Naučna otkrića, ona koja mogu da spasu živote, ponekad mogu da stoje tačno ispred vaših očiju, u razvijenom, rastućem skupu ljudskih anegdota, na primer, ili u proverenim adaptacijama koje vidimo u svetu prirode oko nas. Nauka počinje osmatranjem, ali trik je u tome da prepoznate šablone i potpise koje biste inače otpisali kao mit ili slučajnost, izolujete ih i testirate sa naučnom strogoćom. Kada to uradite, rezultati će često biti iznenađujući. Zapadna Australija je imala poseban problem u protekle tri godine sa napadima ajkula, koji je nažalost doveo do tragičnog bilansa od pet smrtonosnih napada ajkula u periodu od 10 meseci tokom tog vremena. Ali ovo se ne dešava samo u zapadnoj Australiji. Broj napada ajkula na ljude raste širom sveta. Onda možda ne iznenađuje da je u julu ove godine Sistem za smanjenje napada ajkula u saradnji sa Institutom za okeane Univerziteta u zapadnoj Australiji najavio nešto što je privuklo pažnju svetskih medija i ljubitelja okeana širom sveta, a ticalo se razvoja tehnologije za smanjenje rizika od napada ajkula na osnovu nauke o tome šta ajkule mogu da vide. Za vas danas imam priču o tom putovanju, ali i ideju da nauka može biti jednako moćan prevodilac koliko i izumitelj. Kada smo započeli ovaj proces, tražili smo, to je bilo pre oko tri godine, i desila su se prva dva smrtonosna napada ajkule u zapadnoj Australiji, i sticajem okolnosti, na prethodnom poslu večerao sam sa Harijem Batlerom. Hari Batler, koga većina Australijanaca zna kao čuvenog prirodnjaka, proveo je dosta vremena u morskom okruženju. Rekao bih da je Hari Batler prethodnik pokojnog Stiva Irvina. Kada sam ga pitao šta bi moglo biti rešenje problema, odgovor je bio prilično iznenađujući. Rekao je: "Uzmite crno odelo za ronjenje, uvežite ga u žute pruge poput pčele i imitiraćete sisteme uzbune većine morskih stvorenja." Tada nisam previše razmišljao o tome, i tek kada su se desila naredna tri napada ajkula, počeo sam da razmišljam, možda ima nečega u ovoj ideji. Okrenuo sam se internetu da vidim da li ima nekakvih naznaka. Ispostavilo se da je internet krcat dokazima koji idu u prilog ovakvom razmišljanju. Biološki, postoji dosta vrsta koje imaju kontrastne boje ili šablone za uzbunu, kako bi ili bile tajnovite u vodi ili upozoravale druge da ih ne napadnu, gde je jedna od najčešćih riba pratibrod koja provodi velik deo svog života u okolini opasnog dela ajkule. Kod ljudi, Volter Stark, okeanograf, farbao je svoje odelo za ronjenje od 1970-ih godina, i antropološki, plemena sa ostrva u Tihom okeanu su se farbala u štrafte u ceremoniji morskih zmija kako bi oterala boga ajkula. Šta se ovde dešava? Da li je ovo ideja koja stoji pred nama da je uzmemo u obzir i definišemo? Znamo da ajkule koriste niz senzora kada se kreću, naročito tokom napada ali koriste čulo vida da identifikuju metu, naročito u poslednjih nekoliko metara pre napada. Ima smisla da se obrati pažnja na biološku anegdotu jer je to proverena evolucija kroz milenijume. Ali zar nisu i ljudske anegdote jedna vrsta evolucije, ideja da postoji zrno istine koja je bitna, koja se prenosi s kolena na koleno, tako da na kraju zapravo oblikuje ljudsko ponašanje? Želeo sam da isprobam ovu ideju. Želeo sam da dodam malo nauke u ove dokaze iz anegdota, jer ukoliko bi nauka mogla da podrži ovu