Krdo zveri, jato riba, jato ptica. Dosta životinja se skuplja u velike grupe koje su među najlepšim spektaklima u svetu prirode. Ali zašto se formiraju ove grupe? Česti odgovori su oni poput traženja bezbednosti u grupi ili lova u čoporima ili skupljanja radi razmnožavanja, i sva ova objašnjenja, iako su često tačna, prave puno pretpostavki o ponašanju životinja, da životinje kontrolišu svoje radnje, da kontrolišu svoje telo. To često nije istina. Ovo je artemija, vrsta škampi. Verovatno su vam poznatije kao morski majmuni. Male su i obično žive same, ali mogu da se skupljaju u velika crvena jata koja idu metrima u širinu, a stvaraju se zbog parazita. Ove škampe napada pantljičara. Pantljičara je dugo, živo crevo sa genitaljama na jednoj i kukastim ustima na drugoj strani. Kao honorarni novinar, imam saosećanja. (Smeh) Pantljičara izvlači hranljive sastojke iz tela artemije ali radi i druge stvari. Kastrira ih, menja njihovu boju iz providne u jarko crvenu, čini da žive duže, i kako je otkrio biolog Nikolas Roud, čini da plivaju u grupama. Zašto? Zato što pantljičara, poput mnogih drugih parazita, ima komplikovan životni ciklus gde postoji dosta različitih domaćina. Škampi su samo jedan deo puta. Krajnje odredište je ovo, ružičasti flamingo. Pantljičara može da se razmnožava samo u flamingu, tako da bi do njega došla, manipuliše domaćinima škampima da stvore ova upadljiva crvena jata koja će flamingo lakše primetiti i pojesti, i to je tajna jata artemija. Nisu društvene svojom voljom, već zato što ih neko kontroliše. Ne radi se o bezbednosti u grupi. Zapravo je sasvim suprotno. Pantljičara zaposeda njihove mozgove i tela, pretvarajući ih u sredstvo za dolazak do flaminga. Evo još jednog primera manipulacije parazita. Ovo je cvrčak samoubica. Cvrčak je progutao larve gordijevog crva, ili crva konjske dlake. Crv unutar njega raste do odrasle veličine ali mora da dođe do vode kako bi se razmnožavao, i to radi tako što oslobađa proteine koji zbunjuju mozak cvrčka zbog čega se ponaša pomahnitalo. Kada se cvrčak približi vodi, poput bazena, uskače i davi se, a crv se izmigolji iz tela koje je izvršilo samoubistvo. Cvrčci su baš prostrani. Ko bi rekao? Pantljičara i gordijev crv nisu sami. Deo su čitave armije parazita koji kontrolišu um, gljiva, virusa, crva, insekata i ostalog koji se svi usavršavaju u podrivanju i zaobilaženju volje svojih domaćina. Prvi put sam saznao za ovaj način života kroz "Procese života" Dejvida Atenboroa pre oko 20 godina, a kasnije i kroz divnu knjigu koja se zove "Parazit Reks" mog prijatelja Karla Cimera. Od tada pišem o ovim stvorenjima. Ima malo tema u biologiji koje me više uzbuđuju. Kao da su paraziti omamili moj mozak. Ipak su uvek ubedljivi i predivno sablasni. Kada pišete o parazitima, vaš rečnik prepun je izraza poput "živ proždran" i "iskače iz svog tela." (Smeh) Ali tu postoji više od toga. Pisac sam, a kolege pisci iz publike znaju da mi volimo priče. Paraziti nas pozivaju da se odupremo mamcu očiglednih priča. Njihov svet prepun je obrta i neočekivanih objašnjenja. Zašto, na primer, ova gusenica počinje divlje da mlati kada se drugi insekt približi njoj i tim belim čaurama koje ona kao da brani? Da li možda štiti braću i sestre? Ne. Gusenicu je napala osa parazit koja je snela jaja unutar nje. Jaja su se izlegla i mlade ose su proždrale gusenicu dok je živa pre nego što joj izlete iz tela. Vidite o čemu pričam? Gusenica