Slikarka sam.
Slikam velike figurativne slike,
što znači da slikam ljude ovako.
Večeras sam ovde
da bih vam pričala o ličnoj stvari
koja je promenila moj rad
i moju tačku gledišta.
To je nešto kroz šta svi prolazimo,
a ja se nadam da će moje iskustvo
možda nekome biti od pomoći.
Da vam pružim uvid u svoje poreklo,
odrasla sam kao najmlađe od osmoro dece.
Da, osmoro dece u mojoj porodici.
Imam šestoricu starije braće i sestru.
Da bih vam približila kako to izgleda,
kada je moja porodica išla na odmor,
imali smo autobus.
(Smeh)
Moja supermama bi nas vozila
svuda po gradu
na naše razne vanškolske aktivnosti -
ne autobusom.
Imali smo i normalan auto.
Vodila bi me na časove umetnosti,
i to ne samo na jedan ili dva.
Vodila me je na sve postojeće
časove umetnosti
od moje osme do šesnaeste godine,
jer je to sve čime sam želela da se bavim.
Čak je i pohađala
jedan kurs sa mnom u Njujorku.
Kao najmlađe od osmoro dece, naučila sam
nekoliko veština preživljavanja.
Pravilo broj jedan -
ne dopustite da vaš stariji brat
vidi kako radite nešto glupo.
Tako sam naučila da budem tiha i uredna
i da pazim da sledim pravila
i prilagodim se.
Međutim, u slikarstvu
sam ja određivala pravila.
To je bio moj privatni svet.
Do 14. godine sam znala
da zaista želim da budem umetnica.
Moj veliki plan je bio da budem konobarica
da bih mogla da finansiram slikanje.
Nastavila sam da usavršavam svoje veštine.
Pohađala sam postdiplomske studije
i stekla master diplomu lepih umetnosti,
a na mojoj prvoj samostalnoj izložbi,
brat me je upitao:
„Šta označavaju
te crvene tačke pored slika?“
Niko se nije više iznenadio od mene.
Crvene tačke su značile
da su slike prodate
i da ću moći da platim stanarinu
pomoću slikarstva.
Moj stan je imao četiri utičnice
i nisam mogla da istovremeno koristim
mikrotalasnu i toster,
no, ipak sam mogla da platim kiriju,
tako da sam bila veoma srećna.
Evo slike iz tog vremena.
Bilo mi je potrebno da bude
što je moguće više realistična.
Morala je da bude specifična i uverljiva.
To je bilo mesto na kome sam bila
izolovana i koje sam potpuno kontrolisala.
Od tada sam razvila karijeru
slikajući ljude u vodi.
Kade i tuševi su bili
savršeni ograđeni ambijent.
Bilo je intimno i privatno,
a voda je bila složeni izazov
koji me je okupirao čitavu deceniju.
Naslikala sam oko 200 ovih slika,
od kojih su neke i do 2,5 metra,
kao što je ova.
Za ovu sliku sam pomešala brašno
sa vodom za kupanje da bi bila zamućena,
stavila sam jestivo ulje na površinu
i umetnula devojku u to,
a kada sam je osvetlela,
bilo je toliko lepo da nisam mogla
da dočekam da je naslikam.
Pokretala me je
ta neka impulsivna radoznalost,
pri čemu sam uvek tražila
da dodam nešto novo:
vinil, paru, staklo.
Jednom sam stavila
gomilu vazelina po glavi i kosi
samo da vidim kako bi to izgledalo.
Nemojte to raditi.
(Smeh)
Dakle, išlo je dobro.
Pronalazila sam svoj put.
Bila sam željna i motivisana,
okružena umetnicima,
uvek išla na otvaranja i događaje.
Doživela sam izvestan uspeh i priznanje
i preselila se u stan
sa više od četiri utičnice.
Moja mama i ja
bismo ostajale budne do kasno
i pričale o svojim najnovijim idejama
i inspirisale jedna drugu.
Ona je pravila prelepu grnčariju.
Imam prijatelja po imenu Bo
koji je naslikao sliku
na kojoj njegova žena i on
plešu pored okeana,
i nazvao ju je „Lagane godine“.
