa", no ja sam zapravo cijelo ovo vrijeme govorila o vama. Obećajem vam da ima ljudi koji me trenutno slušaju, a koji su trenutno zlostavljani, ili su bili zlostavljani kao djeca ili su i sami zlostavljači. Žrtvom nasilja može postati vaša kći, sestra ili najbolja prijateljica. Ja sam svoju poremećenu ljubavnu priču uspjela prekinuti tako što sam prekinula šutnju. Danas još uvijek prekidam šutnju. Na taj način nastojim pomoći drugim žrtvama, a to je i moja završna molba upućena vama. Govorite o onome što ste ovdje čuli. Zlostavljanje uspijeva samo u tišini. Imate moć prekinuti zlostavljanje u obitelji jednostavnim ukazivanjem na njega. Mi žrtve trebamo svakoga. Trebamo da svatko od vas razumije tajne obiteljskog nasilja. Ukažite na zlostavljanje tako što ćete o njemu razgovarati sa svojom djecom i kolegama, svojom obitelji i prijateljima. Prikažite one koji su preživjeli obiteljsko nasilje kao divne ljude sa sjajnom budućnosti. Prepoznajte rane znakove zlostavljanja i savjesno intervennirajte, umanjite ga, pokažite žrtvama siguran izlaz. Zajedno možemo učiniti svoje postelje, zajedničke stolove i obitelji oazama mira i sigurnosti kakve bi i trebale biti. Hvala vam. (Pljesak)