nije uginula. Neke ose kao da zaostaju i kontrolišu je da brani njihovu braću i sestre koje se pretvaraju u odrasle jedinke u tim čaurama. Ova gusenica je zombi čuvar koji mlati glavom i brani potomstvo stvorenja koje ju je ubilo. (Aplauz) Imamo dosta toga da pređemo. Imam samo 13 minuta. (Smeh) Neki od vas verovatno očajnički traže neku utehu u ideji da su ove stvari neobičnosti prirodnog sveta, da su pojedinačne i to gledište je veoma razumljivo, jer su paraziti po prirodi veoma mali i veliki deo vremena provode unutar tela drugih organizama. Lako je prevideti ih, ali to ne znači da nisu bitni. Pre nekoliko godina, čovek zvani Kevin Laferti poveo je grupu naučnika u tri estuara u Kaliforniji i u principu su merili i disecirali i snimali sve što su našli i otkrili su ogromne količine parazita. Naročito prisutni su bili metilji, crvi koji se specijalizuju za kastriranje svojih domaćina, poput ovog nesrećnog puža. Jedan metilj je sićušan, mikroskopske veličine ali zajedno imaju težinu koliko i sve ribe u estuarima i tri do devet puta više od svih ptica. Sećate li se gordijevog crva kojeg sam vam pokazao, sa cvrčkom? Jedan japanski naučnik, Takuja Soto, otkrio je da u jednom potoku ove stvari vode toliko cvrčaka i skakavaca u vodu da udavljeni insekti čine oko 60% ishrane lokalne pastrmke. Manipulacija nije poseban slučaj. To ključni i čest deo sveta oko nas, i naučnici su sada otkrili stotine primera takvih manipulatora, i što je zanimljivije, počinju da razumevaju tačno kako ova stvorenja kontrolišu svoje domaćine. Ovo je jedan od mojih omiljenih primera. Ovo je Ampulex compressa, smaragdna osa, i generalno se priznaje da kada smaragdna osa poseduje neka oplođena jaja, ona mora da traži bubašvabu. Kada je nađe, ubada je žaokom koja je takođe čulni organ. Ovo otkriće je nastalo pre tri nedelje. Ubada je žaokom koja je čulni organ sa malim malim čulnim izbočinama koje je joj omogućavaju da oseti posebnu teksturu mozga bubašvabe. Kao osoba koja naslepo opipava torbu, nalazi mozak i u njega ubacuje otrov, u posebna dva skupa neurona. Izraelski naučnici Frederik Libersat i Ram Gal otkrili su da je otrov veoma posebno hemijsko oružje. Ne ubija bubašvabu, niti je omami. Bubašvaba može da odšeta, odleti ili otrči ako želi, ali ona to ne radi, jer joj otrov uništava motivaciju da hoda, i samo to. Osa zapravo isključuje sistem za bežanje od opasnosti u operativnom sistemu bubašvabe, što joj pomaže da bespomoćnu žrtvu odvede u svoje sklonište držeći je za antene kao kada bi neko šetao psa. Kada je tamo, ona položi jaja u nju, jaja se izlegu, pojedu je živu, izleću iz tela, bla bla bla, znate već kako ide. (Smeh) (Aplauz) Rekao bih da, kada je ubode osa, bubašvaba nije više bubašvaba. Više je produžetak ose, kao što je cvrčak bio produžetak gordijevog crva. Ovi domaćini neće preživeti i neće se razmnožavati. Nad svojom sudbinom imaju kontrolu koliko i moj auto. Kada paraziti uđu, domaćini se ništa ne pitaju. Ljudi su naravno, takođe skloni manipulaciji. Uzimamo lekove da promenimo hemijski sastav svojih mozgova i da promenimo raspoloženje, i šta su argumenti, reklame ili velike ideje ako ne pokušaj da se utiče na nečije mišljenje? Ali naši pokušaji da radimo ovo grubi su i prosti u poređenju sa istančanim pojedinostima parazita. Don Drejper bi voleo da je elegantan i precizan kao smaragdna osa. Mislim da je ovo deo onoga što parazite čini tako zlobnim i