Pitala sam ga šta to znači, a on je rekao:
„Pa, to je kada zakoračiš
u odraslo doba, više nisi dete,
ali još nisi opterećen
životnim obavezama.“
To je bilo to. Bile su to lagane godine.
Osmog oktobra 2011. godine,
laganim godinama je došao kraj.
Moja mama je dobila dijagnozu raka pluća.
Proširio se na njene kosti
i bio je u njenom mozgu.
Kada mi je to rekla, pala sam na kolena.
Potpuno sam se izgubila.
Kada sam se pribrala i pogledala je,
shvatila sam, ne radi se o meni.
Radi se o pronalaženju načina
da joj pomognem.
Moj otac je doktor,
tako da smo imali veliku prednost
što je on tu bio glavni,
i odlično se starao o njoj.
I ja sam htela da uradim
sve što mogu da pomognem,
pa sam htela da sve probam.
Svi smo hteli.
Istraživala sam alternativnu medicinu,
dijete, pravljenje sokova, akupunkturu.
Konačno, pitala sam je:
„Da li to želiš da radim?“
Rekla je: „Ne.
Pripremi se. Trebaćeš mi kasnije.“
Znala je šta se dešava
i znala je ono što doktori,
stručnjaci i internet nisu znali -
kako je želela da prođe kroz ovo.
Samo je trebalo da je pitam.
Shvatila sam da,
ako pokušavam da popravim stvari,
propustiću to.
Stoga sam samo počela da budem uz nju,
šta god to značilo
i kakva god situacija bi naišla,
samo da je stvarno slušam.
Ako sam se prethodno opirala,
sada sam se predala,
odustala od pokušaja da kontrolišem
ono što se ne može kontrolisati
i jednostavno bila sa njom u tome.
Vreme je usporilo
i datum je bio nevažan.
Razvile smo rutinu.
Rano svakog jutra bih se uvukla
u njen krevet i spavala sa njom.
Moj brat bi došao na doručak
i bilo bi nam toliko drago
kada bismo čule kako pristiže njegov auto.
Pomogla bih joj, uhvatila je za obe ruke
i pomogla joj da hoda do kuhinje.
Imala je ogromnu šolju koju je napravila
iz koje je volela da pije kafu,
i volela je irsku česnicu za doručak.
Nakon toga je sledilo tuširanje
i obožavala je taj deo.
Volela je toplu vodu,
tako da sam joj u tome ugađala
koliko god sam mogla,
kao da je banja.
Moja sestra bi ponekad pomogla.
Imale smo tople peškire
i odmah spremne papuče,
tako da joj ne bude hladno ni na sekundu.
Osušila bih joj kosu fenom.
Moja braća bi došla uveče
i dovela svoju decu,
a to je bio vrhunac dana.
Vremenom smo počeli da koristimo kolica
i nije htela toliko da jede,
a koristila je najmanju moguću šolju
koju smo mogli naći da pije kafu.
Nisam mogla više da joj pomažem sama,
pa smo unajmili pomoćnicu
da mi pomogne pri tuširanju.
Te jednostavne dnevne aktivnosti
postale su naš sveti ritual
i ponavljale smo ih iz dana u dan
dok je rak rastao.
Bilo je to ponižavajuće i bolno
i baš gde sam želela da budem.
Nazivale smo to vreme „prelepa grozota“.
Preminula je 26. oktobra 2012. godine.
To je bilo godinu dana i tri nedelje
nakon njene dijagnoze.
Iščezla je.
Moja braća, sestra, otac i ja
bili smo udruženi
na podržavajući i pažljiv način.
Kao da su čitava naša porodična dinamika
i naše uspostavljene uloge nestale
i bili smo svi zajedno u tom nepoznatom,
osećajući isto
i starajući se jedno o drugom.
Toliko sam zahvalna na njima.
Kao neko ko većinu vremena
provodi sam, radeći u ateljeu,
nisam imala pojma da takva povezanost
može biti toliko važna,
toliko isceljujuća.
To je bila najvažnija stvar.
Bilo je to ono što sam oduvek želela.
Nakon sahrane, bilo je vreme
da se vratim u svoj atelje.
