Osećam se srećnom što je moj prvi posao bio u Muzeju moderne umetnosti na retrospektivi slikarke Elizabet Mari. Naučila sam veoma mnogo od nje. Nakon što je kustos Robert Stor odabrao sve slike koje je za života naslikala, volela sam da gledam slike iz 1970-ih godina. Bilo je nekih motiva i elemenata koji će se opet pojaviti kasnije u njenom životu. Sećam se da sam je pitala šta misli o tim svojim ranijim radovima. Da niste znali da su njeni, verovatno ne biste mogli da pogodite. Rekla mi je da nekolicina nije u potpunosti ispoljila njen lični pečat onako kako je to želela. Jedno delo, u stvari, tako nije ispoljilo njen pečat, da ga je bacila u kantu u svom studiju, i njena komšinica ga je uzela jer je uvidela njegovu vrednost. U tom trenutku, moj pogled na uspeh i kreativnost se promenio. Shvatila sam da je uspeh jedan trenutak, ali ono što stalno slavimo su kreativnost i majstorstvo. Ali stvar je u ovome: šta je to što nas podstiče da uspeh pretvorimo u majstorstvo? Ovo je pitanje koje sam sebi dugo postavljala. Mislim da to dolazi kada počnemo da cenimo poklon izmaknute pobede. Počela sam da razumem ovo kada sam otišla jednog hladnog majskog dana da gledam koledž tim strelaca, sve žene, tako je sudbina htela, na severnom vrhu Menhetna u Bejker sportskom kompleksu Kolumbije. Želela sam da vidim ono što se zove paradoks strelaca, ideja da bi uopšte pogodio metu, moraš da ciljaš u nešto blago iskosa od mete. Stajala sam i posmatrala kako trener dovozi ove žene u sivom kombiju, i izlazile su sa tim nekim opuštenim fokusom. Jedna je držala polu-pojeden sladoled u jednoj ruci i strele u levoj sa žutim krilcem. Prošle su me i nasmejale se, ali su me odmerile dok su prolazile do terena i pričale jedna sa drugom ali ne rečima nego brojevima, uglovima, pomislila sam, pozicijama kojima možda planiraju da pogode svoju metu. Stala sam iza jedne strelkinje dok je njen trener stajao između nas kako bi možda procenio kome bi mogla biti potrebna pomoć, i posmatrala sam je i nije mi bilo jasno kako će ijedna pogoditi centralni krug. Centralni krug sa standardne daljine od 68.5 metara, izgleda sitno kao vrh šibice koja se drži na dužini ruke. I sve to dok drži 23kg vučne težine pri svakom hicu. Prvo je pogodila sedam, sećam se, potom devet, a onda dve desetke, a onda sledeća strela nije čak ni pogodila metu. Videla sam da joj je to dalo još istrajnosti, i pokušala je ponovo i ponovo. Ovo je trajalo tri sata. Na kraju treninga, jedna od strelkinja je bila toliko opterećena da je legla na zemlju jednostavno raskrečeno, glavom gledajući ka nebu, pokušavajući da shvati ono što bi T.S. Eliot nazvao onom mirnom tačkom sveta koji se okreće. Retkost je u američkoj kulturi, tako je malo stručnosti u tome sada, gledati kako upornost izgleda sa ovim nivoom preciznosti, šta znači ispraviti stav tela tri sata kako bi pogodio metu, tražeći takvo savršenstvo u tami. Ali ostala sam jer sam shvatila da sam svedok nečega što se jako retko vidi, te razlike između uspeha i majstorstva. Dakle, uspeh je pogoditi centralni krug, ali majstorstvo je znati da to ne znači ništa ako ne možete to da uradite ponovo i ponovo. Majstorstvo ipak nije isto što i savršenstvo. Nije isto što i uspeh, što mogu da vidim kao događaj, momenat u vremenu i etiketu koju ti svet dodeli. Majstorstvo nije posvećenost cilju, već konstantnom traženju. Ono što nas pokreće da to radimo, što nas tera da stalno guramo napred je to da cenimo izmaknutu pobedu. Koliko smo puta označili nešto kao klasik, čak remek-delo, dok njegov kreator smatra da je to beznadežno nedovršeno, prepuno teškoća i mana, drugim rečima, izmaknuta pobeda? Elizabet Mari me je iznenadila svojim pristupom prema svojim ranim slikama. Slikar Pol Sezan je često mislio da su njegova dela nedovršena da bi ih namerno ostavio po strani sa namerom da im se ponovo vrati, ali na kraju svog života, rezultat je bio da je samo potpisao 10 posto svojih slika. Njegov omiljeni roman bio je "Nepoznato Remek-delo" Onore de Balzaka, i on je osećao da je glavni lik sam slikar. Franc Kafka je video nedovršenost kada su drugi videli samo dela za pohvalu, toliko, da je želeo da svi njegovi dnevnici, rukopisi, pisma pa čak i skice budu spaljeni nakon njegove smrti. Njegov prijatelj je odbio da uvaži zahtev, i zbog toga, sada imamo sva dela koja imamo od Kafke: "Ameriku", "Proces" i "Zamak", dela toliko nedovršena da se prekidaju na pola rečenice. Potraga za majstorstvom, drugim rečima, je stalno napredovanje za skoro. "Bože, podari mi da želim više nego što mogu da postignem", Mikelanđelio je preklinjao, kao onom bogu Starog zaveta na Sikstinskoj kapeli, a on je sam bio taj Adam sa svojim