Upravo smo se sreli u autobusu, i zaista bismo voleli da se međusobno upoznamo, ali moram da izađem na sledećoj stanici, pa ćeš mi reći tri stvari o sebi koje te definišu kao osobu, tri stvari o sebi koje će mi pomoći da razumem ko si ti, tri stvari koje prikazuju tvoju suštinu. I ono što se pitam je, od te tri stvari, da li je ijedna preživljavanje neke traume? Preživeli ste rak, silovanje, preživeli ste holokaust, incest. Da li ste ikada primetili kako težimo da se identifikujemo sa našim ranama? Videla sam da ovaj identitet preživelog ima najviše posledica u zajednici ljudi obolelih od raka. Bila sam u blizini ove zajednice jako dugo jer sam bila kapelanica u domu i bolnici skoro trideset godina. I 2005. radila sam u velikom institutu za rak kada sam primila vest da moja majka ima rak dojke. I pet dana kasnije saznala sam da i ja imam rak dojke. Moja majka i ja znamo da budemo konkurenti - (Smeh) - ali zaista nisam pokušavala da se u ovome takmičim sa njom. U stvari, pomislila sam, dobro, ako već moraš da imaš rak, prilično je prikladno što radiš u mestu koje ga leči. Ali ovo je ono što sam čula od mnogo pobesnelih ljudi. Šta? Ti si kapelanica. Trebalo bi da si imuna. Kao, trebalo bi da se izvučeš sa opomenom umesto stvarnom kaznom, zato što radim u policiji. I jesam dobila lečenje u centru u kome sam radila, što je bilo neverovatno zgodno, i imala sam hemoterapiju i mastektomiju, i ugrađivanje silikona, i pre nego kažem nešto drugo, reći ću odmah, ova je lažna. (Smeh) Shvatila sam da moram odmah to da obavim, jer bih videla nekoga da govori: "Oh, znam, to je ova." I onda ću se pomeriti ili odmahnuti rukom i oni će: "Ne, to je ova". I sada znate. Naučila sam mnogo kao pacijent, i jedno od iznenđenja bilo je da je samo mali deo iskustva sa rakom zaista povezan sa medicinom. Većina je u vezi sa osećanjima i verom, gubljenjem i pronalaženjem identiteta i otkrivanjem snaga i prilagodljivosti kojih niste ni bili svesni. U vezi je sa shvatanjem da najvažnije stvari u životu nisu uopšte stvari, već veze, i radi se o smejanju u lice neizvesnosti i učenju da je najlakši način da se izvučete iz bilo čega da kažete: "Imam rak." Druga stvar koju sam naučila bila je da ne moram da preuzmem "preživela od raka" kao svoj identitet, ali čoveče, zar me te moćne sile ne guraju da uradim upravo to. Nemojte me, molim vas, pogrešno razumeti. Društva za borbu protiv raka su pokretačka snaga ranog otkrivanja i svesti o raku, i istraživanja o raku su normalizovala rak, i ovo je divna stvar. Možemo sada da pričamo o raku bez šaputanja. Možemo razgovarati o raku i podržati jedni druge. Ali ponekad se čini da ljudi malo preteraju i počnu da nam govore kako treba da se osećamo. Tako smo nedelju dana posle moje operacije imali gosta u kući. To nam je verovatno bila prva greška. Imajte na umu da u ovom trenutku svog života bila sam kapelanica preko 20 godina, i o temama poput umiranja i smrti i svrsi života, o svemu tome sam oduvek pričala. Tako, na večeri te noći, naš gost nastavlja da isteže ruke iznad glave i govori: "Znaš, Deb, sada ćeš stvarno naučiti šta je važno. Da, napravićeš neke velike promene u svom životu, i sada ćeš početi da razmišljaš o svojoj smrti. Da, ovaj rak je tvoj poziv na buđenje." Ovo su zlatne reči kada dolaze od nekoga ko govori o sopstvenom iskustvu, ali kada vam neko govori