Tehničar sam hitne pomoći proteklih
sedam godina u Suffolk Country, New York.

Bio sam prvi na mjestu brojnih nesreća

od automobilskih nesreća do uragana Sandy.

Ako ste kao većina ljudi, 
smrt bi mogla biti

jedan od vaših najvećih strahova.

Neki će biti spremni kada dođe.

A neki ne.

Postoji slabo poznat 
dokumentirani medicinski izraz

koji se zove nadolazeća propast.

To je gotovo simptom.

Kao zdravstveni djelatnik, 
naučen sam reagirati

na ovaj simptom kao bilo koji drugi,

te kada pacijent ima 
srčani udar i gleda u mene

i kaže: „Umrijet ću danas.“,

obučeni smo ponovno 
razmotriti stanje pacijenta.

Tijekom moje karijere, odgovorio sam

na brojne nesreće u kojima su pacijentu

ostale samo minute života

i ništa nisam mogao učiniti za njega.

Uz to, bio sam suočen s dilemom:

Trebam li reći umirućem 
da će uskoro umrijeti,

ili lagati kako bih ga utješio?

U početku karijere, riješio sam dilemu

tako što sam lagao.

Bio sam uplašen.

Bio sam uplašen da ako im kažem istinu

da će umrijeti u očaju, strahu,

boreći se za preostale minute svoga života.

Sve se promijenilo nakon jedne nesreće.

Prije pet godina, odazvao 
sam se motociklističkoj nesreći.

Vozač je pretrpio vrlo kritične ozljede.

Dok sam ga pregledavao 
shvatio sam da ne postoji ništa

što mogu učiniti za njega,

i kao u većini slučajeva,
pogledao me u oči

i upitao ono pitanje: „Hoću li umrijeti?“

U tom trenutku, odlučio sam 
učiniti nešto drugačije.

Odlučio sam mu reći istinu.

Odlučio sam mu reći da će umrijeti

i da više ništa ne mogu učiniti za njega.

Njegova reakcija me šokirala.

On je ostao ležati i pogledao me

s prihvaćanjem na licu.

Nije očajavao niti se plašio

kako sam ja mislio.

Jednostavno je ležao i 
kada sam ga pogledao u oči

ugledao sam unutarnji mir i prihvaćanje.

Od tog trenutka nadalje, odlučio sam

da nije na meni da tješim 
umiruće svojim lažima.

Od tada sam sudjelovao u mnogo slučajeva

gdje su pacijenti proživljavali
posljednje trenutke

i nije postojalo ništa 
što sam mogao učiniti,

u gotovo svakom slučaju

svi su imali jednaku reakciju na istinu,

unutarnji mir i prihvaćanje.

Zapravo postoje tri obrasca

koja sam uočio u svim slučajevima.

Prvi me obrazac uvijek zapanji.

Bez obzira na vjerska uvjerenja
ili kulturnu podlogu

postoji potreba za praštanjem.

Bilo da to zovu grijehom

ili samo kažu da se kaju,

krivnja je univerzalna.

Jednom sam se brinuo
za starijeg gospodina

koji je imao masivan srčani udar.

Dok sam pripremao sebe i opremu

za njegov predstojeći srčani udar,

počeo sam pričati pacijentu 
o neizbježnoj smrti.

Odmah je znao po tonu
moga glasa i ponašanju.

Kako sam postavljao 
defibrilator na njegova prsa,

pripremajući se za ono što će se dogoditi,

pogledao me u oči i rekao,

„Da sam barem proveo više vremena
sa svojom djecom i unucima

umjesto što sam škrtario svojim vremenom.“

Suočen s neizbježnom smrću,

sve što je želio bio je oprost.

Drugi obrazac koji sam uočio

je potreba za sjećanjem.

Bilo da je to uspomena u mojim mislima

ili njihovih voljenih, trebali su osjećaj

da će živjeti i dalje.

Postoji potreba za besmrtnošću

u srcima i mslima njihovh voljenih,

mene, moje ekipe ili bilo koga.

Bezbroj puta, imao sam
pacijenta koji bi me pogledao u oči

i rekao, „Hoćeš li me se sjećati?“

Posljednji obrazac koji sam uočio

uvijek me dirnuo najdublje, u dušu.

Umirući ima potrebu znati 
da je njegov život imao smisao.

Žele znati da nisu 
potrošili svoj život uzalud

na besmislice.

Ovo mi se dogodilo 
vrlo rano u mojoj karijeri.

Odgovorio sam na poziv.

Bila je to žena u kasnim pedesetima

ozbiljno priklještena u vozilu.

Bila je udarena sa 
strane u velikoj brzini,

vrlo kritično stanje.

Dok su vatrogasci pokušavali
izvući ju iz auta,

ušao sam unutra kako bih pružio pomoć.

Dok smo razgovarali, rekla mi je,

„Toliko je toga što 
sam željela učiniti u životu.“

Osjećala se kao da 
nije ostavila traga na Zemlji.

Kako smo pričali dalje, ispostavilo se

da je majka dvoje posvojene djece

koji su se pripremali
za medicinski fakultet.

Zbog nje, dvoje djece

imlao je priliku koju ne bi imali inače

i nastavit će spašavati 
živote u zdravstvenom polju

kao doktori medicine.

Bilo je potrebno 45 minuta

da ju izvučemo iz vozila.

Ali ona je stradala prije 
nego što smo je izvukli.

Vjerovao sam da ono 
što vidimo u filmovima:

kada si u zadnjim trenutcima života

postoje samo očaj i strah.

Došao sam do zaključka,
da se bez obzira na okolnosti,

općenito susrećemo s mirom i prihvaćanjem,

da su najmanje stvari, najmanji trenutci,

najmanje stvari koje si učinio u životu

te koje nam donose mir 
u tim posljednjim trenutcima.

Hvala vam.

(Pljesak)