54 procenta svetske populacije
živi u našim gradovima.
U državama u razvoju,
jedna trećina te populacije
živi u straćarama.
75 procenata korišćenja globalne energije
dešava se u našim gradovima,
i 80 procenata emisije gasova
koji izazivaju globalno zagrevanje
potiče iz naših gradova.
Stvari koje vi i ja možda vidimo
kao globalne probleme,
poput klimatskih promena, energetske krize
ili siromaštva,
su u mnogim slučajevima gradski problemi.
Neće biti rešeni
dok ljudi koji žive u gradovima,
poput većine nas,
zapravo ne počnu da rade bolje,
jer upravo sada,
ne obavljamo dobar posao.
To postaje prilično jasno
kada pogledamo tri aspekta
gradskog života:
prvi, volja naših građana da se angažuju
sa demokratskim institucijama;
drugo, mogućnost naših gradova
da zapravo uključe
sve svoje stanovnike;
i poslednji, naša sopstvena mogućnost
da živimo ispunjujuće i srećne živote.
Kada se radi u angažovanju,
podaci su veoma jasni.
Ishod glasanja širom sveta
dostigao je vrh u kasnim 80-im
i opada brzinom
koju nikada ranije nismo videli,
i ako su ti brojevi loši na
nacionalnom nivou,
na nivou naših gradova,
žalosni su.
U poslednje dve godine,
dve od svetski najčvršće,
najstarije demokratije,
Amerika i Francuska,
održale su opštinske izbore širom država.
U Francuskoj, ishod glasanja
dostigao je rekordno nizak nivo.
Skoro 40 procenata glasača je odlučilo
da ne izađe.
U Sjedinjenim Državama,
brojevi su još strašniji.
U nekim američkim gradovima,
ishod glasanja je bio blizu 5 procenata.
Daću vam trenutak da shvatite to.
Govorimo o demokratskim gradovima
u kojima je 95 procenata ljudi
odlučilo da nije važno
izabrati svoje vođe.
Los Anđeles, grad od četiri miliona ljudi
izabrao je svog gradonačelnika
sa malo iznad 200 000 glasova.
To je bio najniži ishod glasanja
koji je taj grad
imao u 100 godina.
Upravo ovde, u mom gradu Riu,
uprkos obaveznom glasanju,
skoro 30 procenata glasačke populacije
izabralo je da poništi glasove
ili ostane kod kuće i plati kaznu,
na poslednjim opštinskim izborima.
Kada se radi u inkluziji,
ni naši gradovi nisu
najbolji primeri uspeha
i opet, ne treba da tražite toliko daleko
kako biste našli dokaz toga.
Grad Rio je neverovatno nejednak.
Ovo je Leblon.
Leblon je najbogatije gradsko naselje.
A ovo je Komplekso do Alemao.
Ovde živi preko 70 000
najsiromašnijih gradskih stanovnika.
Leblon ima ILJR, indeks ljudskog razvoja,
0,967.
To je više od Norveške, Švajcarske
ili Švedske.
Komplekso do Alemao ima ILJR 0,711.
Nalazi se negde između ILJR-a
Alžira i Gabona.
Dakle Rio je, poput mnogih gradova
širom juga planete,
mesto gde možete da idete
od severne Evrope
do podsaharske Afrike
za vreme od 30 minuta.
Ako vozite, naravno.
Ako koristite javni prevoz,
treba vam oko dva sata.
I na kraju, iako najvažnije,
gradovi sa neverovatnim bogatstvom
veza koje omogućavaju,
mogli bi da budu idealna mesta za cvetanje
ljudske sreće.
Volimo da budemo okruženi ljudima.
Mi smo društvene životinje.
Umesto toga, države gde je urbanizacija
uveliko dostigla vrh su izgleda one države
u kojma su gradovi prestali
da nas usrećuju.
Stanovništvo Sjedinjenih Država je patilo
od opšteg pada sreće
u poslednje tri decenije
i ovo je glavni razlog.
Američki način građenja gradova
je doveo do toga
da kvalitetni javni prostori
bukvalno nestanu u mnogim,
mnogim američkim gradovima,
i kao ishod, susreli su se
sa smanjenjem veza,
stvari koje nas čine srećnima.
