Završim ja faks 2006. godine, odvažim se da odem u Beograd, iz provincije. Nisam imao nešto mnogo keša, to jest, 30 evra. Hteo sam da se zaposlim kao grafički dizajner i uspeo sam vrlo brzo. Tada sam mislio da baš mnogo toga znam, da sam mnogo dobar dizajner i da ću ja lako sa tim, ali ubrzo zatim se pokazalo suprotno. Upao sam u razne projekte, rad sa klijentima, stresan posao. Odjednom sam postao deo te mašinerije, tj. bio sam samo jedan mali šraf koji je samo radio, a usput je i trošio. I tako sam ja, eto, čitave četiri godine proveo u tom studiju i rešio sam nešto da promenim, pošto nisam više mogao da radim taj posao na taj način. Dao sam otkaz. Ni tad nisam imao nešto mnogo kinte, ali sam zato imao porodičnu kuću u podnožju Fruške gore. I prvo što sam odlučio bilo je malo da se odmorim. I video sam da to dobro ide, pošto priroda mog posla meni dozvoljava da radim sa bilo koje tačke na planeti. Tako sam ja malo radio, malo odmarao, i zapravo, posle mesec dana, meni se vrati totalno ta moja energija. Potpuno sam se resetovao, stres je potpuno nestao. Od tad pa narednih godina, ja sam se vraćao leti na Frušku goru, i polako sam počeo da istražujem. Sad, svi mi znamo, Fruška gora - manastiri, možda neko zna poneko jezero. Ali usput sam počeo da saznajem neke nove stvari, da upoznajem neke nove ljude, da istražujem neke nove lokacije. Dosta toga je postojalo po enciklopedijama. Dosta toga sam saznavao od ljudi, u neposrednom kontaktu. Između ostalog, postojale su i neke interesantne informacije za koje tad nisam ni znao. Na primer, kao i za ovu. Da li ste znali da na Fruškoj gori možete da pronađete fosil morske zvezde? Nekako je i logično, ako se setimo samo iz knjige istorije ili geografije, da je Vojvodina bila Panonsko more, a Fruška gora, zapravo, ostrvska planina. Avarski pojas, pronađen na obroncima Fruške gore, tačnije, u njivi mog komšije. On je neprocenjive vrednosti. Trenutno je na tajnoj lokaciji, ni ja sam ne znam gde tačno, ali znam da se prave dve kopije od kojih će jedna biti izložena u Narodnom muzeju u Beogradu, a druga će biti izložena u Muzeju Srema u Sremskoj Mitrovici. Inače je interesantno da se vlasnik njive na kojoj je pronađen avarski pojas i dalje sudi sa državom, ne bi li dobio neki novac. Da li ste znali da su Rimljani izabrali Frušku goru da bi uživali u njoj i da su oni prvi doneli vinovu lozu na Frušku goru? Ovo što vidite je akvadukt. On je nekada vodio sa Fruške gore do tadašnjeg Sirmijuma i dopremao je vodu. Nažalost, njega više nema. I da li ste znali da na Fruškoj gori raste 31 vrsta orhideja? Od toga je 17 njih zaštićeno. Pošto sam dolazio do svih tih silnih informacija, u priči sa ljudima, video sam da niko ne zna zapravo šta je to Fruška gora, da 99 posto ljudi ne zna šta je Fruška gora; nisam ni ja znao. Hteo sam nešto da učinim. Sad, tu je moje znanje, sve te silne informacije, i samo u jednom trenutku: bam! Fruškać. Rodila se ideja o sajtu o Fruškoj gori koji će sadržati sve interesantne informacije. Prvo što sam uradio - izabrao sam ime. Fruškać se inače koristilo u Novom Sadu. Malo ljudi ga je koristilo, a meni je bilo simpatično, kratko. Rešio sam njega da izaberem, a prva stvar koji sam zapravo uradio je ovaj logo koji možete da vidite. Ja obožavam to da radim, to je nekako moja struka i potpuno se posvetim tome. E sad, svakom logu koji se pravi potrebno je dati neku simboliku. Ja nisam želeo na prvi pogled da se vidi šta to krije taj logo, a zapravo, osnovna simbolika