Ima nečeg u pećinama, senovitim otvorima u krečnjačkoj steni koji vas privlače sebi. Dok prolazite kroz vrata između svetlosti i tame, ulazite u podzemni svet - mesto večne tame, zemljanih mirisa, zanemele tišine. Nekada davno u Evropi, drevni narodi su takođe ulazili u ove podzemne svetove. Kao svedoke svog prolaska, za sobom su ostavili misteriozne gravure i slike, kao što je ovaj prikaz ljudi, trouglova i cik-cak oblika iz pećine Oho Huarenja u Španiji. Sada hodate istom stazom kao i ovi prvi umetnici. Na ovom nadrealnom, nadzemaljskom mestu, gotovo da je nemoguće zamisliti da čujete prigušeni odjek koraka kožnih čizama na mekoj zemlji ili da vidite treperenje baklje iza sledeće krivine. Kada sam u pećini, često se zapitam šta je podstaklo te ljude da odu tako daleko da se odvaže kroz opasne i uske prolaze kako bi ostavili svoj trag. Na ovom snimku, koji je sniman pola kilometra, ili oko trećinu milje pod zemljom u pećini Kudon u Španiji, pronašli smo niz crvenih slika na tavanici prethodno neistraženog dela pećine. Dok smo puzali napred u vojnom stilu, a tavanica je bivala sve niža, konačno smo došli do tačke u kojoj je tavanica bila toliko niska da moj muž i fotograf na projektu, Dilan, nije više mogao da podesi fokus na tavanici na svom DSLR fotoaparatu. Dok me je snimao, nastavljala sam da sledim trag crvene boje jedinim izvorom svetlosti i fotoaparatom "idiotom" kojeg smo nosili za takve situacije. Pola kilometra pod zemljom. Ozbiljno. Šta je neko radio tamo dole sa bakljom ili kamenom lampom? (Smeh) Mislim - kod mene to ima smisla, zar ne? Međutim, znate, to je pitanje na koje pokušavam da odgovorim u svom istraživanju. Izučavam najstariju umetnost na svetu. Stvorili su je ovi prvi umetnici u Evropi pre 10 000 do 40 000 godina. Ne radi se o tome da je izučavam samo zato što je lepa, mada ponešto zaista jeste. Ono što me interesuje jeste razvoj savremenog uma, evolucija kreativnosti, mašte, apstraktne misli, onoga što znači biti čovek. Mada sve vrste komuniciraju na ovaj ili onaj način, samo smo mi, ljudi, zaista to preneli na viši nivo. Naša želja i sposobnost da delimo i sarađujemo predstavljala je veliki deo priče o našem uspehu. Naš savremeni svet se zasniva na globalnoj mreži razmene informacija koju omogućava, većim delom, naša sposobnost da komuniciramo, a naročito koristeći grafičke ili pismene oblike komunikacije. Međutim, stvar je u tome da smo gradili na mentalnim postignućima onih koji su bili tu toliko davno pre nas da je lako zaboraviti da izvesne sposobnosti nisu već postojale. To je jedna od stvari koje smatram fascinantnim u vezi sa izučavanjem naše daleke istorije. Ti ljudi nisu imali velikane da se oslone na njih. Oni su bili prvobitni velikani. Mada je iznenađujuć broj važnih pronalazaka potekao iz tog udaljenog vremena, danas želim da vam govorim o pronalasku grafičke komunikacije. Postoje tri glavna tipa komunikacije: govorna, gestovna - kao što je znakovni jezik - i grafička komunikacija. Govorna i gestovna su kratkotrajne po svojoj prirodi. Potreban je bliski kontakt da bi poruka bila poslata i primljena, a nakon trenutka prenošenja, zauvek nestaje. Grafička komunikacija, sa druge strane, raskida tu vezu. Sa njenim otkrićem, prvi put je postalo moguće da se poruka pošalje i sačuva izvan određenog momenta u prostoru i vremenu. Evropa je jedno od prvih mesta na kojima počinjemo da viđamo da se redovno javljaju grafičke oznake u pećinama, potkapinama, čak i na nekoliko opstalih nalazišta na otvorenom. Međutim, to nije