kako ćete se osećati, to je trenutak gluposti. Jedini razlog zbog kog ga nisam ubila svojim golim rukama bio je zato što nisam mogla da podignem desnu ruku. Ali sam mu rekla jako ružnu reč, praćenu redovnom rečju - (Smeh) - pa je moj muž morao da kaže: "Koristi narkotike." (Smeh) I posle mog lečenja, prosto se činilo da mi svi govore šta moje iskustvo treba da znači. "Oh, ovo znači da ćeš ići da šetaš." "Ovo znači da dolaziš na ručak." "Ovo znači da ćeš nositi ružičastu traku i ružičastu majicu i traku za kosu i minđuše i narukvicu i gaćice." Gaćice. Ne, ozbiljno, izguglajte. (Smeh) Kako to podiže svest? Samo moj muž treba da vidi moje gaćice. (Smeh) On je već poprilično svestan raka. Tog trenutka osećala sam se kao, moj bože, ovo preuzima moj život. I tada sam rekla sebi, iskoristi svoje iskustvo. Ne daj da ono iskoristi tebe. Svi znamo da je način da se izborimo sa traumom, sa gubitkom, sa bilo kojim iskustvom koje menja život, da pronađemo svrhu. Ali ovako stoje stvari: niko nam ne može reći šta naše iskustvo znači. Mi treba da odlučimo šta ono znači. I ne mora biti neka gigantska otvorena svrha. Ne moramo svi da začnemo temelje fondacije ili organizacije ili napišemo knjigu, ili napravimo dokumentarac. Svrha može biti tiha i zatvorena. Možda možemo da donesemo malu odluku o svojim životima koja može dovesti do velike promene. Pre mnogo godina, imala sam pacijenta, predivnog mladog čoveka kog je osoblje volelo, pa je za nas u neku ruku bio šok kada smo shvatili da on nema prijatelje. Živeo je sam, dolazio bi sam na hemoterapiju, primio terapiju, i sam odšetao kući. I čak sam ga i pitala. Rekla sam: "Kako to da nikada ne povedeš prijatelja?" I rekao je: "Zapravo i nemam prijatelje." Ali imao ih je gomilu na odeljenju za infuziju. Svi smo ga voleli, i ljudi su ulazili i izlazili iz njegove sobe sve vreme. I tako smo mu na poslednjoj hemoterapiji pevali pesmu, stavili krunu na glavu i duvali balone, i onda sam ga pitala, rekla sam: "Šta ćeš sada da radiš?" I odgovorio je: "Da nađem prijatelje." I jeste. Počeo je da volontira i tamo stekao prijatelje, i počeo je da odlazi u crkvu i tamo stekao prijatelje, i za Božić je pozvao mog muža i mene na žurku u njegovom stanu, i mesto je bilo ispunjeno njegovim prijateljima. Iskoristi svoje iskustvo. Ne dozvoli da ono iskoristi tebe. Odlučio je da je smisao njegovog iskustva da upozna radost prijateljstva, i onda nauči da stekne prijatelje. A šta je sa tobom? Kako ćeš ti naći smisao u svom odvratnom iskustvu? Može biti nedavno, ili ono koje nosiš sa sobom već jako dugo vremena. Nikada nije kasno da se promeni njegovo značenje, jer je značenje dinamično. Ono što znači danas možda neće biti isto za godinu dana, ili za 10 godina. Nikada nije kasno da postanete nešto više od običnog preživelog. Čujete li kako statično zvuči ta reč? Preživeli. Nema pokreta, nema rasta. Iskoristi svoje iskustvo. Ne dozvoli da ono iskoristi tebe, jer ako dozvoliš, verujem da ćeš zaglaviti, nećeš rasti, nećeš se razviti. Naravno, nekada nisu spoljašnji pritisci ti koji utiču da preuzmemo identitet onoga koji je preživeo. Nekada nam se samo sviđaju povlastice. Ponekad postoji isplata. Ali onda se zaglavimo. Jedna od prvih stvari koje sam naučila kao kapelanica stažista bila su tri pravila kapelanskog posla: uteši, razjasni i, kada je potrebno, suoči se