koju sam ja nekako protkao kroz to je multikulturalnost. To sam prikazao tako što sam pomešao ćirilicu i latinicu. A i u nadi malo da ih pomirim, jer svakoga ko se ozbiljno bavi dizajnom užasno nerviraju podele na ćirilicu i latinicu, jer to je, na kraju krajeva, potpuno besmisleno. Zatim, tu su ti organski oblici - slovo Ć na kom možete videti listić i recimo, Š koje predstavlja potočić, i malu ptičicu ta kvačica. A srce je inače karakteristično za Frušku goru. Možete ga videti na dosta stabala i ono predstavlja stazu zdravlja na Fruškoj gori. A lokalizam „volem“ je zapravo naš slogan koji je karakterističan za ovaj deo Fruške gore. I tako ja polako počnem da stvaram taj mali svet. Potpuno sam se posvetio tom svom hobiju. Pored dnevnih obaveza, taj moj hobi je iziskivao dosta vremena, pošto moralo se od nečeg živeti. Bilo je malo naporno, ali ubrzo zatim su se priključili moji prijatelji koji su mi nesebično ponudili pomoć. Pravljenje projekta se malo odužilo, što je i logično, ali u aprilu 2015. objavili smo sajt fruskac.net i to je bio poseban dan. Prvo, jer sam skinuo jedan veliki teret sa sebe, a drugo, jer su ljudi konačno mogli da vide šta to Fruška gora ima. Taj dan je bio veoma poseban. Imali smo 20 000 poseta. Možda zvuči malo, ali ako se uzme u obzir da živimo u Srbiji, da smo preplavljeni raznim informacijama, mislim da je ovo super cifra za jedan projekat koji se bavi istorijom, ekologijom i kulturnim nasleđem. Pošto smo se počeli povezivati preko sajta, preko fejsbuk platforme, sa drugim ljudima, počeli smo da diskutujemo o problemima, da saznajemo za neke nove lokacije, a prvi i osnovni problem koji je nas žuljao od početka - to je taj problem smeća. Naime, svi mi kada odemo na Frušku goru, ne samo na Frušku goru nego i u prirodu, ostavljamo smeće, većina ljudi, u nadi da će to neko pokupiti i da to sve kod nas funkcioniše super. E pa nije tako. Nije ni na Fruškoj gori. Nacionalni park mora da izdvaja novac za odnošenje smeća sa Fruške gore i mi, evo već godinu i po dana, apelujemo na ljude, preko naše društvene mreže, tj. Fejsbuka, da odnose svoje smeće sa Fruške gore. Tu postoji jedan drugi problem, a to je funkcionisanje i finansiranje nacionalnog parka. Svi mi mislimo da je nacionalni park institucija koja se bavi promocijom i prezervacijom prirode. Oni to rade donekle, ali problem je u finansiranju nacionalnog parka koji se pretežno finansira od seče drveća, što ne znači da oni to rade protivzakonito i mimo nekih pravila, ali ostavlja veliki prostor za sumnju da to možda rade i više nego što je potrebno. Ali moguće je rešiti i taj problem. Postoji praksa u drugim parkovima u Srbiji da se naplaćuju prelazi i ulaznice za nacionalni park. I sad smo mi malo istraživali i došli smo do cifre od 12 000 automobila koji dnevno pređu preko Iriškog venca u oba smera. Kada bi svaki od tih 12 000 automobila platio samo 50 dinara taj prelaz, dobili bismo cifru od 216 miliona dinara godišnje. Ljudi, 216 miliona. Znači, ne bi moralo da se poseče nijedno drvo, mogli bismo da obnovimo izletišta, mogli bismo da obnovimo izvore, mogli bismo da napravimo biciklističku stazu duž Partizanskog puta, mogli bismo da napravimo park prirode. E sad, postoji tu i jedan paradoks između ova dva problema, smeća i seče drveća. Pošto se nacionalni park finansira od seče drveća, oni moraju da plate komunalne službe da odnose smeće sa Fruške gore. Tehnički, mi dobijemo da nacionalni park poseče drva da bi odneo smeće sa Fruške