Ljudi već duže vrijeme koriste medije kako bi govorili o seksu. Ljubavne poruke, telefonski seks, provokativne slike. Postoji i priča o djevojci koja je pobjegla s muškarcem upoznavši ga preko telegrafa 1886. godine Danas imamo seksualno dopisivanje, i ja sam stručnjak za seksualno dopisivanje. Ne profesionalac u seksualnom dopisivanju. Iako, ja znam što to znači-- također mislim da i vi znate. (to je penis) (Smijeh) Proučavam seksualno dopisivanje od kada je privuklo medijsku pozornost 2008. godine. Napisala sam knjigu o moralnoj panici seksualnog dopisivanja. I evo što sam saznala: većina ljudi je zabrinuta oko pogrešnih stvari. Oni pokušavaju spriječiti potpuno pojavljivanje seksualnog dopisivanja. Ali dopustite mi da vas pitam: Ako je to potpuno dogovoreno, u čemu je problem sa seksualnim dopisivanjem? Ljudi vole razne stvari koje vi ne volite, poput pljesnivog sira ili korijandera (Smijeh) Seksualno dopisivanje je riskantno, kao i sve što je zabavno, ali dokle god ne šaljete slike nekome tko ih ne želi primati, nema štete. Ono što ja vidim kao ozbiljan problem je kada ljudi dijele privatne slike drugih ljudi, bez njihovog dopuštenja. I umjesto da se brinemo oko seksualnog dopisivanja, osobno mislim da bismo trebali, više razmišljati o digitalnoj privatnosti. Ključ je u pristanku. Upravo sada većina ljudi razmišlja o seksualnom dopisivanju bez da zapravo uopće razmišlja o pristancima. Jeste li znali da kriminaliziramo adolescentno seksualno dopisivanje? To može biti zločin zato što se to gleda kao dječja pornografija ako je prisutna slika maloljetne osobe. i čak je nevažno to što su sami sebe uslikali i rado podijelili sliku. Stanimo na kraj toj legalnoj, ali bizarnoj situaciji gdje se dva sedamnaestogodišnjaka mogu legalno seksati u većini SAD-a ali to ne smiju slikati. Neke su države pokušale preteći seksualno dopisivanje prekršajnim zakonima ali ti zakoni ponavljaju isti problem jer još uvijek čine dogovorene seksualne poruke ilegalnima. Nema smisla pokušavati zabraniti seksualne poruke kako bi se oslovilo narušavanje privatnosti. To je kao da kažemo, hajdemo riješiti problem silovanja tako što ćemo spojeve učiniti ilegalnima. Većina adolescenata ne bude uhićena zbog seksualnog dopisivanja, pogodite tko bude? To su većinom adolescenti koji nisu omiljeni u očima roditelja svojih partnera. I to može biti zbog klasne pripadnosti, rasizma ili homofobije. većina prigovarača su, naravno, dovoljno pametni da ne koriste optužbe za dječju pornografiju protiv adolescenata, ali neki i to rade. Prema istraživačima sa Sveučilišta u New Hampshireu 7 posto uhićenika zbog posjedovanja dječje pornografije su adolescenti koji se seksualno dopisuju s drugim adolescentima Dječja pornografija je ozbiljan zločin, ali to jednostavno nije isto što i adolescentno seksualno dopisivanje. Roditelji i odgojitelji također pristupaju seksualnom dopisivanju bez da zapravo razmišljaju o pristanku. Njihove poruke adolescentima su često: jednostavno nemojte to činiti. I ja to potpuno razumijem - postoji ozbiljan zakonski rizik i, naravno, potencijalno narušavanje privatnosti. I kada ste vi bili adolescenti sigurna sam da ste radili točno ono što vam je bilo rečeno, zar ne? Vjerojatno razmišljate, moje dijete ne bi nikada poslalo takvu poruku. I to je istina, vaš mali anđeo se možda ne dopisuje seksualno jer se samo 33 posto 16 i 17 godišnjaka seksualno dopisuje. Ali, postaju stariji i sve su veći izgledi da se počnu sekusalno dopisivati. Sva istraživanja pokazuju stopu iznad 50 posto za dob od 18 do 24 godine. Većinu vremena, ništa ne pođe po zlu. Ljudi me stalno pitaju pitanja poput, nije li seksualno dopisivanje opasno? To je kao što ne biste ostavili svoj novčanik na klupi u prarku i očekivali da će biti ukraden ako to napravite, zar ne? Ovako ja gledam na to: seksualno dopisivanje je kao ostavljanje novčanika u kući svoga dečka. Ako dođete nazad sljedeći dan i sav novac odjednom nestane, stvarno trebate