Evropa kakvom je danas poznajemo. To je bio svet kojim su dominirale uzdignute ledene površine, tri do četiri kilometra visoke, sa prostranim travnatim ravnicama i zamrznutom tundrom. To je bilo ledeno doba. U toku proteklog veka, više od 350 nalazišta iz ledenog doba sa umetnošću u kamenu otkriveno je širom kontinenta, ukrašenih životinjama, apstraktnim oblicima, i ponekim čovekom, poput ovih urezanih figura iz pećine Adaura u Siciliji. One nam pružaju redak pogled na kreativni svet i maštu ovih prvih umetnika. Od njihovog otkrića, većinom su bile izučavane životinje, poput ovog crnog konja iz pećine Kuljalvera u Španiji ili ovog neobičnog ljubičastog bizona iz pećine La Pasiega. Međutim, kod mene, apstraktni oblici, ono što nazivamo geometrijskim znacima, privukli su me izučavanju umetnosti. Zanimljivo je da su na većini nalazišta geometrijski znaci daleko brojniji od slika životinja i ljudi. Kada sam počela sa ovim 2007. godine, nije bilo ni konačnog spiska koliko oblika tamo postoji, niti je bilo jakog mišljenja o tome da li su se jedni isti javljali u prostoru i vremenu. Pre nego što sam mogla da počnem sa svojim pitanjima, moj prvi korak bio je da sastavim bazu podataka svih poznatih geometrijskih znakova sa svih nalazišta sa umetnošću u kamenu. Problem je bio to što, dok su bili dobro dokumentovani na nekim nalazištima, obično na onima sa vrlo lepim životinjama, postojao je i veliki broj onih gde je to bilo vrlo nejasno - nije bilo mnogo opisa i detalja. Neke od njih niko nije posetio pola veka ili više. To su bile one koje sam izabrala za svoj terenski rad. Tokom dve godine, moj verni muž Dilan i ja proveli smo po 300 sati pod zemljom u pešačenju, puzanju i provlačenju kroz oko 52 nalazišta u Francuskoj, Španiji, Portugalu i Siciliji. Potpuno je bilo vredno toga. Pronašli smo nove, nedokumentovane geometrijske znake na 75 odsto lokacija koje smo posetili. To je nivo preciznosti za koji sam sam znala da će mi trebati ako hoću da počnem da odgovaram na ta veća pitanja. Pa, hajde da dođemo do tih odgovora. Izuzev nekoliko odstupanja, postoje samo 32 geometrijska znaka. Samo 32 znaka u toku perioda od 30 000 godina i na celom kontinentu Evrope. To je veoma mali broj. Da su to nasumične žvrljotine ili ukrašavanja, očekivali bismo da vidimo mnogo više varijacija, ali umesto toga pronalazimo iste znake koji se ponavljaju i u prostoru i u vremenu. Neki znaci počinju kao jaki, pre nego što izgube popularnost i iščeznu, dok su drugi znaci kasniji izumi. Ipak, 65 posto tih znakova ostalo je u upotrebi tokom čitavog tog perioda - poput linija, pravougaonika, trouglova, elipsi i krugova poput ovih koje vidimo ovde s kraja ledenog doba, na nalazištu starom 10 000 godina visoko u Pirinejskim planinama. I dok se izvesni znaci prostiru hiljadama kilometara, drugi znaci su imali mnogo ograničenije obrasce raspodele, od kojih su neki ograničeni na jednu teritoriju, kao što vidimo ovde sa ovim podeljenim pravougaonicima koji su pronađeni samo u severnoj Španiji i o kojima su neki istraživači nagađali da bi mogli biti neka vrsta porodičnih ili plemenskih znakova. Uzgred, postoji iznenađujuć stepen sličnosti najstarijih umetničkih dela u kamenu pronađenih od Francuske i Španije do Indonezije i Australije. S obzirom na to da se mnogo istih znakova javlja na tako udaljenim mestima, naročito u tom opsegu od 30 000 do 40 000 godina, počinje da izgleda sve verovatnije da tragovi ovog pronalaska zapravo vode do zajedničkog porekla u Africi. Međutim, bojim se da je to tema