Joseph Keller je običavao trčati
po Stanford sveučilištu,

i bio je zaprepašten svim ženama
koje su isto trčale tamo.

Zašto im se repovi ljuljaju od strane 
na stranu ovako?

Budući da je matematičar,
krenuo je razumjeti zašto.

(Smijeh)

Profesor Keller je bio znatiželjan
o mnogo stvari:

zašto čajnici kapaju

ili kako se crvi migolje.

Do prije nekoliko mjeseci,
nisam čuo za Josepha Kellera.

Čitao sam o njemu u New York Timesu,

u osmrtnicama.

The Times je imao pola stranice
uvodnika posvećenog njemu,

što možete zamisliti je premijski prostor
za novine njihovog stasa.

Čitam osmrtnice gotovo svaki dan.

Moja supruga razumljivo misli
kako sam prilično morbidan

što počinjem dan sa kajganom
i "Da vidimo tko je umro danas."

(Smijeh)

Ali ako razmislite o tome,

naslovnice novina obično nose
loše vijesti,

i niže čovjekove neuspjehe.

Instanca gdje loše vijesti
nižu postignuća

je na kraju novina, 
u osmrtnicama.

U svom normalnom poslu,

vodim tvrtku koja se fokusira
na buduće uvide

koje marketingaši mogu izvući
iz prošlih podataka --

nešto poput "retrovizor" analize.

I počeli smo razmišljati:

Što kada bismo držali retrovizor
osmrtnicama iz New York Times-a?

Je li bilo lekcije o tome kako bi mogli
imati vašu osmrtnicu u novinama --

čak i ako niste prisutni 
da uživate u njoj?

(Smijeh)

Bi li to bolje išlo sa kajganom?

(Smijeh)

I tako smo gledali u podatke.

2.000 neplaćenih osmrtnica u uvodniku

kroz period od 20 mjeseci
između 2015. i 2016. godine.

Što nas je tih 2.000 smrtnih slučajeva --
odnosno, života - naučilo?

Pa, prvo smo gledali u riječi.

Ovo ovdje je naslov osmrtnice.

Ova je od nevjerojatnog Lee Kuan Yew-a.

Ako uklonite početak i kraj,

ostanete s lijepom oblikovanim opisom

koji pokušava, u samo nekoliko riječi,
uhvatiti postignuća ili cijeli život.

Samo posmatranje toga je fascinantno.

Evo nekoliko poznatih, ljudi koji su umrli
u posljednje dvije godine.

Pokušajte i pogodite tko su oni.

[Umjetnik koji je Prkosio Žanru]

To je Prince.

[Titan boksa i 20. stoljeća]

Oh, da.

[Muhammad Ali]

[Revolucionarna Arhitektica]

Zaha Hadid.

Uzeli smo te opise

i učinili ono što se zove
obrada prirodnog jezika,

gdje ubacite ove u program,

on izbaci suvišne riječi --

"je," "i," -- one riječi koje možete
lako oponašati u "igri pantomime," --

i ostavlja vas s najznačajnijim riječima.

I to smo učinili ne samo za ova četiri,

već za svih 2.000 opisa.

I ovako to izgleda.

Film, kazalište, glazba, ples
i naravno, umjetnost, su ogromne.

Preko 40 posto.

Morate se zapitati zašto u svim 
tim društvima

inzistiramo da naša djeca nastave sa
inženjerstvom ili medicinom ili pravom

kako bi ih oslovili kao uspješne.

I dok govorimo o profesiji,

pogledajmo dob --

prosječna dob u kojoj
su postigli stvari.

Ta brojka je 37.

Što to znači je da morate
čekati 37 godina ...

prije prvog značajnog postignuća
po kojem ćete biti zapamćeni --

u prosjeku --

44 godine kasnije, kada umrete
u dobi od 81 godine --

u prosjeku.

(Smijeh)

To je strpljivost.

(Smijeh)

Naravno, varira od profesije do profesije.

Ako ste sportaš,

vjerojatno ćete ostvariti postignuća
u svojim 20-ima.

A ako ste u svojim 40-ima poput mene,

možete se pridružiti zabavnom 
svijetu politike.

(Smijeh)

Političari postignu svoje prvo, a nekad
i jedino pohvalno djelo u srednjim 40-ima.

(Smijeh)

Ako se pitate kakvi su "drugi,"

evo nekoliko primjera.

Nije li fascinantno, stvari koje ljudi
rade

i stvari po kojima ostaju zapamćeni?

(Smijeh)

Naša znatiželja je prešla granicu

i željeli smo analizirati
više od samog opisa.

Dakle, stavili smo cijeli prvi stavak
svih 2.000 osmrtnica,

ali to smo napravili odvojeno za dvije
skupine ljudi:

ljude koji su slavni i
ljude koji nisu slavni.

Slavni ljudi -- Prince,
Ali, Zaha Hadid --

ljudi koji nisu slavni su ljudi poput
Jocelyn Cooper,

velečasnog Currya

ili Lorne Kelly.

Spreman sam se kladiti kako niste čuli
većinu njihovih imena.

Nevjerojatni ljudi, fantastični uspjesi,
ali nisu poznati.

Pa što ako analiziramo
ove dvije skupine zasebno --

slavne i ne-slavne?

Što bi nam to moglo reći?

Pogledajte.

Dvije stvari su iskočile.

Prva:

"John."

(Smijeh)

Svatko ovdje sa imenom John bi trebao
zahvaliti svojim roditeljima --

(Smijeh)

i podsjetiti svoju djecu da izrežu
vašu osmrtnica kada odete.

I druga:

"pomoć."

Otkrili smo, mnoge lekcije
od života dobro proživiljenog,

i ono što su ti ljudi ovjekovječili
u tisku bi nas moglo poučiti.

Vježba je bila fascinantan testament
kaleidoskopu života,

a još fascinantnija

je bila činjenica da je nadmoćna
većina osmrtnicama

sadržavala slavne i ne-slavne ljude

koji su, naizgled, uradili
izvanredne stvari.

Oni su napravili pozitivan trag
u tkivu života.

Oni su pomogli.

Dakle, zapitajte kada se vraćate
svom svakodnevnom životu:

Kako koristim svoje talente kako bi 
pomogao društvu?

Jer najsnažnija pouka ovdje je,

kada bi više ljudi živilo svoje živote
pokušavajući biti slavni u smrti,

svijet bi bio puno bolje mjesto.

Hvala vam.

(Pljesak)