Spakovala sam stvari u auto
i dovezla se u Bruklin,
a slikarstvom sam se oduvek bavila,
pa sam to i radila.
Evo šta se dogodilo.
Bilo je to nekakvo oslobađanje svega
što se odigravalo u meni.
To sigurno, veoma pažljivo
uređeno bezbedno mesto
koje sam stvorila na svim drugim slikama,
bilo je mit.
Nije funkcionisalo.
Bila sam uplašena,
jer nisam želela da više slikam.
Tako sam otišla u šumu.
Mislila sam da to pokušam,
da izađem napolje.
Uzela sam svoje boje,
a nisam bila slikar pejzaža,
ali zapravo nisam bila
nikakva posebna vrsta slikara,
tako da nisam bila ni za šta vezana,
nisam imala očekivanja,
što mi je omogućavalo
da budem bezbrižna i slobodna.
Zapravo sam ostavila
jednu od ovih vlažnih slika
napolju preko noći
pored svetla u šumi.
Do jutra je bila prekrivena bubama.
No, nije me bilo briga.
Nije bilo bitno. To nije bilo bitno.
Odnela sam sve te slike nazad u atelje,
izgrebala sam ih i urezivala u njih,
sipala razređivač boje na nih,
stavila još boje na vrhu, crtala po njima.
Nisam imala plan,
ali sam posmatrala šta se dešava.
Ovo je ona sa bubama po sebi.
Nisam pokušavala
da predstavim stvaran prostor.
Fascinirali su me haos i nesavršenosti,
i nešto je počelo da se dešava.
Ponovo sam postala radoznala.
Ovo je još jedna iz šume.
Doduše, sada je postojalo ograničenje.
Nisam mogla da kontrolišem boju
kao što sam to nekada činila.
Morala je da nagovešava i ukazuje,
a ne da objašnjava ili opisuje.
Ta nesavršena, haotična,
turbulentna površina
je bila nosilac priče.
Počela sam da postajem radoznala
kao kada sam bila student.
Sledeće sam želela da unesem figure
na ove slike, ljude,
i volela sam ovo novo okruženje,
pa sam želela da imam
i ljude i ovu atmosferu.
Kada sam dobila ideju kako to da uradim,
osetila sam nekakvu mučninu i vrtoglavicu,
što je zapravo verovatno samo adrenalin,
ali je za mene veoma dobar znak.
Sada želim da vam pokažem
na čemu sam radila.
To je nešto što još nisam pokazivala
i predstavlja nešto kao prikaz, rekla bih,
moje predstojeće izložbe,
ono što za sada imam.
Široki prostor
umesto izolovane kade za kupanje.
Idem napolje umesto da sam unutra.
Popuštanje kontrole,
uživanje u nesavršenostima,
dozvoljavanje -
dozvoljavanje nesavršenosti.
U toj nesavršenosti
možete naći ranjivost.
Mogla sam da osetim
svoja najdublja stremljenja,
ono što je za mene najznačajnije,
tu ljudsku povezanost
koja se može dogoditi u prostoru
u kome nema opiranja ili kontrolisanja.
Želela sam da slikam slike u vezi sa tim.
Dakle, evo šta sam naučila.
Svi ćemo imati velike gubitke u životu,
možda gubitak posla ili karijere,
veze, ljubavi, naše mladosti.
Izgubićemo zdravlje,
ljude koje volimo.
Takvi gubici su izvan naše kontrole.
Nepredvidljivi su
i poražavaju nas.
Zato kažem - pustite ih.
Padnite na kolena. Budite uniženi.
Odustanite od pokušaja da ih izmenite
ili čak i od želje da bude drugačije.
Jednostavno tako jeste.
Zatim tu postoji prostor,
a u tom prostoru osetite svoju ranjivost,
ono što je za vas najznačajnije,
svoja najdublja stremljenja.
Budite znatiželjni da se povežete
sa stvarima i ljudima koji su zaista ovde,
budni i živi.
To je ono što svi želimo.
Iskoristimo priliku
da pronađemo nešto lepo
u nepoznatom, nepredvidljivom,
pa čak i u užasnom.
Hvala.
(Aplauz)