zamisao, onda bismo možda imali makar deo rešenja za napade ajkula, koje nam se nalazi pred nosevima. Kako bih to uradio, bili su mi potrebni stručnjaci za vid i neurologiju ajkula, i još jednom je pretraga po celom svetu dovela do Univerziteta zapadne Australije, zajedno sa Institutom za okeane. Profesor Nejtan Hart i njegov tim su baš tad napisali rad koji nam povrđuje da ajkule napadači vide u crno-beloj slici. Pozvao sam Nejtana u vezi sa ovom idejom, zapravo pomalo bojažljivo, da bismo mogli da iskoristimo ove šablone i oblike kako bismo napravli odelo da smanjimo rizik od napada ajkule, i na svu sreću, mislio je da je to bila dobra ideja. Sledilo je istraživanje u saradnji koje je podržala vlada pokrajine zapadne Australije. Učinili smo tri ključne stvari. Prvo smo zapisali karakteristike, fizičke karakterstike očiju tri glavne ajkule napadača, velike bele, tigraste i Zambezi ajkule. To smo uradili genetski i anatomski. Zatim smo pokušali da shvatimo, koristeći kompjutersko modeliranje, šta oči mogu da vide na različtim dubinama, rastojanjima, svetlosnim uslovima i čistoći vode u okeanu. Odatle smo mogli da utvrdimo dve ključne karakteristike: koji šabloni ili oblici osobu koja nosi odelo predstavljaju kao skrivenu ili teško vidljivu u okeanu, zagonetnu i koji šabloni ili oblici mogu da daju najveći kontrast ali i najveći prekid profila, tako da tu osobu ajkula ne bi zamenila za plen ili hranu za ajkule. Onda smo morali da ovo preinačimo u odela koja bi ljudi zaista nosili, pa sam pozvao Reja Smita, surfera, industrijskog dizajnera, dizajnera odela za ronjenje, to je zapravo čovek koji je osmislio prvobitni logo za Quiksilver, kako bi svratio i našao se s naučnim timom i tu nauku pretočio u estetski podesna odela za ronjenje koja bi ljudi zapravo nosili. Evo primera jednog od prvih crteža. Ovo zovem odelom "nemoj me pojesti". Ovde je uzeta ideja štrafti, veoma je vidljivo, daje profil koji remeti ajkulu i namera je da se spreči da ajkula pomisli da ste obična hrana, i možda je čak i zbuni. Ovo je smišljeno da ide sa daskom za surfovanje. Vidite tu tamnu, neprozirnu ploču na prednjem delu, naročito je bolja za površinu, kada je problematično što imate pozadinsko osvetljenje i bacate senku. Druga izvedba je zagonetno odelo, ono koje pokušava da sakrije onoga ko ga nosi u vodi. Postoje tri dela na ovom odelu, i u bilo kojim uslovima, jedan ili više ovih delova će se podudarati sa spektrom odbijanja vode tako da nestane delimično ili potpuno, kako bi preostali delovi stvorili profil u vodi koji nije potpun. Ovo je naročito zgodno za konfiguraciju ronjenja, kada ste duboko pod vodom. Znali smo da smo imali veoma ozbiljnu nauku. Znali smo da nam trebaju pruge ako želimo da se ističemo, a ako želimo da budemo zagonetni, moramo da izgledamo ovako. Ali pravi test će uvek biti to kako bi se ajkule zaista ponašale u kontekstu ovih šablona i oblika. A testiranje kako bi se simulirala osoba u odelu za ronjenje u vodi, sa ajkulom grabljivicom u prirodnom okruženju - zapravo je puno teže nego što mislite. (Smeh) Tako da moramo da postavimo mamac u napravu zato što moramo da dobijemo statistički broj uzoraka da bismo imali naučne dokaze, a postavljanjem mamca u napravu očigledno menjamo ponašanje ajkule. Ne možemo u vodu da stavimo ljude. Etički smo sprečeni