za neke buduće priče. Vratimo se temi na kojoj smo. Nema sumnje da su ovi znakovi imali smisla za svoje stvaraoce, kao što su ove skulpture u plitkom reljefu, stare 25 000 godina, iz La Rok de Venask u Francuskoj. Mi možda ne znamo šta su značile, ali ljudi tog vremena svakako jesu. Ponavljanje istih znakova, toliko dugo i na toliko mesta govori nam da su umetnici namerno vršili odabir. Kada se radi o geometrijskim oblicima sa specifičnim, u kulturi prepoznatljivim značenjima oko kojih postoji saglasnost, vrlo je moguće da gledamo u jedan od najstarijih sistema grafičke komunikacije na svetu. Ne govorim još uvek o pisanju. Jednostavno u ovom trenutku još nema dovoljno znakova koji bi predstavljali sve reči govornog jezika, a to je uslov za celoviti sistem pisanja, niti viđamo da se znaci dovoljno redovno ponavljaju da bismo utvrdili da su bili neka vrsta alfabeta. Međutim, imamo neke intrigantne jedinstvene primerke, poput ovog prikaza iz La Pasiege u Španiji poznatog kao „Zapis“, sa simetričnim obeležjima na levoj strani, mogućim stilizovanim prikazom ruku u sredini i nečim što pomalo izgleda kao zagrada desno. Najstariji sistemi grafičke komunikacije na svetu - sumersko klinasto pismo, egipatski hijeroglifi, najstarije kinesko pismo - pojavili su se pre 4 000 do 5 000 godina, pri čemu je svaki proizašao iz prethodnog protosistema sačinjenog od brojanja znakova i piktografskih predstavljanja, gde su značenje i slika bili isto. Dakle, slika ptice bi zaista predstavljala tu životinju. Tek kasnije počinjemo da vidimo kako piktogrami postaju stilizovaniji, sve dok nisu postali gotovo neprepoznatljivi i počinjemo da vidimo da je izmišljeno više simbola da bi predstavljali sve druge reči jezika koje nedostaju - kao što su zamenice, prilozi, pridevi. Znajući sve ovo, izgleda malo verovatno da su geometrijski znaci iz Evrope u vreme ledenog doba zaista bili apstraktni pisani znakovi. Umesto toga, mnogo je verovatnije da su ovi rani umetnici ostavljali oznake brojanja, možda kao što je ovaj red linija iz Riparo di Zaminike na Siciliji, pored stvaranja stilizovanih predstava stvari iz sveta oko njih. Da li bi neki od znakova mogli biti oružje ili sklonište? A šta je nebeskim telima kao što su sazvežđa zvezda? Možda čak mogu predstavljati reke, planine, drveća - odlike predela, možda kao ovaj crni peniform okružen čudnim znacima u obliku zvona sa nalazišta El Kastiljo u Španiji. Termin „peniform“ znači „u obliku pera“ na latinskom, ali da li bi ovo zapravo mogao biti prikaz biljke ili drveta? Neki istraživači su počeli da postavljaju ova pitanja o određenim znacima na određenim mestima, ali mislim da je došlo vreme da se iznova razmotri cela ova kategorija. Ironija u svemu ovome je, naravno, što odmah po brižljivom klasifikovanju svih znakova u jednu kategoriju, imam osećaj da će moj sledeći korak biti njeno ponovno razbijanje jer su različiti tipovi slika identifikovani i odvojeni. Nemojte me pogrešno shvatiti; kasnije stvaranje potpuno razvijenog pisma bio je impresivno postignuće samo po sebi. Ipak, važno je upamtiti da ti rani sistemi pisanja nisu proizašli iz vakuuma, i da su, čak i pre 5 000 godina, ljudi već gradili na nečemu mnogo starijem, sa korenima koji sežu desetinama hiljada godina unazad - do geometrijskih znakova iz Evrope u vreme ledenog doba i pre toga, do tog trenutka, duboko u našoj kolektivnoj istoriji, kada je neko prvi put došao na ideju pravljenja grafičke oznake i zauvek izmenio prirodu načina na koji komuniciramo. Hvala vam. (Aplauz)