otpiliti tipa. (Smijeh) Umjesto kriminalizacije seksualnog dopisivanja kao načina prevencije narušavanja privatnosti, trebamo napraviti pristanak orijentiran na to kako razmišljamo o kretanju naših privatnih informacija. Svaka nova medijska tehnologija stvara zabrinutost oko privatnosti. U stvari, u SAD-u svaka prva veća rasprava oko privatnosti je bila zbog tehnologije koje su relativno nove U kasnim 1800-tim ljudi su bili zabrinutu zbog kamera, koje su iznenada postale lakše prenosive nego ikada prije, i novinarskih kolumna s tračevima. Bili su zabrinuti da bi kamera mogla uhvatiti informacije o njima izvan konteksta i raširiti ih. Zvuči li vam to poznato? To je upravo ono čega se bojimo sada s društvenim mrežama i kamerama i seksualnim dopisivanjem. I svi ti strahovi oko tehnologije, imaju smisla jer tehnologija može pojačati i izvući Naše najgore kvalitete i ponašanje. Ali postoje izlazi. I prije smo se susreli s opasnom novom tehnologijom. 1908. g. Ford je uveo model T auta. broj prometnih udesa je drastično porastao. To je bio težak problem- izgleda tako sigurno, istina? Naš prvi korak bio je, idemo promijeniti ponašanje vozača, pa smo uveli ograničenje brzine I prisilili ih kaznama. Ali krajem prošlog desetljeća, počeli smo shvaćati tehnologiju auta, ona nije tako neutralna. Mogli smo dizajnirati auto da bude sigurniji. Tako da smo u 1920-ima, dobili nelomljiva vjetrobranska stakla. U 50-ima, pojaseve za sjedala. I konačno u 90-ima, zračne jastuke. Sva ta tri područja: zakon, pojedinci i industrija, zajedno su tijekom vremena pomogli riješiti problem koji je nova tehnologija prouzrokovala. I mi možemo učiniti istu stvar s digitalnom privatnošću. Naravno, to se vraća na pristanak. Evo ideje. Prije nego bilo tko može koristiti vaše privatne informacije trebao bi imati vaš pristanak. Ta ideja dobrovoljnog pristanka dolazi od aktivista protiv silovanja koji nam kažu da trebamo pristanak za svaki seksualni čin. I imamo stvarno visoke standarde za pristanak u mnogim drugim područjima. Razmislite samo o postupku operacije. Vaš liječnik mora biti siguran da ste vi pri zdravom razumu i svjesno pristajete na medicinske zahvate. To nije tip pristanka kao s nekim “ iTunes“ uvijetima usluga gdje samo prelistate do dna i samo klikate, pristajem, pristajem, štogod. (Smijeh) Ako više razmislimo o pristanku, možemo imati bolje zakone o privatnosti. Upravo sada, mi jednostavno nemamo toliko puno zaštita. Ako je vaš bivši muž ili bivša žena grozna osoba, mogu uzeti vaše golišave slike i objaviti ih na porno stranicama. I može biti zaista teško maknuti te slike s te stranice. I u mnogim državama, je zapravo bolje ako se sami slikate zato što tada možete zahtjevati autorska prava. (Smijeh) Sada, ako netko napadne vašu privatnost, tko god ta osoba ili tvrtka bila ili čak NSA možete pokušati pokrenuti parnicu, iako možda nećete biti uspješni jer mnogi sudovi smatraju da je digitalna privatnost nemoguća. I tako ne žele kazniti nikoga za njezino kršenje. Ljudi me i dalje pitaju cijelo vrijeme nije li digitalna slika nekako zamućena linija između javnog i privatnog zato što je digitalna, zar ne? Ne! Ne! Sve što je digitalno nije jednostavno automatski javno. To nema nikakvog smisla. Kao što NYU stipendist prava Helen Nissenbaum kaže, imamo zakone i politiku i propise da zaštite svaku vrstu informacije koja je privatna, i nema nikakve razlike je li ona digitalna ili nije. Svi vaši zdravstveni kartoni su digitalizirani ali ga vaš liječnik ne može samo tako podijeliti s bilo kime. Sve vaše financijske informacije su sadržane u digitalnoj bazi podataka ali vaša banka ne može samo tako objaviti vaše podatke na internetu. Bolji zakoni mogu pomoći u rješavanju narušene privatnosti nakon što se dogodi ali jedna od najjednostavnijih stvari koju možemo napraviti su osobne promjene kako bismo pomogli zaštititi privatnost jedni drugima. Uvijek nam se govori da je privatnost naša osobna, jedina, individualna