Mnoga istraživanja pokazuju porast
samoće i pad solidarnosti,
iskrenosti i društvenog
i građanskog učešća.
Kako da počnemo da gradimo gradove
koji će učiniti da brinemo?
Gradovi koji vrednuju svoj
najvažniji resurs:
neverovatnu raznolikost
ljudi koji žive u njima?
Gradovi koji nas čine srećnim?
Verujem da ako želimo da promenimo
izgled svojh gradova,
onda zaista treba da promenimo
procese donošenja odluka
koji su nam kao posledicu dali
ovo što sada imamo.
Treba nam revolucija u učešću,
i to brzo.
Ideja glasanja kao naše jedine
prakse u građanstvu
nema više smisla.
Ljudi su umorni od toga da
se prema njima ophode
kao pojedincima s moći u svojim rukama
svakih nekoliko godina,
kada je vreme da se delegira ta snaga
nekom drugom.
Ako su nas protesti koji su
preokrenuli Brazil
u junu 2013. godine naučili nečemu,
onda je to da svaki put kad pokušamo
da iskušamo svoju snagu
van glasačkog konteksta,
budemo pretučeni, poniženi i zatočeni.
Ovo mora da se promeni,
jer kad se to uradi
neće se samo ljudi iznova angažovati
sa predstavničkim telima,
već će nadopuniti ta tela
sa direktnim, efektnim
i zajedničkim odlukama,
odlukama koje
napadaju nejednakost
svojom inkluzivnom prirodom,
odlukama koje mogu
da promene naše gradove
u bolja mesta za život.
Ali tu postoji caka, očigledno:
omogućavanje širokog učešća
i redistribucija snage
mogu biti logistička noćna mora,
i ovde tehnologija može da igra
neverovatno korisnu ulogu,
olakšavajući ljudima da se organizuju,
komuniciraju i donose odluke
a da ne budu prisutni u istoj sobi
u isto vreme.
Nažalost po nas,
kada se radi o uspostavljanju
demokratskih procesa,
naše gradske vlasti nisu
iskoristile tehnologiju
u svom punom potencijalu.
Do sada, mnoge gradske vlade
bile su efikasne
u korišćenju tehnologije kako bi
pretvorili građane u ljudske senzore
koji služe vlastima za podatke o gradu:
rupe na putu, palo drveće
ili polomljena rasveta.
Takođe su, u manjoj meri,
pozivali ljude da učestvuju u poboljšanju
ishoda odluka
koje su već doneli za njih,
poput moje majke koja mi je
kada sam imala 8 godina
rekla da imam izbor:
morala sam u 8 sati da
budem u krevetu,
ali sam mogla da biram
svoju roze ili plavu pidžamu.
To nije učestvovanje,
i vlasti zapravo nisu bile baš uspešne
u korišćenju tehnologije
kako bi omogućili učešće
u onome što je značajno -
način na koji mi koristimo svoj budžet,
zaposedamo svoju zemlju
i način na koji koristimo
svoje prirodne izvore.
To su odluke
koje mogu uticati na globalne probleme
koji se manifestuju u našim gradovima.
Dobre vesti su,
a imam dobre vesti da podelim sa vama,
da ne treba da čekamo vlasti da to učine.
Imam razlog da verujem
da je moguće da građani grade
sopstveni princip učešća.
Pre tri godine, suosnovala
sam organizaciju
pod imenom: "Meu Rio"
i mi olakšavamo ljudima u Riu
da se organizuju oko uzroka i mesta
do kojih im je stalo u njihovom gradu,
i imaju uticaj na te uzroke i mesta
svaki dan.
U ove poslednje tri godine,
Meu Rio je izrastao
u mrežu od 160 000 građana Ria.
Oko 40 procenata tih članova
su mladi ljudi
od 20 do 29 godina starosti.
To je jedna na svakih 15 mladih osoba
tih godina danas u Riu.
Među mašim članovima je ova
predivna devojčica
Bia, sa vaše desne strane,
i Bia je imala samo 11 godina
kada je započela kampanju koristeći
jedan od naših alata
za očuvanje svoje škole od uništenja.