ili izazovi. Svi uglavnom volimo utehu i razjašnjavanje. Suočavanje, ne baš. Jedna od stvari koje sam volela u vezi sa poslom kapelanice bilo je viđanje pacijenata godinu, ili nekoliko godina posle njihovog lečenja, zato što je bilo zaista kul videti kako su se promenili i kako su se njihovi životi razvili i šta im se dogodilo. Bila sam oduševljena jednog dana da vidim novu stranu priče u holu klinike pacijentkinje koju sam videla godinu dana pre, bila je tu sa svoje dve odrasle ćerke, koje sam takođe znala, zbog svog testa praćenja na godinu dana. Sišla sam u hol, i bile su veoma ushićene jer je upravo dobila sve rezultate testa i bila je NPB: nema pokazatelja bolesti. O čemu sam pre mislila kao: Nije Potpuno Beživotan. Bile su ushićene, sele smo u posetu, i bilo je veoma čudno jer je u roku od dva minuta počela da mi prepričava priču o svojoj dijagnozi, i operaciji, i hemoterapiji, iako sam je, kao njena kapelanica, viđala svake nedelje, te sam znala njenu priču. I koristila je reči poput patnja, mučenje, borba. Završila je svoju priču sa: "Osećala sam se razapetom." Tada su njene ćerke ustale i rekle: "Idemo da uzmemo kafu." I otišle su. Recite mi tri stvari o sebi pre sledeće stanice. Ljudi su napuštali autobus pre nego što je stigla do broja dva ili broja tri. Pa sam joj dodala maramicu, i zagrlila je, i onda, zato što sam brinula za tu ženu, rekla sam: "Siđi sa svog krsta." I ona je rekla: "Šta?" I ponovila sam: "Siđi sa svog krsta." U njenu odbranu, mogla je da govori o svojim razlozima za prihvatanje i držanje ovog identiteta. Doneo joj je mnogo pažnje. Ljudi su, za promenu, brinuli o njoj. Ali sada, to je imalo suprotan efekat. Odbijalo je ljude. Ljudi su počeli da odlaze radi kafe. Osećala se razapetom svojim iskustvom, ali nije htela da dozvoli da taj razapeti deo nje umre. Sada, možda mislite da sam bila prestroga prema njoj, pa vam moram reći da sam govorila iz sopstvenog iskustva. Mnogo, mnogo godina ranije, bila sam otpuštena sa posla koji sam volela, i nisam prestajala da govorim o svojoj nevinosti, nepravdi, izdaji i obmani, dok konačno, kao kod ove žene, ljudi nisu počeli da odlaze od mene, dok nisam shvatila da nisam samo obrađivala svoja osećanja, hranila sam ih. Nisam htela da razapeto ja umre. Ali svi znamo da pre svake priče uskrsnuća, moramo prvo da umremo. Hrišćanska priča, Isus je bio mrtav celog dana u grobnici, pre nego što je uskrsnuo. I verujem da za nas, biti u grobnici znači raditi sopstvenu duboku unutrašnju negu oko naših rana i dozvoljavanje da budemo izlečeni. Moramo da dozvolimo da razapeti ja umre kako bi novo ja, iliti pravo ja, bilo rođeno. Moramo da pustimo da stara priča ode, kako bi nova priča, stvarnija priča, mogla biti ispričana. Iskoristi svoje iskustvo. Ne dozvoli da ono iskoristi tebe. Šta bi bilo da nema onih koji preživljavaju, znači, šta kada bi ljudi odlučili da samo iskoriste svoju traumu kao iskustvo umesto da je prigrlimo kao identitet? Možda bi to bio kraj zarobljeništva u našim ranama i početak zapanjujućeg istraživanja sebe, otkrivanja i rasta. Možda bi to bio početak definisanja sebe po tome ko smo postali i šta postajemo. Onda možda "preživeli" ne bi bila jedna od tri stvari koje biste mi rekli. Bez obzira. Samo želim da znate da mi je veoma drago što smo zajedno u ovom autobusu, i da je ovo moja stanica. (Aplauz)