Veoma je moderno i ispravno pričati o hrani. U svim njenim oblicima, njenim bojama, aromama i ukusima. Ali kada hrana prođe kroz probavni sistem, kada je izbačena napolje kao izmet, vise nije moderna tema. To je prilično odvratno. Ja sam tip koji je diplomirao od izmeta do potpunog sranja. (Smeh) Moja organizacija, Gram Vikas, sto znači "organizacija za razvoj sela", radila je u oblasti obnovljive energije. Najvećim delom, proizvodili smo biogas, biogas za seoske kuhinje. U Indiji proizvodimo biogas koristeći životinjsko đubrivo, koje se uglavnom, u Indiji naziva kravljom balegom. Ali pošto imam obzira prema oba pola, ja bih voleo da to zovem sranje. Ali shvativši kasnije koliko su bitna higijenska sredstva, i odlaganje izmeta na pravi način, mi smo ušli u arenu sanitarnosti. Osamdeset procenata svih bolesti u Indiji i većini zemalja u razvoju potiče od lošeg kvaliteta vode. A kada pogledamo sta je uzrok lošeg kvaliteta vode, videćete da je to naš izuzetno loš stav prema odlaganju ljudskog otpada. Ljudski otpad, u svojoj najsirovijoj formi, nalazi svoj put nazad do vode za piće, vode za kupanje, vode za pranje, vode za navodnjavanje, bilo koje vode koju vidite. I to je uzrok 80% bolesti seoskih područja. U indiji, nažalost samo žene nose vodu. Za sve kućne potrebe, žene moraju da nose vodu. Tako da je to žalosno stanje stvari. Mala i velika nužda se obavlja svuda. 70% stanovnika Indije vrši nuždu na otvorenom. Oni sede napolju, sa vetrom u jedrima, skrivajući svoja lica, pokazuju svoje zadnjice, sedeći tamo u punom sjaju. Sedamdeset procenata Indije. A ako pogledate na celokupni svet, 60 procenata od sveg izmeta koji se baci na otvoreno, bace Indijci. Fantastična odlika. Ne znam da li mi Indijci možemo biti ponosni na takvu odliku. (Smeh) Zato mi, zajedno sa mnogo sela, počinjemo da diskutujemo kako se pozabaviti ovom higijenskom situacijom. Okupili smo se i formirali projekat pod imenom MANTRA. MANTRA je skraćeno za: mreža za kretanje i akciju transformisanja seoskih područja. Znači, mi pričamo o transformaciji, transformaciji u seoskim područjima. Sela koja se slože da usvoje ovaj projekat, organizuju pravnu zajednicu čiji se generalni odbor sastoji od svih članova koji biraju grupu muškaraca i žena koji će sprovoditi projekat u delo, koji će se kasnije baviti rukovanjem i održavanjem. Oni su odlučili da izgrade toalet i sobu za tuširanje. I sa zaštićenog izvora vode, voda će biti dopremljena na podignut rezervoar sa vodom i prosleđena do svih domaćinstava kroz tri slavine; jedna u toaletu, jedna u tuš kabini, jedna u kuhinji, 24 sata dnevno. Šteta je što u našim gradovima, kao što su Nju Delhi i Bombaj nije dostupno snabdevanje vodom 24 sata dnevno. Ali u tim selima, mi želimo da to imamo. Postoji velika razlika u kvalitetu. U Indiji, imamo teoriju, koja je svuda vrlo prihvaćena od strane vladine birokratije i svih onih koji su bitni, da siromašni zaslužuju siromašna rešenja a apsolutno siromašni zaslužuju patetična rešenja. Ovo, u kombinaciji sa teorijom vrednom Nobelove nagrade da je najeftinije i najekonomičnije, je koktel koji zadaje glavobolju a koji su siromašni dužni da piju. Mi se borimo protiv toga. Mi mislimo da su siromašni ponižavani vekovima. Ali što se higijene tiče, oni ne bi trebali biti ponižavani. Higijena je više pitanje dostojanstva nego otklanjanja ljudskog otpada. I tako gradimo toalete i veoma