prstima ispruženim i ne baš dodirujući tu božju ruku. Majstorstvo je u dosezanju, ne u dolasku. Ono je u stalnoj želji da se zatvori ta rupa između toga gde ste sada i gde biste želeli da budete. Majstorstvo se nalazi u žrtvovanju zarad svoje veštine, a ne zarad karijere kroz veštinu. Koliko izumitelja i neznanih preduzetnika živi ovaj fenomen? Vidimo ga čak i u životu neukrotivog arktičkog istražitelja Bena Sandersa, koji mi kaže da njegovi trijumfi nisu samo rezultat velikog dostignuća, već nagona loze izmaknutih pobeda. Napredujemo kada se držimo van naše prednje ivice. To je mudrost koju je razumeo Djuk Elington, koji je rekao da mu je omiljena pesma iz njegovog repertoara uvek bila ona sledeća, uvek ona koju je tek trebalo da komponuje. Deo razloga zašto je izmaknuta pobeda ugrađena u majstorstvo je zato što, što je naše znanje veće, to jasnije možemo videti da ne znamo sve ono što smo mislili da znamo. To se zove naziva efektom Daning-Kruger. Paris Rivju je to dobio od Džejmsa Boldvina kada su ga pitali: "Šta misliš da se povećava sa znanjem"? a on je rekao: "Saznaješ kako malo znaš". Uspeh nas motiviše, ali izmaknuta pobeda može da nas pokrene na dugotrajnu potragu. Jedan od najživopisnijih primera ovoga dolazi kada vidimo razliku između osvajača olimpijske srebrne medalje i bronzane medalje nakon takmičenja. Tomas Gilovič i njegov tim sa Kornela proučavali su ovu razliku i otkrili su da frustracija koju osećaju osvajači srebrne medalje upoređena sa osvajačima bronzane, koji su uglavnom nešto srećniji što nisu osvojili četvrto mesto i ostali bez medalje, daje osvajačima srebrne medalje fokus na narednom takmičenju. Vidimo to čak i u kockarskoj industriji koja je jednom pokupila ovaj fenomen izmaknute pobede i napravila te greb-greb kartice koje su imale veću nego obično šansu za izmaknutu pobedu i tako su prisilili ljude da kupe više kartica da su ih zvali izazivačima infarkta, i bili su postavljeni u kockarskoj industriji zloupotrebe u Britaniji 1970-ih. Razlog zašto izmakla pobeda ima nagon je zato što menja naš pogled na pejzaž i postavlja naše ciljeve, koje imamo tendenciju da postavimo u daljinu, u neposrednu blizinu naše lokacije. Ako bih vam tražila da zamislite kako izgleda odličan dan sledeće nedelje, možda biste ga opisali u okvirnim crtama. Ali ako bih vam tražila da opišete odličan dan na TEDu sutra, možda biste ga opisali sa sitnom, realnom jasnoćom. Ovo je ono što radi izmakla pobeda. Tera nas da se fokusiramo na to šta upravo sada planiramo da uradimo da se sukobimo s onom planinom u našem vidiku. Bila je to Džeki Džojner-Kersi, koja je 1984. propustila da osvoji zlato u sedmoboju za jednu trećinu sekunde, i njen muž je predvideo da će joj to dati istrajnost koja joj je bila potrebna na narednom takmičenju. 1988, osvojila je zlato u sedmoboju i postavila rekord od 7291 poena, rezultat kojem nijedan sportista nije prišao blizu od tada. Napredujemo ne kada smo uradili sve, nego kada imamo još da uradimo. Stojim ovde misleći i pitajući se o svim različitim načinima kako bismo mogli da proizvedemo izmaknutu pobedu u ovoj sobi, kako bi vaši životi mogli da se odigraju, zato što mislim da negde duboko u sebi ovo znamo. Znamo da napredujemo kada ostajemo na našoj prednjoj ivici, i zato je namerno nedovršeno usađeno u mitove stvaranja. U Navaho kulturi, neke zanatlije i žene bi namerno ostavili nesavršenosti u tekstilu i keramici. To se zove linija duha, namerna greška u šablonu kako bi dala tkaču ili stvaraocu izlaz, ali takođe i razlog da nastavi sa radom. Majstori nisu eksperti zato što uzimaju predmet do svog konceptualnog kraja. Oni su majstori jer shvataju da nema istog. Dok sam razmišljala o ovome, sinulo mi je zašto mi je streličarski trener rekao na kraju treninga, da čuju i njegovi strelci, kako on i njegove kolege nikada ne osećaju da mogu dovoljno da učine za svoj tim, nikada ne osećaju da ima dovoljno vizuelnih tehnika i vežbi stava da im pomognu da prevaziđu te konstantne izmaknute pobede. Nije baš zvučalo kao žalba, već kao način da mi kaže, kao blag pristup, da me podseti da je on znao da je davao sebe proždrljivom, nezavršenom putu koji je uvek zahtevao više. Mi gradimo na nezavršenoj ideji, čak iako je to ideja pređašnjeg sebe. Ovo je dinamika majstorstva. Biti blizu onoga što si mislio da želiš može da ti pomogne da postigneš više nego što si ikad sanjao da bi mogao. To je ono što zamišljam da je Elizabet Mari mislila kada sam je videla da se osmehuje onim prvim slikama jednog dana u galeriji. Čak iako bismo napravili utopije, verujem da bismo i dalje imali nezavršeno. Završetak je cilj, ali se nadamo da nikada nije kraj. Hvala vam. (Aplauz)