da koristimo čak i oblike nalik ljudima i stavljamo ih u vodu kao mamac. Ali uprkos tome, počeli smo testiranje u januaru ove godine, isprva sa tigrastim ajkulama a nakon toga i sa velikim belim ajkulama. To smo radili tako što smo uzeli izbušen bubanj, prepun mamca, koji smo umotali u omotač od neoprena i onda smo pokrenuli dve stereo podvodne kamere kako bismo posmatrali kako se ajkula zapravo odnosi prema tome. S obzirom da smo koristili stereo, mogli smo da zabeležimo sve statistike o tome kolika je ajkula, pod kojim uglom dolazi, koliko brzo odlazi i kakvo joj je ponašanje na empirijski način, za razliku od subjektivnog. Kako smo morali da očuvamo naučni metod, imali smo i kontrolnu napravu, obmotanu crnim neoprenom poput normalnog crnog odela za ronjenje nasuprot onoga što mi zovemo opremom sa SAMS tehnologijom. Rezultati ne samo da su bili veoma uzbudljivi, već i veoma ohrabrujući, i danas bih voleo da vam dam kratak prikaz dva ovakva dešavanja. Ovde imamo tigrastu ajkulu od četiri metra koja napada crnu kontrolnu napravu sa kojom se susrela pre oko minut i po. Ista ta ajkula se susrela sa SAMS napravom, to jest SAMS napravom za izbegavanje oko osam minuta ranije i kružila je oko nje šest minuta, lovila je, tražila je ono što je mogla da namiriše i oseti ali ne i da vidi, i ovo je bio poslednji susret. Velike bele ajkule imaju više samopouzdanja od tigrastih, i ovde možete videti veliku belu ajkulu u kontaktu sa kontrolnom napravom, crnim odelom od neoprena, i ide pravo do dna, vraća se i napada. Nasuprot napravi sa SAMS opremom, ova je sa štraftama, ovde je taktilnija, više istraživačka, prestrašenija, i pokazuje oklevanje da krene i ode. (Aplauz) Za nas je bitno da se svo testiranje vrši nezavisno, i Univerzitet zapadne Australije vrši testiranje. To je proces u toku. Biće kritički razmatran i rezultati će biti objavljeni. Veoma je bitno da je ovaj koncept vođen naukom. Iz perspektive Sistema za smanjenje napada ajkula, mi smo biotehnološka kompanija za licenciranje, tako da ne pravimo odela sami. Dajemo licence drugima kako bi oni to radili. Ali mislio sam da će vas zanimati kako SAMS tehnologija izgleda ugrađena u odelo, i tim povodom, prvi put, uživo, širom sveta - (Smeh) - mogu da vam pokažem kako izgledaju biološka adaptacija, nauka i dizajn, uživo. Želim dobrodošlicu Semu, surferu, sa ove strane. Sem, gde si? (Aplauz) I Eduardo. (Aplauz) Zdravo, druže. Zdravo. Gospodo, hvala vam. (Aplauz) Šta smo ovde uradili? Za mene, umesto da uzmemo prazan papir i koristimo nauku kao alat za izume, obratili smo pažnju na biološke dokaze, stavili smo fokus na dokaze iz ljudskih anegdota, i koristili smo nauku kao alat za prevođenje, prevođenje nečega što je već bilo tu u nešto što možemo koristiti za dobrobit čovečanstva. Čini mi se da je ova zamisao nauke kao alata za prevod umesto za izume zamisao koju možemo primeniti puno šire od ovoga, u potrazi za inovacijama. Uostalom, zar su braća Rajt otkrila letenje čoveka ili su posmatrali biološko letenje i to preveli mehanički i ponovili na način koji ljudi mogu da koriste? Što se tiče skromnog odela za ronjenje, ko zna kako će izgledati odeća za vodu za dve, pet ili pedeset godina, ali s ovim novim načinom razmišljanja, rekao bih da postoji dobra šansa da neće biti potpuno crna. Hvala vam. (Aplauz)