Bilo bi lepo kad bismo bili objektivni u životu, iz mnogo razloga. Ali problem je što nosimo šarene naočari dok posmatramo različite siuacije. Na primer, uzmite nešto jednostavno, poput piva. Kada bih vam ponudio da probate nekoliko piva i kada bih vam zatražio da ocenite njihovu jačinu i gorčinu, različita piva bi zauzela različita mesta. Ali šta ako bismo pokušali da budemo objektivni o tome? U slučaju piva, bilo bi veoma jednostavno. Šta ako bismo vas testirali na slepo? Pa, ako bismo uradili isti test, probali biste isto pivo, samo ovaj put na slepo, stvari bi izgledale nešto drugačije. Većinu piva bi smestili na sličnu poziciju. U suštini, ne biste bili u stanju da ih razlikujete, a izuzetak, naravno, bi bio Ginis. (Smeh) Slično, možemo da razmišljamo o fiziologiji. Šta se desi kada ljudi očekuju nešto od svoje fiziologije? Na primer, prodali smo ljudima lekove za bol. Nekima smo rekli da su lekovi skupi. Nekima smo rekli da su jeftini. I skupi lekovi za bol su bili učinkovitiji. Ljudima su više olakšavali bol, jer očekivanja utiču na našu fiziologiju. I naravno, svi znamo da u sportu, ako ste ljubitelj određene ekipe, ne možete a da ne posmatrate razvoj igre iz perspektive svoje ekipe. Sve su ovo slučajevi u kojima naše predrasude i očekivanja, boje naš svet. Ali šta bi se desilo kod važnijih pitanja? Šta bi se desilo kod pitanja vezanih za socijalnu pravdu? Pa smo hteli da razmislimo o tome kako bi izgledalo testiranje na slepo, prilikom razmišljanja o nejednakosti? Počeli smo da razmatramo nejednakost i odradili smo istraživanje većeg obima, širom SAD-a i u drugim zemljama. Postavili smo dva pitanja: da li ljudi znaju koliki je stepen nejednakosti koji imamo? A potom i: koliki stepen nejednakosti bismo voleli da imamo? Razmislimo o prvom pitanju. Zamislite da sam uzeo sve ljude iz SAD-a i poređao ih od najsiromašnijih, s desna do najbogatijih, s leva, a potom sam ih podelio u pet kategorija: 20 procenata najsiromašnijih, zatim sledećih 20%, pa sledećih, pa sledećih i 20 procenata najbogatijih. A potom sam vas upitao da mi kažete koliko smatrate da je dobra koncentrisano u svakoj od ovih kategorija. Da bih to pojednostavio, zamislite da sam vas pitao: koliko smatrate da je bogatstva koncentrisano u najsiromašnije dve kategorije, donjih 40 procenata? Razmislite na sekund i dođite do nekog broja. Obično ne mislimo o tome. Razmislite na sekund, dođite do nekog realnog broja. Imate li ga? U redu, evo šta nam većina Amerikanaca kaže. Smatraju da najsiromašnijih 20 procenata poseduje 2.9 procenata bogatstva, sledeća grupa ima 6.4, dakle, zajedno imaju jedva preko devet. Sledeća grupa, kažu, ima 12 procenata, zatim 20, a najbogatijih 20 procenata, smatra se da imaju 58 procenata bogatstva. Možete da uporedite ovo s vašim pretpostavkama. A sad, kako je u stvarnosti? U stvarnosti je nešto drugačije. Najsiromašnijih 20 procenata ima 0.1 procenat bogatstva. Sledećih 20 procenata ima 0.2 procenta bogatstva. Zajedno, to je 0.3. Sledeća grupa ima 3.9, pa 11.3, a najbogatija grupa ima 84-85 procenata bogatstva. Dakle, ono što zaista imamo i ono što mislimo da imamo su različite stvari. Šta je sa onim šta želimo? Kako bismo to uopšte ocenili? Kako bismo se osvrnuli na to, osvrnuli na to šta zaista želimo, setili smo se filozofa Džona Rolsa. Ako se sećate, Džon Rols je imao zamisao o tome šta je pravedno društvo. Rekao je da je pravedno društvo ono o kome kada biste znali sve, bili biste spremni da budete bilo koji njegov član. I to je prelepa definicija, jer ako ste bogati, možda želite da bogati imaju više novca, a da siromašni imaju manje. Ako ste siromašni, možda želite više jednakosti. Ali ako ulazite u to društvo, a da vam nije poznato na koju od svih mogućih pozicija, moraćete da razmislite o svim aspektima. To je poput testiranja na slepo u kojem ne znate kakva će biti posledica vašeg izbora, a Rols je ovo nazvao "velom neznanja". Pa smo uzeli još