gore. Ima tu još nekih problema, kao što je nedovoljno korišćenje turističkih potencijala Fruške gore. Naime, postoji inicijativa, tj. jedna jako dobra turistička ponuda, posebno na potezu od Neština do Petrovaradina, pa dalje do Beške. Mi smatramo da veliki potencijal baš leži u tom nekonvencionalnom turizmu, odnosno seoskom, vikend turizmu i eko turizmu. Recimo, na ovom potezu možete da obiđete mnogobrojna seoska domaćinstva, čarde, konobe, a i da se bavite raznim aktivnostima kao što su paraglajding ili spuštanje rekreativnim kajacima niz Dunav. Još jedan veliki potencijal leži u obnovi napuštenih objekata na Fruškoj gori, kao što su Brankovac, Osovlje, Titova i Lekina vila. Ovo što vidite iza je hotel „Fruška gora“. On je isto napušten, ruiniran i deluje kao zgrada iz postapokaliptičnog perioda, ali se neko dosetio da napravi tu poligon za pejntbol. I tako, pošto smo malo bili zarobljeni u digitalnom prostoru, bilo je potpuno normalno da se izmestimo u analogni prostor. Povod za to je bila akcija „Lubenice“; možda je neko od vas video. Naime, tokom bombardovanja '99, vojska je ostavila na jednoj raskrsnici te tenkovske barikade pored kojih sam ja prolazio non-stop i mnogo su me nervirale. Nisam mogao da ih pomerim - teške su, ali sam mogao da im promenim namenu. Pozvao sam prijatelje, napravili smo neko druženje, ofarbali smo te barikade u lubenice, poslali saopštenje u medije i privukli opet pažnju na Frušku goru, skapirali da je to dobar način za privlačenje pažnje, jer ako budemo privlačili pažnju, lakše ćemo rešavati probleme. Negde iz tog događaja nastala su „RandeFru“ druženja koja se dešavaju jednom kvartalno na Fruškoj gori. Prvo je bilo u januaru i tu smo samo pili vino, nismo ništa radili - kuvano vino, na Andrevlju. Zatim, drugo druženje nam je bilo na Bešenovačkom jezeru. Hteli smo da napravimo roštilj, i kad smo već tu, znamo da ima smeća, malo da pokupimo to smeće oko jezera, da budemo društveno odgovorni. Zapravo, to malo smeća ispalo je 80 džakova smeća, 3 madraca, 6 dušeka na naduvavanje. Bila je neka plastična lutka, meni se čini. (Smeh) Nismo znali šta da uradimo, jer opet moramo da zovemo komunalne službe. Odvoženje jednog kamiona smeća sa Fruške gore košta oko 8 000 dinara. Mi smo zatvorili ulaz, poslali to u medije i opet privukli pažnju, tako da je taj recept sa tim druženjima postao sad već tradicionalan. Tu su nas primetile hraniteljske porodice iz Šapca i hteli su da posete Frušku goru na jednodnevnom izletu. Mi smo pristali. Kontali smo - biće tu par porodica. Ispostavilo se - dva autobusa. To nas nije obeshrabrilo. Ubrzo zatim smo skupili kintu preko Fejsbuka - videli smo da je i to moguće - napravili celodnevni izlet tim klincima. Bilo je stvarno fenomenalno i to je druženje posebno značajno za mene. Nekako je bilo nabijeno emocijama i bilo je stvarno predivno. Kada se desio taj klik, kada sam dobio tu iskrenu želju da napravim Fruškać sajt, ni u jednom trenutku nisam baš mnogo kalkulisao. Nisam gledao kako će se to meni vratiti, kolike ću imati koristi od toga, da li ću imati novca da finansiram, nego sam se jednostavno prepustio čitavom projektu i radio iz srca i po intuiciji i zapravo, sad, pet godina kasnije, kontam da je to donekle ključ uspeha Fruškaća. Sad, pet godina kasnije, kapiram da smo i dalje na početku, da smo napravili mali korak i da nas tek čeka veliki posao. Ali, u dubini duše osećam da ćemo jednog dana napraviti park prirode od Fruške gore. Hvala vam puno. (Aplauz)