često moramo da čujemo kako su toaleti bolji nego njihove kuće. Ovde možete videti da su napred dvojne kuće a ostalo su toaleti. I onda ti ljudi, bez ijednog izuzetka odluče da izgrade toalet, kupaonicu. I za to, oni se skupe zajedno, sakupe sav lokalni materijal, lokalni materijal kao što je krš, pesak, agregati, obično postoji subvencija vlade da pokrije makar delić spoljnih materijala kao što su cement, čelik, oprema za toalet. I oni izrade toalet i kupaonicu. Takođe, neobučeni radnici, koji rade za dnevnicu, uglavnom bez imovine, imaju mogućnost da budu obučeni kao zidari ili vodoinstalateri. Dok tim ljudima traje obuka, ostali sakupljaju materijale. Kada je sve spremno, oni izgrade toalet, kupaonicu i naravno vodotoranj, uzvišen rezervoar sa vodom. Koristimo sistem sa dve septičke jame da tretiramo otpad. Iz toaleta, prljavština dolazi u prvu septičku jamu. Kada je puna, ona je blokirana i otpad može da ide u drugu. Ali mi smo otkrili da ako posadimo drvo banane ili papaje na periferiji tih septičkih jama, one rastu veoma dobro zato što upijaju hranljive materije i dobijamo veoma ukusne banane, papaje. Ako bilo ko od vas dođe u moj dom, ja ću biti srećan da podelim te banane i papaje sa vama. Tamo možete videti završene toalete, vodotornjeve. Sve ovo je u selu gde je većina ljudi čak nepismeno. Snabdevanje vodom je 24 časa dnevno jer se voda zagadi veoma često kada je čuvate nepokretnu, dete umoči njegovu ili njenu ruku u vodu, nešto upadne u vodu. Tako da se voda uopšte ne skladišti. Uvek je spremna na slavini. Tako je uzvišeni rezervoar sa vodom konstruktovan. Ovo je krajnji proizvod. Zato što mora da bude visoko i ima nešto dostupnog prostora, dve ili tri sobe su napravljene ispod vodotornja, koje koriste razni seoski komiteti za sastanke. Imali smo jasan dokaz ogromnog uspeha ovog programa. Pre nego što smo počeli, bilo je, kao i obično više od 80 procenata ljudi koji boluju od bolesti prenosivih vodom. Ali posle ovoga, imamo empirijski dokaz da 82 procenta, u proseku, među svim tim selima, 1200 sela je završeno, 82 procenta bolesti prenošenih vodom je smanjeno. (Aplauz) Žene su ranije uglavnom trošile od šest do sedam sati dnevno noseći vodu, posebno u letnjim mesecima, A kada su išle da donose vodu jer, kao što sam rekao ranije, samo žene donose vodu, one su vodile malu decu, žensku decu, da nose vodu sa njima, ili da ostanu kod kuće i brinu o braći i sestrama. Bilo je manje od devet procenata ženske dece koje pohađaju školu, čak i ako je bilo škole. A dečaka, oko 30 procenata. Ali sada je procenat devojčica otišao na 90 posto a dečaka, skoro 100 posto. (Aplauz) Najranjiviji deo sela čine radnici bez imovine koji rade za dnevnicu. Zato što su završili obuku da budu zidari , vodoinstalateri i savijači šipki, njihova sposobnost da zarađuju porasla je od 300 do 400 posto. Ovo je demokratija na delu zato što postoji izvršno telo, upravni odbor, komitet. Ljudi se pitaju, ljudi upravljaju sami, ljudi uče da rukovode svojim poslovima, oni uzimaju budućnost u svoje ruke. I ovo je istinska demokratija na delu. Više od 1200 sela je ovo uradilo do sada. Od ovoga korist ima 400 000 ljudi i još uvek traje. I nadam se da ce nastaviti da traje. Za Indiju i slične zemlje u razvoju, vojska i naoružanje, softverske kompanije i svemirski brodovi, nisu toliko važni kao slavine i toaleti. Hvala vam. Mnogo vam hvala. (Aplauz) Hvala vam.