odgovornost. Rečeno nam je da imamo stalni nadzor I ažuriramo postavke privatnosti. Rečeno nam je da nikada ne dijelimo ništa što ne bismo htjeli da cijeli svijet vidi. To nema smisla. Digitalni mediji su socijalno okružje i mi dijelimo sadržaje s ljudima kojima vjerujemo, cijeli dan, svaki dan. Kao što je istraživač na Princetonu Janet Vertesi ustvrdio naši podatci i naša privatnost oni nisu samo osobni, oni su zapravo između više osoba. I jednino što zapravo možete učiniti je zapravo stvarno jednostavno je samo početi pitati za dopuštenje prije nego podijelite informacije druge osobe. Ako želite postaviti sliku nekoga na internet, pitajte za dopuštenje. Ako želite proslijediti neki email, pitajte za dopuštenje. I ako želite podijeliti nečiji goli selfie Očito, pitajte za dopuštenje. Ove osobne promjene mogu nam zaista pomoći zaštititi privatnosti drugih osoba, ali trebamo jednako tako uključiti i tehnološke tvrtke. Te tvrtke imaju vrlo malo poticaja da pomognu zaštititi našu privatnost jer njihovi poslovni modeli ovise o našem dijeljenju svega Sa što je moguće više ljudi. Upravo sada, ako vam pošaljem neku sliku možete ju onda proslijediti bilo kome. Ali što ako sam mogla odlučivati je li ta slika dopuštena za proslijeđivanje ili ne? Obavjestilo bi vas, ti nemaš njeno dopuštenje da pošalješ tu sliku. Mi to radimo takvo što cijelo vrijeme kako bismo zaštitili autorska prava. Ako kupite neku e knjigu, vi ju ne možete poslati bilo kome tko vam padne na pamet. Zašto to ne bismo probali s mobitelima? Ono što vi možete napraviti je da tražite da ta tvrtka stavi zaštitu na vaš uređaj i vaše platforme kao tvorničke postavke. Nakon svega, vi možete birati boju auta, Ali zračni jastuci su uvijek standardni. Ako ne počnemo razmišljati više o digitalnoj privatnosti i pristancima Mogu nastati ozbiljne posljedice. Bila je jedna adolescentica iz Ohio-a nazovimo ju Jennifer, radi njene privatnosti. Ona je dijelila gole fotografije sebe s njenim srednjoškolskim dečkom, Misleći da mu može vjerovati. Nažalost, iznevjerio ju je i poslao njene fotografije cijeloj školi. Jennifer je bila osramoćena i ponižena, ali umjesto da budu suosjećajni njeni kolege iz razreda su ju ismijavali. Zvali su ju droljom i kurvom I učinili su joj život jadnim. Jennifer je počela izostajati iz škole i njene ocjene su pale. Na kraju, Jennifer je odlučila okončati vlastiti život. Jennifer nije ništa pogrešno učinila. Sve što je učinila je dijeljenje golih fotografija s nekim za koga je mislila da može imati povjerenja. I sada naši zakoni joj govore da je ona počinila užasan zločin jednak dječjoj pornografiji. Naše spolne norme joj govore da je slikanjem tih goli fotografija same sebe ona nekako napravila najveću i najgoru sramotu. I kada smo pretpostavili da je privatnost nemoguća u digitalnim medijima mi smo potpuno otpisali i opravdali loše, loše ponašanje njenog dečka. Ljudi i dalje govore cijelo vrijeme žrtvama uznemiravanja privatnosti, „Što li si samo mislila? Nisi nikada trebala poslati takve slike.“ Ako pokušate shvatiti što reći umjesto toga, pokušajte ovo. Zamislite da ste se zabili u prijatelja koji je slomio nogu na skijanju. On je riskirao kako bi napravio nešto zabavno i to nije završilo najbolje. Ali vi vjerojatno niste bili kreten koji je rekao, „Pa, ja mislim da nisi Trebao tada ići skijati .“ Ako više razmislimo o pristanku, možemo vidjeti da žrtve narušavanja privatnosti zaslužuju naše suosjećanje, ne kriminalizaciju, sram, uznemiravanje ili kaznu. Mi možemo poduprijeti žrtve, i možemo spriječiti neka narušavanja privatnosti tako da to radimo legalno, te osobnim i tehnološkim promjenama. Zato problem nije seksualno dopisivanje, problem je digitalna privatnost. I jedna opcija je pristanak. Tako da kad sljedeći puta žrtva narušavanja privatnosti dolazi vama, umjesto da ih se sramoti učinimo ovo: hajdemo promijeniti naše razmišljanje o digitalnoj privatnosti, i pokušajmo odgovoriti suosjećanjem. Hvala vam. (Pljesak)