jednu grupu, veliku grupu Amerikanaca, i postavili smo im pitanje pod velom neznanja. Koje su to osobine države kojoj biste se priključili, znajući da biste mogli da završite na bilo kojoj poziciji? A evo šta smo dobili. Koliko bi ljudi dali prvoj grupi, najsiromašnijih 20 procenata? Želeli su da im daju 10 procenata bogatstva. Sledećoj grupi bi dali 14 procenata bogatstva, zatim 21, 22 i 32. Sad, niko u našem primeru nije želeo potpunu jednakost. Niko u našem primeru nije smatrao socijalizam za sjajnu ideju. Ali šta to znači? To znači da postoji jaz u znanju, između onoga što imamo i onoga što mislimo da imamo, ali imamo, blago rečeno, veliki jaz između onoga što smatramo pravednim i onoga što mislimo da imamo. Možemo da postavljamo ovakva pitanja, usput, ne samo o bogatstvu. Možemo da pitamo i za druge stvari. Pa smo, na primer, pitali ljude iz različitih delova sveta ovo pitanje, pitali smo i liberale i konzervativce, i svi su dali praktično isti odgovor. Pitali smo bogate i siromašne, isto su odgovorili, muškarci i žene, Slušaoci NPR radija i čitaoci Forbsa. Pitali smo ljude u Engleskoj, Australiji, SAD-u - slični su odgovori. Čak smo pitali i različite odseke istog univerziteta. Otišli smo na Harvard i proverili na skoro svim odsecima, i zapravo na Harvardovoj Poslovnoj školi, gde bi nekolicina želela da bogati imaju više, siromašni manje, sličnost u odgovorima nas je zapanjila. Znam da su neki od vas pohađali Poslovnu školu na Harvardu. Takođe smo ovo pitanje postavili o nečem drugom. Pitali smo, kakav je odnos plate izvršnog direktora i nekvalifikovanih radnika? Vidite šta ljudi smatraju da je odnos, a potom možemo da pitamo šta misle da bi trebalo da bude odnos? A onda pitamo kako je u stvarnosti. Kako je u stvarnosti? Možda ćete reći: "I nije tako strašno, je l' da?" Crveno i žuto i nisu toliko različiti. Ali činjenica je da ih nisam nacrtao u istoj razmeri. Teško je videti, žuto i plavo su tu negde. Kakvi su rezultati za druga bogatstva? Bogatstvo nije samo u imućnosti. Pitali smo: šta je sa zdravljem? Šta je sa dostupnošću lekova na recept? Šta je sa očekivanim životnim vekom? Šta je sa životnim vekom kod novorođenčadi? Kako bismo to voleli da raspodelimo? Šta je sa obrazovanjem za mlade? A šta za one starije? I kroz sve ovo, shvatili smo da ljudi ne vole nejednakost u dobrima, ali postoje druge stvari gde nejednakost, koja je posledica bogatstva, im je čak i neprijatnija: na primer, nejednakost kada su zdravlje i obrazovanje u pitanju. Takođe smo saznali da su ljudi naročito otvoreni za promene u jednakosti kada se radi o ljudima koji imaju manju odgovornost - u suštini, to su deca i bebe, jer ih ne smatramo odgovornim za situaciju u kojoj su. Koje pouke smo izvukli iz ovoga? Imamo dva jaza: Imamo jaz u znanju i imamo jaz u onome šta želimo. A jaz u znanju je nešto o čemu razmišljamo, kako da obrazujemo ljude? Kako da navedemo ljude da misle drugačije o nejednakosti i o posledicama koje ostavlja na zdravlje, obrazovanje, zavist, stopu kriminala itd? Potom, tu je jaz u onome šta želimo. Kako da navedemo ljude da razmišljaju drugačije o tome šta stvarno žele? Vidite, Rolsova definicija, Rolsovo viđenje sveta, pristup s testiranjem na slepo, uklanja naše sebične podsticaje iz vidika. Kako da to primenimo na višem nivou, u obimnijoj razmeri? I konačno, takođe imamo jaz u delanju. Kako da prihvatimo sve ovo i da zapravo uradimo nešto? Mislim da je rešenje delom u razmišljanju o ljudima, poput dece i beba, koji nemaju mnogo odgovornosti, jer su ljudi spremni da se potrude u njihovom slučaju. Da sumiram, rekao bih, sledeći put kada krenete da pijete pivo ili vino, pre svega razmislite, koliko je vaš doživljaj stvaran, a koliko je to samo placebo efekat proizašao iz vaših očekivanja? A zatim razmislite kako je u slučaju drugih odluka u vašem životu i nadam se, takođe, i kod političkih pitanja koja utiču na sve nas. Mnogo vam hvala. (Aplauz)