ubedljivim. Toliko cenimo našu slobodnu volju i nezavisnost da mogućnost da nam ih oduzmu neviđene sile, budi neke od naših najdubljih društvenih strahova. Orvelovske distopije i sumnjive spletke i zlikovci koji kontrolišu um - ovo su tropi koji ispunjavaju najtamnije delove naše mašte, ali se u prirodi stalno dešavaju. Što me dovodi do očiglednog i uznemirujućeg pitanja: Ima li tamnih, zlobnih parazita koji utiču na naše ponašanje a da mi to ne znamo, pored NSA? Ako postoje - (Smeh) (Aplauz) Stoji mi crvena tačka na čelu, zar ne? (Smeh) Ako postoje, ovo je dobar kandidat. Ovo je Toxoplasma gondii ili ukratko Tokso, jer zastrašujućem stvorenju uvek pogoduje simpatičan nadimak. Tokso pogađa sisare, veliki broj sisara, ali seksualno može da se razmnožava samo u mačkama. Naučnici poput Džoen Vebster su pokazali da, ako Tokso uđe u pacova ili miša, pretvara glodara u projektil koji traži mačku. Ako inficirani pacov namiriše predivnu aromu mačjeg urina, on trči prema izvoru mirisa umesto smislenijeg pravca koji podrazumeva bežanje. Mačka pojede pacova. Tokso ima seksualni odnos. Klasična priča "Jedi, lovi, voli." (Smeh) (Aplauz) Vi ste veoma milosrdni i darežljivi ljudi. Zdravo Elizabet, jako mi se dopao tvoj govor. Kako parazit kontroliše domaćina na ovaj način? Zaista ne znamo. Znamo da Tokso ispušta enzim koji proizvodi dopamin, supstancu koja ima veze sa nagrađivanjem i motivacijom. Znamo da cilja na određene delove mozga glodara, uključujući i one za seksualno uzbuđenje. Ali kako se ti delići slagalice uklapaju, nije sasvim jasno. Jasno je da je ova stvar jedna ćelija. Nema nervni sistem. Nema svest. Čak nema ni telo. Ali manipuliše sisarom? Mi smo sisari. Sigurno smo inteligentniji od pacova, ali naši mozgovi imaju istu osnovnu strukturu, istu vrstu ćelija, iste hemikalije koje idu kroz njih, i iste parazite. Procene variraju, ali po nekim brojkama, jedna od tri osobe u svetu imaju Tokso u svojim mozgovima. Ovo obično ne vodi ni do kakve bolesti. Parazit stoji u uspavanom stanju dug period vremena. Ali postoje neki dokazi da ti ljudi koji nose parazite imaju pomalo drugačije rezultate na ispitivanjima ličnosti od drugih ljudi, imaju neznatno veći rizik od saobraćajnih nesreća, i postoje neki dokazi da ljudi sa šizofrenijom imaju veću sklonost da se zaraze. Mislim da dokazi još uvek nisu jasni, i čak među istraživačima Toksoa su podeljena mišljenja o tome da li parazit zaista utiče na naše ponašanje. Ali s obzirom na rasprostranjenost takvih manipulacija, bilo bi potpuno neverovatno da ljudi budu jedina vrsta koja nije slično pogođena. Mislim da ovaj kapacitet da stalno podrivaju način na koji mislimo o svetu čini parazite izuzetnim. Stalno nas pozivaju da na prirodni svet gledamo sa strane, i da se pitamo da su li ponašanja koja vidimo jednostavna i očigledna ili zbunjujuća i zagonetna, da nisu posledica pojedinaca koji se ponašaju po svom nahođenju već ih nešto drugo upravlja i kontroliše. Iako je ta ideja možda uznemirujuća, i dok su navike parazita jezive, mislim da ih ta mogućnost da nas iznenade čini divnim i harizmatičnim poput bilo kog pande, leptira ili delfina. Na kraju "Porekla vrsta", Čarls Darvin piše o veličanstvenosti života, i o beskrajnim oblicima, prelepim i predivnim, i mislim da je veoma lako mogao da priča o pantljičari koja čini škampe društvenijim ili osi koja šeta bubašvabe. Ali možda to samo priča parazit. Hvala vam. (Aplauz)