Njena škola je rangirana među najboljim
javnim školama u zemlji,
i trebalo je da je sruši
državna vlast Rio de Žaneira
da bi izgradila, ne šalim se,
parking mesta za Svetsko prvenstvo
baš pred početak događaja.
Bia je počela kampanju,
a mi smo čak posmatrali
njenu školu kroz neprekidni
video nadzor,
i mnogo meseci kasnije,
vlast se ipak predomislila.
Bijina škola je ostala na mestu.
Ovo je Žovita.
Ona je čudesna žena čija je ćerka
nestala pre oko 10 godina,
i od tada traži
svoju ćerku.
U tom procesu, otkrila je
da od početka nije bila sama.
Samo u poslednjoj, 2013. godini,
6000 ljudi je nestalo
u državi Rio.
Otkrila je da uprkos tome,
Rio nema centralizovan
sistem informacija
za rešavanje slučajeva nestalih lica.
U drugim brazilskim gradovima, ti sistemi
su pomogli rešavanje do 80%
slučajeva nestalih lica.
Počela je kampanju,
i nakon što je sekretar obezbeđenja
dobio 16 000 imejlova
od ljudi sa zahtevom da ovo uradi,
odgovorio je i počeo da gradi
policijsku stanicu
koja je specijalizovana
za takve slučajeve.
Otvorena je za javnost
krajem prošlog meseca
i Žovita je bila tamo
i davala intervjue
i bila je veoma prefinjena.
Zatim, tu je Leandro.
Leandro je sjajan momak
iz straćara Rija,
i napravio je projekat recikliranja
u straćarama.
Krajem prošle godine, 16. decembra,
primio je naredbu za iseljenje
od vlade Rio de Žaneira,
koja mu je dala dve nedelje
da napusti mesto
koje je koristio dve godine.
Plan je bio da se uruči graditelju
stambenih naselja
koji je planirao da se to mesto
pretvori u gradillište.
Leandro je započeo kampanju koristeći
jedan od naših alata,
"Ekspres lonac"
isti onaj koji su Bia i Žovita koristili,
i vlasti su promenile mišljenje
pre Božića.
Ove priče me čine srećnom,
ali ne zato što imaju srećne krajeve.
Čine me srećnom jer su
srećni počeci.
Zajednica profesora i roditelja
u Bijinoj školi
traži ostale načine
na koje mogu da unaprede
prostor još više.
Leandro ima ambiciozne planove
da odnese svoj model do drugih
siromašnih zajednica u Riu,
a Žovita volontira u policijskoj stanici
koju je pomogla da se stvori.
Bia, Žovita i Leandro
su živi primeri nečega
što građani i gradske vlasti širom sveta
treba da znaju:
Spremni smo.
Kao građani smo spremni
da odlučimo za svoje
zajedničke sudbine
jer znamo da način na koji
distribuiramo snagu
govori mnogo više o tome kako zapravo
vrednujemo sve ljude,
i zato što znamo
da je omogućavanje i učešće
u lokalnim politikama
znak da istinski brinemo
o vezama jednih sa drugima,
i spremni smo da uradimo ovo
u gradovima širom sveta upravo sada.
Sa mrežom naših gradova,
tim "Meu Rio"
se nada da će podeliti ono što smo naučili
sa ostalim ljudima koji žele da stvore
slične inicijative u sopstvenim gradovima.
Uveliko su počeli da deluju u Sao Paolu
sa neverovatnim rezultatima,
i žele da ih nastave u gradovima
širom sveta
kroz mreže organizacija sa
akcentom na građane
i vođene građanima
koje nas inspirišu,
izazivaju i podsećaju da zahtevamo
pravo učešće u svojim
gradskim životima.
Na nama je
da odlučimo da li želimo škole
ili parking mesta,
projekte za recikliranje vođene zajednicom
ili gradilišta,
samoću ili solidarnost, kola ili autobuse,
i naša odgovornost je da uradimo to sada,
za sebe, za svoje porodice,
za ljude koji čine naše živote
vredne življenja,
i za neverovatnu kreativnost,
lepotu i čuda koja čine naše gradove,
uprkos svim ovim problemima,
najvećem izumom našeg vremena.
Obrigado. Hvala vam.
(Aplauz)